Podeli:
Rajko Grlić/Foto: Vesna Lalić

Nakon par minuta potpune tišine isti se tip još jednom baci na mene, ali ovaj put žešće i glasnije. „Sada ću ti, Mesiću, jebati majku majčinu za sve…“

SUPERSTAR

Izraz koji se upotrebljava samo za najveće i najprofitabilnije glumačke zvijezde.

Los Angeles, 1929.

Judy Garland, uz čije ime se u Americi najčešće izgovara fraza: „The greatest entertainer who ever lived!” pričala je kako su je sa sedam godina vodili Djedu Mrazu i kako je on, čim ju je ugledao, tražio autogram.

Pula, 1965.

Imao sam sedamnaest godina i snimio svoj drugi amaterski film. Uz nagradu koju sam za njega dobio, išao je i sedmodnevni boravak u Puli. Tako sam prvi put došao na Festival. Stanovao sam u đačkom domu poviše Arene s još dvadesetak filmskih amatera iz cijele Jugoslavije.
Gotovo svake večeri pred odlazak u Arenu otišao bih do Hotela Riviera. Rekli su mi da na terasi tog hotela sjede svi važni ljudi od filma. No usprkos velikoj želji da ih vidim, tog ljeta nisam smogao hrabrosti da se popnem na tu mitsku terasu.

Jedne večeri ispred hotela ugledao sam dvije do tri hiljade ljudi. Čekali su Milenu Dravić. Kad se pojavila, dobila je veliki aplauz, a onda su je u tišini, kao neki počasni špalir, ispratili sve do ulaza u Arenu.
Nikada, ni na jednom festivalu, nisam vidio takvu počast odanu jednoj glumici.
Milena Dravić te godine je dobila Zlatnu arenu za ulogu u filmu Obrada Gluščevića Lito vilovito.
Zlatnu arenu za mušku ulogu dobio je Bata Živojinović za ulogu u jednom od najznačajnijih jugoslavenskih filmova – Tri Saše Petrovića.

Zagreb, 1984.

Pripremamo U raljama života. Telefonom molim Batu Živojinovića, tada daleko najpoznatijeg jugoslavenskog glumca, da odigra Trokrilnog. Objašnjavam da nemamo novca, da snimamo na šesnaestici, bez državnog novca, da se treba skinuti, da… Prekida me i kaže: „Dolazim!“
Probali smo i fiksirali scenu do najsitnijih detalja. Počelo je snimanje prvog kadra. Snimamo nekoliko repeticija. U svakoj Bata zaboravlja dio teksta koji glasi „Takvi smo mi Srbi.“ Tek nakon četvrte ili pete repeticije prilazim Bati i tiho ga pitam: „Je l’ ti to neki problem? Je l’ te smeta?“ Bata me gleda, smješka se i pita: „Je l’ ti to važno?“ „Je“, kažem. „OK“, kaže on, i bez problema snimimo nekoliko repeticija s tom rečenicom.

Bata Živjinović i Vitomir Lončar u filmu “Štefica Cvek u raljama života”/Foto:Promo/IMDb.com

SUSPENSE

Stanje napetosti koje rađa nelagodu i tjeskobu, iščekivanje nečeg važnog.

Zagreb, jesen 1989.

Stručna komisija RSIZ-a kulture Hrvatske, državne institucije koja dodjeljuje sredstva za snimanje filmova, predložila je za realizaciju nekoliko projekata, među kojima i Virdžinu režisera i scenarista Srđana Karanovića u produkciji „Maestro filma“. Na skupštini RSIZ-a režiseri Antun Vrdoljak i Dejan Šorak traže da se prijedlog odbaci s obrazloženjem da srpski režiser nema što tražiti u hrvatskoj kinematografiji. Nekoliko puta izlazim za govornicu i branim projekt i režisera. Vrdoljak i Šorak, koristeći konjukturu sve većeg nacionalizma, ne posustaju. Padaju teške riječi o izdaji, domovini i svemu onome što ubrzo postaje opće mjesto za smaknuće.
Projekt je na kraju odobren sa samo jednim glasom više. Imali smo sreću. Nekoliko mjeseci kasnije tog glasa sigurno ne bi bilo.

Zagreb, proljeće 1990.

Za snimanje je trebalo pronaći ogoljeno kameno polje, nešto nalik na mjesečev pejzaž, i tu sagraditi kamenu kuću koja izvana djeluje malo, gotovo neprimjetno, a iznutra je dovoljno velika da se u njoj može snimati. Režiser i scenograf obišli su mnoštvo lokacija i na kraju predložili dvije: jednu pored Imotskog i drugu u okolici Knina. Producent Mladen Koceić i ja, kao vlasnici „Maestro filma“, izvršnog producenta Virdžine, radi lakše komunikacije sa Zagrebom, predlažemo da se izabere lokacija kod Knina.

Polače, ljeto 1990.

Gotovo dva mjeseca trajala je gradnja tog nimalo jednostavnog objekta. U kamenu je izdubljena velika rupa, a onda je iznad nje sagrađena kuća čiji su se zidovi za potrebe snimanja mogli pomicati.

Polače, ljeto 1990.

S Mladenom dolazim na prvi dan snimanja. Dok izlazimo iz auta, primjećujem čovjeka s dugom bradom koji stoji po strani i gleda u nas. Odjeven je u crnu četničku uniformu s mrtvačkom glavom na kokardi, opancima, prekriženim redenikom na prsima i puškom u ruci.
Virdžina se događa krajem 19. stoljeća i priča je o djevojčici koju odgajaju kao dječaka pa mi nije mi jasno što taj četnik-maneken tu radi.

Nalazim Maju Galasso, divnu gospođu i veliku kostimografkinju s kojom sam puno radio, i molim je da mi kaže kakva je to šala, koji je to njezin garderobijer obukao tog tipa. Maja mi s nekim tužnim pogledom u očima kaže da ga nisu obukli njezini garderobijeri. Da je to čovjek iz sela na planini iz kojeg gotovo svakog dana netko dođe tako odjeven, šeće uokolo, gleda ih i onda nestane jednako neprimjetno kao što se i pojavio.

Pogledao sam ga još jednom i shvatio da je moja slutnja rata dobila i konkretnu sliku.

Knin, ljeto 1990.

Srbi u Kninu donijeli su odluku o referendumu kojim će potvrditi autonomiju i suverenitet srpskog naroda u Hrvatskoj. Hrvatska vlada je taj referendum proglasila nezakonitim. Tako, barem službeno, počinje „Balvan-revolucija“. Svi izlazi i ulazi u grad bili su pregrađeni i strogo kontrolirani. Članovi ekipe su zaustavljani, prijetilo im se. Nisu više mogli doći do lokacije na kojoj snimaju, nisu ih puštali da odu u Zagreb.

Zagreb, ljeto 1990.

Nakon dva dana shvaćamo da to nije samo trenutačni hir nekog političkog luđaka i da što prije moramo izvući i ljude i tehniku. S Mladenom u Zagrebu sjedam u auto. Cesta preko Plitvica je zatvorena. Do Knina se može jedino preko Bosne i Bosanskog Grahova.

Bosansko Grahovo, ljeto 1990.

Na izlazu iz Grahova zaustavlja nas milicijska patrola. Sumnjičavo nas gledaju kad kažemo kamo smo se uputili. Savjetuju da upalimo sva svjetla, uključujući i žmigavce, i da vozimo najviše deset do dvadeset kilometara na sat. U jednom će se trenutku iza nas pojaviti automobil i upaliti duga svjetla. Neka ne stajemo, već istom brzinom nastavimo do prve barikade. „Sretno“, kažu zabrinuti milicajci.

Golubići, ljeto 1990.

Sve je bilo kao što su predvidjeli. Polagano, uz pratnju automobila koji se iznenada pojavio iza nas, dolazimo do prve barikade. „Balvan-revolucija“ nije samo apstraktno ime. Preko ceste su zaista nabacani balvani. Spušta se mrak. Zapaljene su dvije vatre. Oko njih se skupilo desetak ljudi, svi naoružani. Izgledaju kao grupa smrznutih penzionera.

S moje suvozačke strane dolazi klinac koji nema više od šesnaest, sedamnaest godina. Iza njega stoji stariji čovjek. Klinac drži pušku i njome mi daje znak da otvorim prozor. Kad ga otvorim, bahato mi gurne cijev ravno u čelo i kaže: „Legitimacije!“ Dok tražimo legitimacije, gleda nas izazivačkim pogledom. Kao da čeka da ga pošaljemo u pičku materinu. Smrdi po jeftinom alkoholu. Oči mu se cakle. Strašno je ponosan na ovo što radi. Dajem mu legitimacije. Dugo ih gleda i s njima bez riječi odlazi u mrak. Stariji čovjek ostane stajati nesigurno držeći pušku u ruci.

Ništa ne govori. Djeluje kao netko kome je neugodno i tko bi nam se najradije ispričao za sve ovo.
Nakon desetak minuta klinac se vraća, maše puškom, vraća legitimacije i pokazuje da polagano krenemo između balvana.

Knin, 1990.

Odmah po dolasku u Knin sazivamo sastanak ekipe. Ljudi su nervozni. Pokušavam ih umiriti. Objašnjavam im da moramo pronaći način da svi zajedno izađemo iz ovog obruča što prije. Moramo samo pronaći osobu s kojom o tome možemo razgovarati. Govorim siguran da među ekipom, tj. lokalnim pomoćnim radnicima, ima netko tko će uredno prenijeti svaku riječ.

Nepun sat nakon sastanka prilazi mi mršav čovjek i odvodi me na stranu. Ima poruku: neka sam dođem u jedan sat iza ponoći u tu i tu krčmu šest kilometara van grada. Doći će netko s kim ću moći razgovarati. Ništa više, ništa manje. Odlazeći još jednom ponavlja da me mole da budem sam.

Vijećamo što nam je činiti. Mladen tvrdi da ne smijem ići sam. Ilija Prgomet, čovjek koji je brinuo o meni i vozio me u pet-šest filmova i koji na ovom snimanju vozi Điđu, inzistira da ide sa mnom. On će me ostaviti malo podalje od restorana i bit će blizu ako baš zatreba.

Kninsko Polje, 1990.

Ilija me vozi ugašenih svjetala. Dolazimo do restorana koji je smješten na potpunoj osami.
Restoran smrdi po loju. Samo dva pijanca stoje za šankom. Naručujem piće i čekam. Prošlo je već petnaest minuta, nitko ne dolazi.

Najednom se jedan od dvojice pijanaca, onaj koji je cijelo vrijeme buljio u mene, baca, hvata me za košulju i urla: „Mesiću, pička ti materina! Jugoslaviju si mi uništio! Mesiću, jebem ti…“ Drugi pijanac ga istog trenutka otrgne od mene i vrati za šank. Nakon par minuta potpune tišine isti se tip još jednom baci na mene, ali ovaj put žešće i glasnije. „Sada ću ti, Mesiću, jebati majku majčinu za sve…“ Pokušavam ga odgurnuti, ali ne uspijevam. Grčevito me drži, trese, unosi mi se u lice i urlajući pljuje.

Pročitajte još

U tom trenutku netko uđe i vikne: „Ostavi ga!“ Pijanac me istog trenutka pušta. Čovjek koji je to viknuo djeluje njegovano, krajnje pristojno. Prilazi, ispričava se i odvodi me do najudaljenijeg stola. Ime mu nisam zapamtio. Sjećam se samo da je rekao da je liječnik, da je zamjenik gradonačelnika Milana Babića. Onog zubara koji je puno godina kasnije u Haagu „priznao krivicu za zločine protiv čovječnosti nad hrvatskim civilima“ i koji se nedugo nakon toga objesio u zatvorskoj ćeliji.

On mi tumači da ovo što se događa izmiče njihovoj kontroli. Barikade uglavnom drže i kontroliraju ljudi iz Srbije. Najpametnije je da što prije odemo. Nitko ne zna u što će se ovo razviti. On će pomoći koliko može, dat će nam propusnicu za prvu barikadu. Za ostalo ne jamči iako vjeruje da će sve proći u redu.

Knin, ljeto 1990.

Ujutro formiramo kolonu vozila. Članovi ekipe, tehnika, Arrijevi kamioni. Mladen i ja idemo do prve barikade pješice, ispred kolone. Prolazimo. Propuštaju nas i na drugoj i trećoj barikadi.

Zagreb, jesen 1990.

Mladen i ja tražimo prijem kod Ive Škrabala, pomoćnika ministra kulture zaduženog za film. Prima nas, ali odbija pomoći.

Polače, jesen 1990.

Snimanje Virdžine nastavljeno je nakon gotovo dva mjeseca. Ekipa je bila smještena u Sinju. Nekoliko stotina metara prije seta bila je srpska barikada. Tu su ih čekali vojnici srpske Krajine i pratili do seta. Navečer, pri povratku u Sinj, ponavljala se ista procedura.

Zagreb, jesen 1990.

Slobodni tjednik na dvije velike stranice donosi članak o tome kako se iza tzv. snimanja filma Virdžina krije Slobodan Milošević koji na taj način preko mene financira pobunu u Kninu. Članak obilno citira Antuna Vrdoljaka, potpredsjednika Republike Hrvatske. U sredini je moja slika ispod koje piše: „Ovaj se čovjek najbolje osjeća među četnicima.“ U ono doba to je bilo kao da te netko stavi na listu „Ten most wanted criminals“. Lov je bio otvoren.

Los Angeles, studeni 1991.

Na American Film Marketu, jednoj od najvećih filmskih tržnica svijeta, francuski distributer, za kojega nisam nikada čuo, prikazuje film. Rano ujutro, u kinu na Santa Monici, nema nikoga osim mene. Prvi put gledam Virdžinu.

(Kraj)

Priredila Radmila Stanković

Narednih dana objavićemo ekskluzivno priču Rajka Grlića koju je u poslednjem trenutku povukao iz knjige “Neispričane priče”, (Laguna, 2018.) na osnovu koje je nastao ovaj feljton.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram