Bio je miran, mudar, krajnje jednostavan i istovremeno zajebano kompliciran čovjek.
IN MEMORIAM III
U spomen na Nebojšu Glogovca (1969 – 2018)
Čenej, „Salaš 137“, 2015.
Negdje na samom početku priprema za film Ustav Republike Hrvatske dogovorio sam s Nebojšom da dođe u Zagreb i da uz pomoć lektorice prođemo scenarij, ustanovimo osnovne naglaske. Ukratko, da proces pretvaranja Hercegovca u Zagrepčanina započnemo radom na jeziku.
Zagreb, 2015.
Gopođa Đurđa Škavić najslavnija je zagrebačka lektorica. Čitav život provela je s glumcima učeći ih kako se nešto izgovara. Radio sam s njom na nekoliko filmova. Za razliku od mnogih iz njezine branše, ne pati od jezične uškopljenosti, voli živi jezik. Nazvao sam je, rekao da radim novi film, da dolazi glumac s kojim bih želio da prođe tekst i pitao mogu li joj poslati scenarij. Mirno je odgovorila: „Gospon Grlić, molim vas nemojte mi ništa slati. Stara sam i ja to više ne radim. U zadnje vrijeme čak ni ne izlazim!“ Trebalo mi je više od petnaestak minuta da je nagovorim da ipak pročita scenarij i dođe na kratki razgovor, tek toliko da čuje glumca, da nam kaže odakle da krenemo. „Pola sata, toliko vam dam, ni minute više!“ bila je odlučna gospođa Škavić.
Došla je točno u dogovreno vrijeme i s vrata, ne pogledavši nas, bacila scenarij na stol. „Gospon Grlić, ja ne znam što ovo vama treba. Ja volim vaše filmove, vi ste talentiran dečko, ali ovo… molim vas, što će vama film o Hrvatima i Srbima? Molim vas! To nije vaš nivo“, rekla je u jednom dahu i sjela. Nebojša i ja smo se bez riječi pogledali. Upoznao sam ih i pokušao je smiriti: „Gospođo Škavić, to neće biti film o Hrvatima i Srbima, to će biti film o usamljenom čovjeku, o nesreći samoće i kuda nas ona dovodi.“ Zavrtjela je glavom, rukom odmahnula dajući mi do znanja da o tome više ne želi razgovarati, otvorila scenarij i rekla: „Imate, kao što sam rekla, trideset minuta, ni minute više.“
Počeli smo čitati. Na početku je Nebojšu ispravljala krajnje mehanički. Nakon desetak minuta počela ga je gledati, zatim sve pažljivije slušati da bi na kraju s podosta žara počela tumačiti nijanse. Gledao sam Nebojšu kako svojim umijećem i mirom „kupuje“ gospođu Škavić malo po malo, polagano i bez žurbe. I, naravno, kako gospođa Škavić, kao rasna lektorica, bez obzira na godine, u toj igri sve više i više uživa.
Čitanje je trajalo gotovo puna tri sata. Na kraju je ustala, pružila Nebojši ruku i rekla: „Gospodine, vi mene ne trebate. Vi to sjajno radite. Ne sjećam se da sam srela nekoga tko od prve tako dobro čuje.“ Pokušao sam je nagovoriti da negdje pred samo snimanje još jednom zajedno pročitamo tekst, ali odlučno je odbila i izlazeći rekla: „Gospon Grlić, bili ste u pravu. Ovaj gospodin me svojim čitanjem uvjerio da to neće biti film o Hrvatima i Srbima, da će to zaista biti priča o ljudskoj samoći. Dosta tužna priča!“
To što se dogodilo gospođi Škavić dogodilo se kasnije gotovo svim članovima ekipe. Nebojša ih je, s blagim osmijehom u očima, polagano i bez nametanja, jednostavno „kupio“.
Snimanje je trajalo dva i pol mjeseca. Proveli smo ih u krajnjem miru. Ekipa je Nebojšu nosila, pazila i mazila. I on je prema njima bio jednako brižan. Nitko nije podigao glas, izgubio strpljenje, rekao nešto krivo. Ne sjećam se da mi je itko kao režiseru podario takav glumački mir, takvu radoznalost i spremnost na zajedničku igru kakvu sam dobio od Nebojše.
Bio je miran, mudar, krajnje jednostavan i istovremeno zajebano kompliciran čovjek. To ga je i činilo velikim glumcem. Kod njega su i život i gluma izlazili iz njegove ljudskosti, iz unutrašnje osjetljivosti i vanjske čvrstoće, iz te kontradikcije koja pokreće prave igrače. Imao sam veliku sreću što sam s njim mogao raditi, uživati u zajedničkoj igri.
Beograd, 2018.
Umro je Nebojša. Strašno će mi nedostajati.
MEDITERRANEAN CINEMA
„Mediteran posjeduje sve karakteristike multikulturalne utopije i istovremeno sve odlike globalne egzistencijalne krize“, piše Elena Past u eseju pod sjajnim naslovom: Lives Aquatic; Mediterranean Cinema and an Ethics of Underwater Existence.
Lordan Zafranović i ja dolazimo iz različitih sredina, različitih familija, krase nas različiti temperamenti, interesi, viđenje filma, a često i vrlo različiti politički svjetonazori. Ukratko, mi dolazimo iz različitih svjetova. Ali usprkos svemu, ili možda upravo zbog toga, prošli smo puno toga zajedno.
Od prvog susreta do danas, bez obzira kakvi su nam odnosi bili, volio neke od njegovih filmova ili ne, vjerujem da je bio jedan od najvećih talenata hrvatskog filma, jedan od vrlo rijetkih režisera s „osjećajem za film“, onim što se u svijetu glazbe zove „apsolutnim sluhom“. Usto je jedini hrvatski režiser čiji su filmovi organski izrasli iz ikonografije Mediterana – Iz tog sunca, soli, siromaštva, barokno-slatkastog katoličkog kiča i gorkog svijeta crveno-crnih ideologija.
Zagreb, 1965.
Dijelili smo prvu nagradu na Festivalu hrvatskog amaterskog filma i tom smo se prilikom upoznali na sceni Tehničkog muzeja u Zagrebu. Zlatko Sudović nam je u ime Društva filmskih radnika Hrvatske, uz nagradu, pod uvjetom da prođemo prijemni, ponudio i stipendiju za studij na FAMU u Pragu.
Prag, 1966 – 1971.
Zajedno smo doputovali u Prag, zajedno polagali prijemni i kao prvi studenti u povijesti FAMU-a – on zbog profesionalnih kratkih filmova koje je već napravio, a ja zbog uspjeha na prijemnom ispitu – primljeni izravno na drugu godinu režije igranog filma, u klasu Elmara Klosa. Prve dvije godine bili smo cimeri i obojici nam je, nakon dvije godine studija, partijski sekretar Društva filmskih radnika Hrvatske ukinuo stipendije u pokušaju da nas udalji iz kinematografije u koju još nismo ni ušli. Tvrdio je da ima „pouzdane informacije“ da stipendiju trošimo na kurve i taksije. Snimatelj Živko Zalar, koji je bio među onima kojima je oduzeta stipendija, na to mu je, pred punom dvoranom, rekao: „Ja ne znam kak vi, drug Vrdoljak, ali ja još uvijek jebem zabadav!“ Zagreb, 1971. – 1991.
Diplomirali smo 1971. i zajedno se vratili u Zagreb da u FAS-u, Filmskom autorskom studiju Krune Heidlera, radimo filmove. Nakon nekoliko godina, gotovo istovremeno, prešli smo u „Jadran film“, kod Sulejmana Kapića, s kojim smo obojica u narednih petnaestak godina napravili svatko po sedam igranih filmova.
A onda se 1985. dogodila Bijela knjiga, popis neprijatelja u kulturi koji je izdao Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske. Lordan je u tom trenutku bio član CK i jedan od koautora knjige. Ja nisam bio u Partiji i u toj knjizi sam bio jedan od negativaca. Nakon toga nismo razgovarali punih deset godina. Možda i dulje. U međuvremenu smo otišli svatko u svoj egzil – on u Prag, ja u New York.
Egzil 1991. – ?
Od tog trenutka u Hrvatskoj su nas tretirali kao najgore izrode. Uklonili su nas iz enciklopedija, Društva umjetnika, ukinuli nam socijalno, prekinuli nam radni staž i sve ostalo što uz to ide. Niti jedan kvadrat naših filmova nije igrao u hrvatskim kinima ili na Hrvatskoj televiziji preko deset godina.
Egzili su nam teško pali. Bili smo u naponu filmske snage i nije bilo nimalo lako otići i drugdje započeti potpuno novi život.
„Bol egzila. Ta zatomljena bol koja traje poput visokog, teško dokučivog zvuka, obitava u podsvijesti i nikada ne prestaje upozoravati svijest da zaborava nema“, kaže Michael Chabon.
U toj tuđini imao sam više sreće. No treba priznati da je i domovinska mržnja prema njemu bila puno veća i glasnija od one koja je pratila mene. Hrvatski filmski domobranski zdrug nikada mu nije oprostio scenu ustaškog pokolja u Okupaciji u 26 slika. Svatko tko se želio zvati hrvatskim filmskim kritičarem, morao je, kao po nekom nepisanom pravilu, barem jednom pljunuti taj film. Od svega toga mislim da ga je jedino, ili bolje rečeno najviše, boljelo javno odricanje Mirka Kovača, intimnog prijatelja s kojim je napravio taj i još tri druga filma, te podijelio dobar komad života.
Karlovy Vary, 1996.
Festival je organizirao retrospektivu „Praške škole“. Tu sam prvi put nakon puno godina opet vidio Lordana. Sreli smo se na ulici ispred Hotela Pub. Dugo smo se gledali, da bih mu na kraju rekao: „Jebiga, mali!?“ Nasmijao se, raširio ruke, slegnuo ramenima, rekao: „Jebiga, mali!“ i čvrsto me zagrlio. „Mali“ je bilo ime kojim smo se međusobno zvali. Te noći smo popili puno piva. Gotovo smo tukli studentski rekord kad smo večer prije obrane diplomskog, u bifeu kazališta na Vinohradyma, svatko ponaosob popili dvadeset i jednu bocu.
Gorjani, 2013.
Vratili smo se iz Rovinja, s pogreba Mirka Kovača. Mirkova smrt jako ga je potresla. Nakon večere pričamo uz čašu malvazije. On i Mirko pomirili su se prije nepune dvije godine, nakon dvadeset godina nerazgovaranja. Kad je čuo da ima rak, Lordan ga je otišao posjetiti u bolnicu.
Nakon pogreba sjedili smo u vrtu kod Bobe, Mirkove supruge, i Lordan je zabavljao dvadesetak ljudi izuzetno duhovitim pričama o erotskim nedaćama u kojima su Mirko i on bili glavni junaci. Pitam ga odakle mu snaga za tu predstavu. „Bio sam mu dužan“, kaže Lordan, „bez obzira što mi je napravio, da ga veselo ispratim.“
Bio je ponovno duhovit i, usprkos svim nedaćama kroz koje je prolazio zadnjih dvadesetak godina, pun života. Do duboko u noć pričao je o filmu kojeg bi rado snimio, a za koji smo i on i ja znali da ga nikada neće snimiti. Da mu vratim istom mjerom, ispričao sam mu film koji, poput njegovog, nema puno šanse da ikada postane stvarnost.
Tako smo došli do točke na kojoj smo i počeli našu šetnju kroz film, do „Festivala govornog filma“. Bila je to ideja koju smo smislili još za vrijeme studija u Pragu – ideja o festivalu koji bi se održavao u gradu bez kina i na kojem bi svaki režiser dobio dva sata da priča o filmu kojeg nije uspio snimiti.
Od ideje do realizacije trebalo nam je nepunih pedeset godina.
Priredila Radmila Stanković
Preuzeto iz knjige “Neispričane priče”, Laguna, 2018.
(Nastaviće se)
Pratite nas i na društvenim mrežama: