Ante i ja se u jednom trenutku pogledamo i ja kažem: "Ovo je kraj!" On kaže: "Bolje od ovoga nema." "Šteta bi bilo ovo pokvariti!" dodam.
OSCAR
Godišnja nagrada Američke filmske akademije za dostignuća u filmskoj industriji.
Zagreb, 1980.
Erland Josephson priča o pismu kojim se Bergman zahvalio na nominaciji za Oscara. Spominje ga kao primjer kratkog pisma u kojem je sve rečeno u nekoliko rečenica.
Athens, OH, 2001.
Ruth mi pokazuje kopiju pisma o kojem je pričao Erland – pisma koje je Ingmar Bergman, odbijajući nominaciju za Divlje jagode, poslao Američkoj filmskoj akademiji.
PRODUCER
Osoba koja priprema, organizira i vodi proizvodnju filma.
Los Angeles, 1992.
Tijekom osmomjesečnog boravka na UCLA-u u Los Angelesu Branko i Mirjana Lustig bili su vrlo brižni prema Ani, Olgi i meni.
Prije našeg povratka Branko me vodi na oproštajni ručak.
Na kraju ručka vadi čekovnu knjižicu i ispisuje ček na 50.000 dolara. Govori da moram ostati. Da ću za dvije-tri godine sigurno ovdje raditi film. Da je glupo da sada idem u Zagreb. Vraćam mu ček. Ne, hvala, ne mogu ga primiti jer ne znam kako ću mu, kada i hoću li uopće, moći vratiti. A i ne vidim sebe u Los Angelesu. Branko gura ček natrag. Ne moraš ga vratiti, ja to i ne očekujem. Samo ne želim da doneseš krivu odluku. Još jednom vraćam ček i zahvaljujem na gesti koja me dirnula i na kojoj sam mu zauvijek ostao zahvalan.
REALITY CHECK
Freedictionary.com kaže: „1. Procjena kojom se utvrđuje je li nečija situacija ili očekivanje u skladu sa stvarnošću; 2. Povod ili prilika da se razmotri koliko je nešto realno ili iskreno.“
27. 2. 2012.
Umro je Erland Josephson. Miran čovjek sa sjevera. Lice koje je pričalo mnoge Bergmanove priče.
Cannes, 1978.
Bravo maestro igra u konkurenciji. Erland ima film u Tjednu kritike. Upoznajemo se nakon naše projekcije. Kaže: „Ako ti ikada zatreba starac poput mene, zovi. Doći ću!“
Zagreb, 1980.
Na Tuškancu snimamo Samo jednom se ljubi. Erland igra Vladičinog oca. Tijekom jutra završavamo njegov dio scene. Nakon ručka snimanje seli iz prizemlja na prvi kat.
Nekoliko sati kasnije, čekajući promjenu svjetla, silazim u prizemlje. Tu, s ekipom, sjedi i Erland. Zovem Vanju Pinter, pomoćnicu režije, i pitam je zašto Erlandu nisu rekli da je gotov za danas. „Rekli su“, odgovara ona „ali ne želi otići. Kaže da je tu jer vam možda zatreba. Bilo bi glupo da poželite promijeniti nešto u sceni, i trebate njega, a njega nema. Zato čeka. Kaže da nikada ne odlazi sa snimanja dok se snima scena u kojoj je on, bez obzira što je njegov dio završen.“
Ne znam zašto sam to zapamtio. Vjerojatno na to nisam bio naučen.
Zagreb, 1983.
Erland nam je došao na ručak u Zapruđe. Kroz prozor gleda blatnu livadu na kojoj krupan čovjek uz glasnu muziku rastavlja Zastavu 1100. Okreće se i kaže: „Znam zašto ovdje živite! Da biste bili bliže stvarnim ljudima!“
Nisam ga htio razočarati i reći da već dvije godine bezuspješno pokušavamo ovaj stan zamijeniti za neki u gradu. Neki koji nije u tako izravnom kontaktu sa stvarnim ljudima.
Zagreb, 1985.
Dunja Klemenc, producentica iz Ljubljane i Erlandova prijateljica, šalje fotokopiju nekoliko stranica iz Erlandove upravo objavljene autobiografije. Dobio sam, kao jedan od tri režisera, čitavo malo poglavlje. Tekst je na švedskom, ne razumijem ni riječi. Ana, koja je kao studentica svakog ljeta radila u Švedskoj, pokušava mi prevesti. Druga dva režisera su ni manje ni više nego Bergman i Tarkovski.
SCRIPT
Scenarij je pisani predložak za film sastavljen od niza scena s opisom radnje i dijalogom.
Motovun 2001.
S Antom me u Motovunu upoznao Igor Mirković.
Zagreb 2002.
Nakon čitanja Zaboravio sam gdje sam parkirao rekao sam Anti da bi se od dvije priče iz te knjige, jedne predratne i jedne ratne, mogao složiti scenarij. Ali da za pošteni triptih nedostaje treća, poslijeratna priča s istim junacima. Složio se, štoviše, oduševio. Obećao je da će priču poslati najkasnije za dva tjedna.
Nije se javljao preko godinu dana.
Athens, OH, 2003.
A onda je u moj američki mir došao njegov e-mail. U njemu ne spominje naš dogovor i svoje obećanje. Piše kako šalje nekoliko poglavlja budućeg romana, kratak opis onoga što još misli napisati i pita zanima li me to kao materijal za film.
Roman je tada nosio radni naslov Karaula. Pročitao sam to što mi je poslao i odgovorio da me zanima i da bih rado, ako jednoga dana u to krenemo, da igru pretakanja romana u scenarij igramo zajedno. Odgovor je bio vrlo kratak i nedvosmislen:
From: Ante Tomic
To: Rajko Grlic
Subject: Re: Karaula
Date: Wed, 26 Feb 2003 Dragi Rajko,
fala na primjedbama, vrlo su pametne, koristit će mi u nastavku pisanja. Ovo što sam ti prepričao, naime, je još samo u mojoj glavi. Trebao bih u komadu još nekoliko slobodnih dana da završim. U prvoj polovici ožujka, da jebe oca, mora bit gotovo. Pa ti dalje vidi. Meni se, najiskrenije, ne da pisati scenarij. To je stvar na koju me ne možeš nagovoriti. Čim bude gotovo, ja ti šaljem priču, računaj da je ona tvoja, kroji je i prekrajaj kako ti se sviđa, pregovaraj s producentima, a ja ću se, ako bog da, već baviti nečim novim. Volio bih da moj angažman na filmu ne bude ništa više od jednog do dva prijateljska i neslužbena posjeta setu.
Pozdrav, Ante
Zagreb, 1993.
To mi nije bila prva odbijenica. Kad sam Dubravki Ugrešić predložio da na temelju njezinog romana Štefica Cvek u raljama života sagradimo još jednu priču kao njezin okvir i od toga napravimo scenarij, rekla je otprilike isto: „Uzmi knjigu i radi od nje što god hoćeš. Ja se u to ne bih miješala.“ Kasnije se ipak „malo umiješala“.
Athens, OH, 2003.
Prvu ruku scenarija pisao sam dok je Ante završavao roman.
Split, 2003.
Tri mjeseca kasnije na splitskim Mejama pisali smo drugu ruku.
Zagreb, Athens… 2003 – 2005.
Gotovo svaku narednu ruku radili smo na drugoj lokaciji: Zagrebu, Athensu, Sumartinu, Ohridu… I za svaku bismo ruku trebali tjedan do dva. Zatvarali bismo se u neki izolirani prostor oko devet ujutro, radili do ručka, ručali i nastavili pisati do pet, šest poslijepodne. Billy Wilder je tvrdio da u tom poslu nema inspiracije, nema muza, da se tu dolazi na posao kao u tvornicu, da je, za razliku od snimanja koje može biti veselo, pisanje scenarija samo rad, rad i rad; krv, znoj i suze.
Pročitajte još
Proces je uvijek otprilike isti. Nakon svake ruke pustili bismo da tekst miruje nekih mjesec, dva. Da se odmori od nas i mi od njega. Onda bih ja u tišini američkih brda ili istarskih brežuljaka složio novu konstrukciju, tzv. scenoslijed, slagao nove i bacao stare scene, dopisivao u postojeće. To je uvijek trajalo najmanje dva mjeseca.
Razgovorom o tim promjenama počela bi svaka nova seansa. Dan, najviše dva pričanja, a onda bi Ante sjeo za laptop, navio do daske neku Lucindu Williams i počeo ispisivati dogovorenu scenu. Za to vrijeme ja sam slagao kostur sljedeće scene. I naravno, kuhao kave koje Ante može ispijati u neograničenim količinama. Na kraju bismo zajedno čitali scenu i kad je bilo potrebno dorađivali, ili bi je on, ako se nije dala zakrpati, nanovo pisao. Radni dan je završavao čitanjem i gotovo ritualnim kraćenjem dijaloga. A njegov dijalog nije lako kratiti, prije svega zbog njegova unutarnjeg ritma, a možda i zbog toga što Antu bacanje ili promjena svake riječi u dijalogu istinski boli. Isprika za muku koju mu godinama nanosim glasi: nikada nisam radio s nekim tko piše bolji dijalog.
Istovremeno valja priznati da se radeći na scenariju nikada nisam toliko smijao. Poštovali smo Buñuelov kredo da je dan bez smijeha izgubljen dan. Puno smo se smijali, puno pričali i jednako tako dobro se osjećali šuteći. Ukratko – polagano smo se navikavali jedan na drugoga shvaćajući koliko smo različiti i koliko osobnog prostora svakome od nas treba za zajedničku igru.
Ohrid, 2005.
Dok smo pisali prve ruke, pao je dogovor da ćemo zadnju raditi nakon završnih glumačkih proba. Mjesec dana prije početka snimanja okupili smo na Ohridu nositelje pet glavnih uloga. S njima sam proveo dva tjedna prolazeći scenarij, pričajući, probajući, šećući objektima i igrajući se nekih osnovnih mizanscenskih postavki. Ante je s nama bio posljednjih sedam dana. Na početku je s bolnom grimasom slušao kako glumci predlažu izmjene ove ili one rečenice, no vrlo se brzo uključio. Borio se za svaku riječ, a katkad bi, nemajući drugo sredstvo za obranu dijaloga, ustajao i pokazivao glumcima s kojim značenjem to treba izgovarati. Zaigrao se tako na trenutak i režijom i u tome je vidljivo uživao.
Glumce smo zatim poslali kući, da obave sve što trebaju prije no što dođu na snimanje s kojeg neće odlaziti narednih deset tjedana, a nas dvojica smo u dva dana sastavili posljednju, jedanaestu ruku scenarija. U njoj se dijalog prilagođavao svakom glumcu, njegovu jeziku, govornom ritmu.
Na snimanju nisam mnogo toga mijenjao. Sve je išlo relativno lako. Imao sam sjajnu ekipu. Tu i tamo dogodilo bi se nešto nepredviđeno, ubacio bih neku malu scenu ili sažeo postojeću, skratio ili proširio dijalog, promijenio neki prostor i njemu prilagodio tekst. Samo jednom, kad sam zapeo na nečemu malo ozbiljnijem, izmijenio sam s Antom nekoliko e-mailova i krenuo dalje.
Ante je, kao što je i obećao, došao na snimanje i ostao nekoliko dana. Uživao je sjediti u režijskoj stolici. U jednom je trenutku, promatrajući iz nje kako pripremam scenu na tržnici, i kako za jedan jedini kadar treba satima strpljivo sinkronizirati glumce, ekipu od stotinjak ljudi i dvjestotinjak statista, zabrinuto rekao: „Kako se možeš time baviti? To je strašan posao!“
Na odlasku, ostavio mi je CD s pisamcem koje je glasilo:
„Dragi Rajko,
sinoć sam, spremajući stvari u torbu, pomislio kako ti želim pokloniti ovaj album. Ja sam ga se naslušao, a ti bi, pomislio sam, u ovom lijepim i mudrim Kristoffersonovim stihovima, u nekim praskozorjima, odlazeći na set, možda mogao naći ponešto što nam treba u našem filmu.
Ante“
To slanje poruka muzikom nastavilo se kroz cijelu našu suradnju. Za svaki novi projekt Ante bi složio listu od desetak pjesama koje po njemu najbolje sažimlju duh budućeg filma.
Athens – Zagreb, 2008.
Pisanje scenarija u dvojcu na pariće toliko nam se svidjelo da smo odlučili sve skupa još jednom ponoviti. Ovaj put smo počeli od nule, krenuli u ono što se zove „originalni scenarij“. Počeli, kao što je i red, e-mailom, ovaj put mojim. U njemu sam u svega nekoliko rečenica pokušao opisati moguću povezanost pet lica: muževa, žena, ljubavnika i ljubavnica. Poigrali smo se zagrebačkom urbanom mitologijom duplih života. Film se zvao Neka ostane među nama i do snimanja smo ispisali osam ruku scenarija, tvrdim ja; deset, tvrdi Ante.
Athens – Zagreb – Split, 2011.
Nakon toga smo se s velikim veseljem bacili na njegov roman Čudo u Poskokovoj Dragi. I to prije no što je objavljen. Radili smo scenarij za komediju, za ljubavnoavanturistički film, za spektakl koji bi se trebao gledati u velikim šatorima, s pivom u ruci i TBF-om koji uživo svira i potiče publiku da pjeva zajedno s junacima filma.
Kratimo, dopisujemo, mijenjamo gotovo cijeli drugi dio romana. Ante se ne buni, samo povremeno, kad ga pitaju kako ide, kaže: „Puno bacamo, a ja znam da će mi nakon premijere ljudi doći i reći: šteta što ti je izbacio onu divnu scenu. To ti je najbolja scena u knjizi!“
Dvije smo godine pisali scenarij, ispisali nekih osam ruku i zatim isto toliko vremena utrošili uokolo tražeći novac da to snimimo. Došli smo do pola potrebnog budžeta i nismo uspjeli dalje.
Split – Athens – Zagreb, 2014.
Odlučili smo da taj teško probavljiv poraz, tu otvorenu ranu koju ostavlja nesnimljeni film, liječimo novim scenarijem. I to za film koji ću, ako ne nađemo novac, moći snimiti s tri prijatelja i iPhoneom.
I taj je začet e-mailom. Ante je iz Splita poslao kasnonoćnu poruku s opisom nekog svog susjeda profesora koji se noću presvlači u ženu i neke žene koja mu u tome pomaže. Na tih desetak redova odgovorio sam s dvadesetak dodavši profesoru oca, a ženi muža i na kraju ih sve zajedno smjestio u istu zgradu.
Dvije i pol godine i šest ruku kasnije iz toga je nastao scenarij koji smo gradili na osobnom iskustvu s netrpeljivošću, onom koja urodila s nekoliko fizičkih napada na Antu, a mene katapultirala preko Atlantika. Film se zvao Ustav Republike Hrvatske.
Duško Ljuština, vjerojatno najbolji menadžer u kulturi kojega Hrvatska ima, uspio nas je nagovoriti, lakše Antu nego mene, da scenarij nakon filma treba pretvoriti u predstavu.
Novi Sad, 2016.
Nakon premijere filma u Zagrebu krećemo na turneju. Klanjamo se u Rijeci, Splitu, Ljubljani, Beogradu i na kraju u Novom Sadu.
Tu izlazimo pred publiku koja stoji i skandira. I to dugo. Ante i ja se u jednom trenutku pogledamo i ja kažem: „Ovo je kraj!“ On kaže: „Bolje od ovoga nema.“ „Šteta bi bilo ovo pokvariti!“ dodam, a on se sjetno nasmije i kimne glavom.
Athens – Split, 2017.
E-mailovi s novim idejama lete preko Atlantika. Bojažljivo ih šaljemo i hrabro sahranjujemo. Nisam siguran da bih izdržao još jedan film, ali strah od pomisli da prekinem tu igru još je veći. A možda je i njega strah kraja. U ovih petnaestak godina postali smo prijatelji.
P. S.
Billy Wilder kaže: „Teže je, vjeruj mi, sagraditi dobar odnos režisera i scenarista nego sklopiti uspješan brak.“
Priredila Radmila Stanković
Preuzeto iz knjige “Neispričane priče”, Laguna, 2018.
(Nastaviće se)
Pratite nas i na društvenim mrežama:
