Piše Mira Furlan: Nedovršeni ratovi

Kolumne 03. avg. 202018:02
Podeli:
Mira Furlan, Foto: Lična arhiva Mire Furlan/Mikel Healey Photography

U odličnom eseju pod neprevodivim naslovom “Unpresidented” (igra rijeci izmedju “unprecedented” – u prijevodu: bez presedana – I “unpresidented” – u prijevodu: bez predsjednika – ova zadnja riječ je inače rezultat još jedne od mnogih Trampovih pogresaka u spelingu!) Fintan O’ Tul (New York Review of Books, 23.7.2020) tvrdi kako je trenutna situacija u Americi posljedica nedovršenih, tj. nikada do kraja razrješenih bivših američkih ratova: američkog građanskog rata, rata u Vijetnamu i rata protiv terorizma.

Sadašnja eksplozija gnjeva i nezadovoljstva u javnoj sferi je, po O’ Tulu, reakcija ne samo na kurentne nepravde (kao što je to javno ubistvo Džordža Flojda) nego je to i izraz nerazjeršene povijesti.

U svom “dementnom solipsizmu”, kako kaže O’ Tul, Tramp američku realnost reducira na kratke slogane, prikladne za unisono skandiranje na masovnim skupovima njegovih birača (“Crooked Hilary” – “Kvarna Hilary” & “Lock her up” -“Zatvori je” npr.). Cijeli njegov predsjednički program može se svesti na samo četiri slova: MAGA. Ali glavni Trampov (ne)predsjednički (unpresidented) program je brisanje čitave američke povijesti. Osim što je neobrazovan (usprkos svojoj univerzitetskoj diplomi s jednog od najprestižnijih američkih koledža, diploma koju sam Tramp zove “dokaz mog super genija” – ne šalim se), pa je tako, npr., pred neku godinu pohvalio abolicionista Frederika Daglasa (“He’s doing a beautiful job” ili – u slobodnom prijevodu – “Dečko lijepo radi”) koji je umro daleke 1895, Tramp uz to živi u pseudo-povijesti koja je njegova vlastita kreacija a u kojoj prošlost postoji samo i isključivo kao “preludij” (O’ Tul) za njegovu, Trampovu, veličanstvenu pojavu i kao predigra za konačni obračun sa Trampovim neprijateljima. Tako, npr. nekoliko dana nakon ubojstva Flojda i sa protestima u punom jeku na ulicama većine američkih gradova, Tramp tvituje samo jednu riječ: “Kina!”. Dok protesti traju i dok se na demonstrante svom snagom svaljuje militarizirana, do zuba naoružana federalna policija, Tramp u u svojim tvitovima ostaje duboko uronjen u svoju pseudo-povijest: “Najveći politički zločin u američkoj povijesti: lov na vještice zbog navodne ruske intervencije!” On također tvrdi da je “njegova administracija napravila više za Crnu populaciju nego bilo koji predsjednik nakon Abrahama Linkolna.” Cijela americka povijest je, po Trampu, samo uvod u priču o Trampu kao najvećem predsjedniku Amerike i, istovremeno, kao najvećoj žrtvi teških zločina zlih protivnika.

A koji su to zli protivnici na koje se treba obrusiti uz pomoć najtežeg ratnog naoružanja najbolje naoružane vojske na svijetu? Jedan od najbližih Trampovih suradnika, senator Tom Koton, na početku mirnih protesta u Portlandu, tvitirao je: “Hajde da sad vidimo kako su hrabri ti Antifa teroristi kad se na njih stušti 101. Zračna Divizija!” (U službenom programu te divizije stoji da je njena misija đtititi Ameriku od ratnih zračnih napada, kao i zadati udarac neprijateljskoj vojsci iz zraka.) Kao da mu je bilo premalo prizvati zračne snage, Koton prelazi u skiciranje ratne strategije protiv vec spomenutog neprijatelja, navodeći imena divizija, zračnih, morskih i pješadijskih. Svoj tvit završava ovim riječima: “Upotrijebit ćemo sva sredstva za ponovno uspostavljanje reda i zakona. Ovdje nema mjesta za anarhiste, pobunjenike, nasilnike i lopove.”

I zaista, 82. Zračna divizija, njih 700, bila je pozvana u Vašington DC, da zavede red, ne bi li Trampu omogućila slikanje s Biblijom u ruci (koju je pritom, na očigled cijele nacije, držao naopačke!). Rat koji je Amerika, tokom svoje povijesti, uvijek vodila izvan svojih granica, sada je doveden “kući”. To je sada rat protiv vlastitih građana koji su sa najvišeg mjesta moći, iz Bijele kuće, okarakterizirani kao legitimni neprijatelji. Rat je stigao na američke ulice u moćnim Humvijima i u nisko letećim ratnim helikopterima, dizajniranim za zastrašivanje nekih drugih, dalekih populacija, onih koje se “nas” ne tiču, onih čiji su životi manje vrijedni od “naših”.

Svo to oružje, nedavno okrenuto u smjeru građana optuženih za terorizam, ima svoju vlastitu povijest. To je oružje preostalo iz nebrojenog mnođtva ratova koje je Amerika vodila na tuđem tlu. To oružje je također simboličko nasljeđe iz ratova koji nikad nisu završili. Tu je na prvom mjestu Američki Građanski rat. Uvijek sam se pitala: kako to da nitko, ali bas nitko od vođa Konfederacije nakon Građanskog rata nije bio zatvoren ili kažnjen na bilo koji drugi način? (Jedini koji je dobio kaznu zatvora bio je predsjednik Konfederacije, Džeferson Dejvis. Ali i on je nakon odslužene kazne bio rehabilitiran.) Kako to da je sav ogromni imetak stečen na grbači robova i dalje, nakon završetka tog rata, ostao u rukama bijelih robovlasnika i tako omogućio dugoročnu ekonomsku rasnu nejednakost u ovoj zemlji? Kako to da je jedan od najpoznatijih generala potučene konfederalne vojske, general Li, poslije rata, nakon što su obitelji konfiscirali ljetnikovac, dobio povrat novca (!) i povrat statusa, pa je tako danas poznat ne po svojoj borbi za robovlasništvo nego po osnivanju univerziteta u Leksingtonu (Virdžinija)?

I tako dalje, i tako dalje….
Nema razrješenja, nema kažnjavanja, nema jasnog stava o “dobrim” i “lošim” momcima (i djevojkama). Sve je uvijek muljevito i nejasno. U toj sivoj žabokrecini gdje se namjerno ne zna ili ne želi znati tko je tko, caruju poljuljudi, lovci u mutnom, oni koji su u svakom trenutku spremni preokrenuti kapute i postati svoja suprotnost, ako zatreba i kad je oportuno.

I tako se vrtimo u krugu, u krugovima, bolje rečeno. U zatvorenim krugovima iz kojih nema izlaska.

Žarko želim ovaj tekst završiti optimistički. Kako? Možda sjećanjem na Džona Luisa, suborca Martina Lutera Kinga, koji je umro pred neki dan, ostavivši iza sebe nasljeđe dugogodišnje i uporne borbe za Crna i ljudska prava. Bio je to, između ostalog, jedan od rijetkih ljudi koji je odlučio bojkotirati Trampovu inauguraciju 2016. To, npr. nije učinio Obama. Navodno je to bilo nemoguće jer bi se takav gest čitao kao miniranje demokratskih običaja. A meni se čini da je samo i jedino to trebalo učiniti i tako možda barem pokušati izaći iz muljevitog kruga koji nas sve više steže kao bodljikava željezna ogrlica (ili možda žičana ograda nekog koncentracionog logora?).

Pa ću tako završiti ovaj tekst citatom iz pisma koje je Džon Luis uputio svojim kolegama u Kongresu i Senatu prije svoje smrti:
“Kad povjesničari uzmu u ruke pero da napišu priču o 21. stoljeću, neka kažu da je upravo vaša generacija bila ta koja je konačno odbacila teski teret mržnje. Neka kažu da je mir pobijedio nasilje, agresiju i rat. Zato vam poručujem: hodajte s vjetrom, braćo i sestre, i neka duh mira i snaga vječne ljubavi budu vaši vodiči.”

Komentari

Vaš komentar