Ivan Mrđen Foto: agencija Intelier

„Vi ste srećan čovek“, rekao mi je u četvrtak uveče profesor doktor Jovan Peruničić, kad me je pozvao da proveri kako sam i šta se sve sa mnom događalo posle dramatičnog napuštanja ordinacije „Medisin“ dan ranije.

Tamo je trebalo da uradim test fizičkim opterećenjem, po preporuci profesora doktora Branka Gligića, koji mi je poslednjeg petka u martu saopštio da se hronični bol u grudima zvanično zove Angina pectoris, što je dodatno otežano arterijskom hipertenzijom. U prevodu, visokim pritiskom…

Sve je počelo verovatno mnogo ranije, ali je baš učestalo u januaru i februaru ove godine tokom Mirinog i mog boravka u Australiji. Šetnje su mi postajale sve napornije, pa nije mnogo pomagalo ni svakodnevno plivanje, ni redovno uzimanje enalaprila koji mi je za prevenciju visokog pritiska pre više od deset godina preporučila naša prijateljica doktorka Dušanka Stevović Gojgić.

Tokom marta i boravka u Dubaiju nismo puno šetali, ali mi je na aerodromu prilikom povratka u Beograd bilo baš teško i da hodam i da guram kofer. Zbog toga sam čvrsto rešio da što pre posetim nekog kardiologa…

To bi se, da budem iskren, verovatno razvlačilo po sistemu „sutra ću, u ponedeljak ću“, samo da se raspitam i vidim koliko košta, tim pre što nas je u Beogradu dočekalo kišno i prohladno proleće, pa su i moje šetnje svedene na minimum. A onda se zavrteo moj lični karusel srećnih okolnosti…

* * *

Već drugog dana po povratku u Beograd otišli smo na tradicionalno druženje sredom popodne u „Starom bunaru“, pa nam se u jednom trenutku pridružio gospodin Slavko Petrović. Reč o ovom, reč o onom, a gutljaji sami klize, da bi u jednom trenutku founder ovog kultnog dušanovačkog restorana rekao kako je upravo došao od kardiologa, kod koga, na preporuku nekih gostiju, u poslednje vreme ide redovno na preglede i kontrolu.

Meni bi to možda i promaklo, jer zaista nisam od onih koji kad im se požalite na neku boljku odmah počnu da izlažu „evo moj slučaj“. Ali, ne i mojoj Miri koja je, mimo običaja da me samo doveze do zbornog mesta ovog puta ušla u kafanu sa namerom da pozdravi društvo, a onda na njihovo navaljivanje i ostala do kraja druženja.

Sledeći srećan momenat u čitavoj priči bilo je prezime doktora kod koga ide Slavko, jer se pre više od pola veka moja supruga takođe prezivala Gligić. Njenom potencijalnom rođaku (kasnije se ispostavilo da nisu) javili smo se već sledećeg jutra, a prvi pregled koji sam već pomenuo obavljen je u petak 28. marta. Tada sam saznao da se već duže vreme „zabavljam sa Angelinom Petković“, kako sam ja pokušao da se našalim…

Sa iskusnim doktorom, koji je veći deo radnog veka proveo na Vojno-medicinskoj akademiji, nije bilo zezanja, pa mi je posle urađenog ultrazvuka srca i dva elektrokardiograma (skraćeno EKG) saopštio da moram hitno da uradim test fizičkim opterećenjem, uz preporuku da to uradim kod doktora Peruničića.

To smo zakazali za sredu 2. april, prvenstveno zbog mog pretrpanog rasporeda dan ranije. Posle tradicionalnog okupljanja za rođendan „starog, dobrog Studija B“ u Međunarodnom pres centru, u restoranu „Šabački slatinac“ obeležili smo prvi penzionerski rođendan beogradske ugostiteljske legende Milana Ocokoljica, zadnja pošta baš „Stari bunar“, a uveče sam u pozorištu „Slavija“ učestvovao na satiričnom plenumu povodom 90. rođendana „Ježa“.

Foto: Privatna arhiva

(Koji je „pao“ još 5. januara, ali ta nedelja proglašena za Dan žalosti zbog suludog masakra po ulicama Cetinja, pa se tako i meni pružila prilika da učestvujem, ovog puta sa pričom „Muka sa rečima“, inače objavljenom na našem portalu pre šest dana.)

* * *

„Preksinoć sam bio stend-ap komičar, a sada sam stent-ap komičar“, rekao sam u četvrtak ujutru doktoru Luki Vukmiroviću u Gradskoj bolnici (zvanično KBC „Zvezdara“), koji je na Odeljenju za kardio-vaskularne bolesti rukovodio procesom koronarografije i implantacije jednog stenta u veoma oštećen krvni sud, zbog čega sam i osećao bolove u grudima.

Do našeg susreta, međutim, došlo je posle još čitavog niza srećnih okolnosti tokom prethodnog dana. Prvo smo Mira i ja parkirali našu „fabiju“ kod „Dorćol Platza“, da bismo polako uzbrdo krenuli ka uglu Francuske i Gospodar Jevremove, gde se nalazi ordinacija „Medisin“. Usput sam se toliko zaduvao i nekoliko puta zastajkivao zbog bola u grudima, da je iskusnom profesoru Medicinskog fakulteta odmah bilo jasno da nema šanse da me testiraju dok šetam po traci ili vozim bicikl.

„Vi ste test praktično uradili dok ste stigli dovde“, rekao mi je, a onda, na moje iznenađenje, kategorički rekao da odmah moram u bolnicu. Da budem iskren, nisam ni shvatio šta se događa, a već je stigla ekipa Hitne pomoći, da bi me dva kršna momka u stolici preneli do vozila, sve sa zakačenom braunilom za intravenske intervencije. Posle kraće vožnje stigli smo do odeljenja za hitne slučajeve Gradske bolnice, koja je sredom dežurna.

Foto: Privatna arhiva

Tokom vožnje nije bila uključena sirena, što me je donekle umirilo, jer sam se prethodno prilično zabrinuo što doktor Peruničić, iako je obavio kompletan pregled i dva EKG, nije hteo ništa na nam naplati!

Možda i zbog toga prvi laboratorijski nalazi i novi EKG test nisu dali rezultate koji bi opravdali hitnost. U takvim slučajevima, međutim, sve se ponavlja posle tri časa, tokom kojih sam ležao u prijemnoj sobi i pratio zbivanja na susednim krevetima. Glavni „šou“ imao je lik koji se sav naduo posle litre rakije koliko je popio tog dana, ali je za sve krivio suprugu koja je „kupila neku vudu lutku“ i bajala mu da postane alergičan na alkohol.

Slične rezultate dale su i ponovljene analize, ali to nije prevarilo iskusnu doktorku Maju Nikolić Despotović, koja me je pregledala posle podužeg čekanja u prepunoj čekaonici kardiologije i naložila da se hitno uradi još jedan EKG. Na moju sreću, tek taj je pokazao određene evolutivne promene, posle čega je sledio direktan uput u bolnicu.

Tamo sam na odeljenju intenzivne nege (u narodu poznatijem kao „šok soba“) prikopčan na monitor, pa mi je nekoliko puta izmeren pritisak, ponovo izvađena krv, ujutru uzet i urin za analizu, još dva puta EKG i jednom ultrazvuk srca. Posle svega toga našao sam se na stolu za koronarografiju, gde mi je lepo objašnjeno da će se sve raditi kroz desnu ruku, koja će biti pod lokalnom anastezijom, da bi se sve okončalo ugradnjom već pomenutog stenta, što sam mogao da pratim kao „radio prenos“…

„Vi ste srećan čovek, jer niste imali infarkt koji bi mogao da ostavi mnogo teže posledice, a sve smo uradili kao da ste ga imali“, rekao mi je na kraju doktor Vukmirović.

* * *

„Retko koji dan prođe da nemam barem jedan slučaj znanih ili neznanih, bliskih ili manje bliskih, koji me mole za informaciju ili pomoć (vezu) u smislu zdravstvene pomoći. Samo moji rođaci, kumovi i prijatelji zdravstveni radnici, kao i saradnici, koje sam upoznala radeći posao medicinskog novinara (sa mnogima se prepoznala i zbližila pa su mi i oni ponekad na ’brzom pozivanju’), znaju koliko takta i strpljenja ulažem u to da ih ne maltretiram i ispoštujem jer funkcionišu u razvaljenom sistemu, a opet da pomognem nekome ko je očajan. Ima doduše i onih koji nisu očajni, ali pre svakog odlaska lekaru preventivno zovu i pitaju ’je l imaš nekog u Mišoviću, Gradskoj, na Ugrentnom’, ne shvatajući da to tako ne ide i da samo doprinosi haosu. Neki su se i naljutili kad sam objasnila da nije normalno pre nego što si krenuo u bilo koju zdravstvenu ustanovu zvati i tražiti vezu. Šta da im radim, nek se žale kome god misle da je adresa!“

Ovo je pre dvadesetak dana napisala koleginica Marijana M. Rajić na portalu „E-klinika“, koju sam ipak u noći između srede i četvrtka obavestio o mojoj trenutnoj situaciji. Slično obaveštenje, uz pitanje „ je l imaš nekog na kardiologiji u Gradskoj“ poslao sam i koleginicama Ivani Božović i Sonji Todorović, koje prate zdravstvo još iz vremena kad smo zajedno radili u „Blicu“.

„Bingo“ sam imao sa Marijanom, čiji je dobar drug i prijatelj, nećete verovati, baš doktor Luka Vukmirović. Mada, u to sam se kasnije uverio, kod njega nije ni potrebno nikakvo urgiranje. Čovek, jednostavno, zna svoj posao, jer je mojoj prijateljici odgovorio sa: „Sve rešivo jednim stentom!“

* * *

Sad ne znam da li da i tu moju „vezu“ smatram sastavnim delom niza sretnih okolnosti koje su me dovele u znatno bolji životni položaj. Izgleda da je u pravu američki književnik Artur Gordon (1912-2002) kad kaže da je „izvesna količina napetosti neizbežan deo života, a izvesna kolilčina teskoba znak življenja“. I još je dodao: „Sreća se mora zaslužiti. Ona ne dolazi u pilulama.“

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare