Ana Vučković, Foto: Goran Srdanov/Nova.rs

"Wake me up when september ends", pevao je Bili Džo Armstrong. I nekad je stvarno bolje prespavati nešto i ne biti prisutan.

Sećam se kako je prijateljici moje mame bilo strašno stresno kada joj deca lete avionom. Toliko da bi najčešće negde u doba njihovog ukrcavanja legala u krevet, da zaspi, da kad se probudi oni već budu na odredištu. Nije mogla psihički da prihvati to da su negde tik ispod oblaka ili između dva sloja paperja i idu negde da im bude lepo. Ili se, još bolje, vraćaju kod mame, koja mora da legne i prespava, jer bi inače grizla nokte, tresla se ili cupkala.

Neko opet ne bi mogao da izdrži da ne bude budan, misleći da će svojim prisustvom u svesnom stanju nečem doprineti. Takvi su ljudi koji nadgledaju majstore, misleći da će samo tako stvari ispasti onako kako su želeli. I imaju pravo. Ali ja ću biti zlotvor i ostaviću nekog drugog da se bakće sa njima, ja ću platiti i otići, radiću nešto drugo i vratiti se kada mi jave da je sve gotovo. To me tako umiruje, ali i uzbuđuje u isto vreme. Vratiću se, a tamo će stajati nova kuhinja, blistava, ušrafljena gde treba, spremna za ono u čemu sam dobra, a to su finese – slaganje lepih vaza i šolja, kaktusi i oni predivni rustični stalci sa so i biber.

Platiću koliko treba samo da ne učestvujem, da se ne dogovaram, da ne budem deo – gospođo, dođite- igrokaza, u kome se kuvaju kafe, sipaju rakije i oseća ona anksioznost u kojoj ste u sopstvenoj kući, pravite se da nešto drugo radite u drugoj sobi, a čujete majstore kako odmah pored šuškaju, čukaju, domunđavaju se.

Nedavno mi je drugarica pričala o majstoru koji joj je nameštao kuhinju i koji je, ako mene pitate, fantazija svakog mrzovoljnog čoveka koji hoće da mu stan bude lep, ali da ga svi ostave na miru. Naime, čovek je pitao da li može da dobije ključ od stana i informaciju gde je usisivač. On je lepo ušao, izbušio, namestio i usisao kuću. I ljudi su došli na gotovo, u svoj novi divni stan.

Možda nisam imala mnogo prilika da imam majstore, ali je bilo nekih događaja koje sam želela da prespavam. Možeš ti da radiš druge stvari, dok je neko koga voliš ili znaš na pregledu ili operaciji, ali je možda dobro da i ti, kao i osoba na operacionom stolu, budeš isključena iz svesti. Čitavog života sam mislila da će moja briga, ta energija brige, to što na nekog ili nešto samo mislim – pomoći. Ali nije pomoglo uvek. Nekad je bilo svejedno da li sam se brinula ili nisam – stvari su svejedno ispale onako kako su morale da ispadnu i to je to.

Zato je dobro naučiti da se isključiš, da te nema i da se onda vratiš u stvarnost onda kada je sve gotovo. Neko bi rekao da je to kukavički, ali sve više uviđam kako je to čuvanje ono malo preostale baterije dobra ideja. Možda ne bih mogla baš da spavam dok operišu nekog koga volim, ali sigurno da ne bih mogla ni da sedim i samo čekam. Morala bih da uradim nešto sa sobom i tim nemirom. Možda bih hodala ili trčala, možda bih sebi postavila neki zadatak ili baš tada prihvatila da uradim nešto drugo, pomognem nekom da prenese neki težak ormar, i paradoksalno tako pomognem sebi da se rešim napetosti.

Neko baš ne može da veruje da je prijateljici moje mame lakše da spava, nego da razmišlja da li će joj deca bezbedno sleteti. Čak i ja osećam kako bih možda budna samo svojim mislima mogla da ih nekako čuvam i zaštitim, da će sama činjenica da šaljem dobre vibracije nebu pod oblake biti dovoljna. Ne znam kako ću kad moje dete bude letelo ili se vozilo autobusom na ekskurziju. Da li ću tada stalno biti sa njim na mreži, kao da to znači da mogu da ga spasim od svega ili ću uspevati da zaspim uz televizom sa novinama preko glave.

Svako ima svoje metode, nešto su sujeverja, a u nekim slučajevima ljudi samo hoće da olakšaju sebi, što je isto u redu i isto ljudski. Probudi me kad je gotovo, ali ne preteruj, da ne budem kao oni ljudi koji su se, jadni budili iz kome posle dvadeset godina ne znajući ni ko je novi predsednik, ni kakvi su ovo novi gedžeti i naprave i ko ste svi vi oko mene, dođavola. Girlfriend in a coma! A slučajno ili ne Bili Džo i Morisi imaju zajedničku pesmu koja nije o buđenju i spavanju.

Eto ideje šta da radite dok nešto čekate i anksiozni ste – pravite liste pesama ili bilo čega drugog, pa na listu dodajte i „Mamurne ljude“, koji, ako ništa, doprinose ovom tekstu onim stihom: „Prespavati jutro, prespavati vek kako li je tek…“