0
Ako se bračni par razilazi po evropskim standardima, onda se drži poznate maksime - dobar razvod je bolji nego loš brak. I suprotno. Ako se veza raskida po receptu turskih telenovela, onda gledamo krvoproliće nalik onome između Halita i Ender. Sve pod motom - što jedna strana govori o drugoj uglavnom je tačno.
Očigledno je da su burna razilaženja na crnogorskom Dvoru, sukobi na desnici a ne kao nekad na ljevici, nalik turskim sapunicama, što samo potvrđuje ono što se davno pokazalo – da je Prva familija daleko od Evrope. I da im je narativ o odbrani evropskog puta i vrijednosti samo smokvin list kojim kriju prostu činjenicu – da između litijaša i liDijaša nema razlike. Kao ni između DPS-a i DF-a.
Posjetioci očajnih portala mi javljaju ili šalju skrinove koji svjedoče da se na Dvoru odvija pravi, mali rat, pljuvačina dakle, po sistemu – ko će dalje… Ćoćo udara na Roćka, Dralje (Roćkov) juriša na Ćoća, Ljubo na Mila, Ćoćo na Ljuba, i onda redom sve do demonstrativnog povratka onog Pećanina u šeher Sarajevo, gdje će umjesto širenja medijskih sloboda i demokratije morati opet da zasuče rukave i kao advokat pripravnik ide za bureke kod Duleta, ili za ćevape kod Želje, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.
Prije toga smo imali samare, davljenje ili samo guranje njegove Ekselencije Vlahovića, da bi ovaj, umjesto brata Mija, glavnog ideologa identitetske politike i vremena, za sve svoje i nedaće Montenegra okrivio onu bravu na vratima ambasade u Vatikanu i pogrešnu politiku Stejt departmenta i Eskobara.
Ko ima stomak i ne brine za sopstvenu mentalnu higijenu može, kad pročita pomenute sadržaje, zaključiti da je neki Bećirović pionir slobode medija u Crnoj Gori, jer je, recimo, uvijek imao ispravan pogled na Pobjedu kao na partijsku batinu. Prvo komunističku, a onda mafijašku. A na tatu Roćka kao na lokalnog Suslova. Niko iz tih napisa ne bi mogao zaključiti da je Ćoćo u prethodnom životu nosio suncobrane ili po plaži prodavao mekike, da bi onda, zahvaljujući majci Rusiji i tati Milanu, čuvanje plaže zamijenio čuvanjem dvorske srebrnine. Što vam je sudbina. Nekom majka, nekom maćeha.
Ili kad pročitate dnevni pijačni barometar onog filipovića, čisto da popravite raspoloženje i vratite osmijeh na lice, mogli biste zaključiti da je DPS na pragu istorijskih reformi, a Evropa sad samo što se nije raspala, pošto je Jakov protiv koalicije sa DPS-om, a Miki jedva čeka da padne u te ralje. Samo da se još Milo povuče i posveti staroj ljubavi – knjizi. Što ovaj sa pijace i njegova Ekselencija očekuju, čemu se nadaju, i što između redova, krajnje prijateljski, da ne kažem snishodljivo, počinju i da sugerišu….
Javljaju mi da je na RTCG, koji nisam gledao od 2006, opet bio Milo, da ga nije dočekala tradicionalno Radojka, ali jeste neki njen udarnik, i da ga je opet pitao, kao i Radojka neke 2007 – kad će da se povuče. Iako bi danas pravo pitanje glasilo – da li, Predsjedniče, mislite da ste zakasnili sa povlačenjem?! I da li je sada skoro pa nevažno kada ćete se povući?!
Ovako RTCG drami i nalik onome iz pijačnog barometra daje na značaju Šefu, kao da je to onaj stari, dobri Milo iz 1997. ili 2002… Pa ga pita kad će da se povuče! A Đukanović srećan što mu se i dalje pridaje velika važnost, šeretski odgovara kako ne bi otkrivao svoje planove neprijatelju. Jer to niko pametan ne radi. To bi bilo isto kao da Ćoćo kaže Roćenu šta će mu sve napisati u sjutrašnjem izdanju očajnog domaćina. Ili kao da Mijo Bokser preko Helsinškog odbora poruči ekselenciji Vlahoviću da sjutra ne svraća u hotel Premijer jer će mu očajni domaćin (Mijo) organizovati sačekušu. Goru nego prošli put.
Da je predsjednik DPS-a i države na vrijeme prepoznao interes građana, partije, pa čak i sopstveni – davno bi se povukao. Odmah nakon referenduma. Ne bi kao očajni domaćin čekao da imanje ode na doboš!
Da izvini Čerčil na poređenju – Đukanović bi ispao kao on, pobjednik u ratu, gubitnik u miru, da je te 2006. rekao zbogom politici. Tada bi imao vremena da se posveti kulturi i literaturi, ne bi mu se prvo (kultura) svelo na Urban i pevaljke srpskog sveta, a drugo (literatura) – na Radmilu i Nikolaidisa, Pobjedu i Aktuelno. Da ne govorim šta bi to značilo za društvo – partijski život bi se relaksirao pa bismo umjesto omraze i podjela imali dijalog i konsenzus. Čak bi i DPS profitirao – par sposobnih i nekorumpiranih ljudi bi jačali stranku i njen građanski i evropski karakter.
Ovako ništa.
– Đukanović više nije isti onaj čovjek kojeg sam godina znao – reče, prije četiri godine, pokojni mitropolit. Realpolitiku je zamijenio identitetskim kičem, gdje završi skoro svaki autokrata, oštećen dugotrajnom vladavinom i odsječen od stvarnog života. Partija mu se svela na dotrajale junake korupcije i mlade lavove, ali bezube. Niko ne bi bio srećniji nego ove junoše iz DPS-a da u mu vide leđa ali niko nema srčku da to šapne, a kamoli uzvikne. Po ugledu upravo na Đukanovića koji se 1997, nakon povratka iz Vašingtona, osmjelio da kaže ono što su svi znali – da je Milošević prevaziđen političar!
Milo je i dalje tu, ne vidi da mu je rok trajanja prošao, još davno kada je za svoje kritičare rekao da su miševi koje treba deratizovati. Ili nakon što je zapišao Crnu Goru sa Pinkom, montirajući njegov repetitor na vrh zgrade Javnog servisa! I nakon toga predsjednik nam objašnjava kako je neki Otvoreni Balkan veleizdaja. Samo zato što ga je prvi pomenuo njegov doskorašnji brat AV koga je isti ovaj Milo doveo na vlast 2012. I onda nam ga punih sedam godina predstavljao kao najvećeg prijatelja Montenegra, ikad.
POGLEDAJTE JOŠ:
Otvoreni Balkan je već ispunio misiju time što je natjerao Njemce i Evropljane da ožive Berlinski proces. Tako da se Vučić i Rama, i da sjutra zaključaju firmu, imaju čime pohvaliti. Još bi time i Dritana spasili od novog političkog suicida i pristupanja OB kad mu vrijeme nije. Kao što nije bilo u avgustu za Temeljni ugovor.
Đukanović čak ni to ne može da prepozna nego koristi i OB kao kosku da homogenizuje zalutale i ekstremizovane fanove. Juče je to bila Crkva Srbije i Temeljni ugovor, danas je Otvoreni Balkan i odbrana Ustava, sjutra će već biti nešto treće. Recimo, odbrana Sputnjika i šefice Tamare.
Duže od deceniju i po Đukanović vlada na proizvodnji i progonu neprijatelja. Nije mu valjao Medojević nekad davno pa je dobio Mandića. Nije mu se sviđao Tadić pa je izvukao bingo – Vučića. Nije mu po volji bio Palmer pa je zagrlio Eskobara. A umjesto Di Keja – Ćoća. Roćen mu je vazda dobar bio, i kada mu je dovodio Šojgua i Lavrova i onda kada se prešaltao na Lajčaka i Rikera. I moglo bi tako da se nabraja unedogled. Svi Milovi promašaji. Počev od onog najvećeg, zicera, kada se nakon 21. maja 2006. nije povukao.
I zato je pitanje RTCG, petnaesti put po redu – hoćete li se povući – tragikomično jer je i na unutrašnjem i na regionalnom planu Đukanović toliko devalvirao samog sebe da je i samim tim pitanje političkog ostanka ili odlaska, učinio skoro pa nebitnim. Svi važni procesi i u Crnoj Gori i van nje, teku i teći će ubuduće bez Mila. To je sudbina svakog prevaziđenog političara. I očajnog domaćina.
