Piše Željko Ivanović: DF suze za Milom

Neko će reći kako je davno zaključeno da su Đukanović i pomenuta trojka DF-a nalik sijamskim blizancima - ako bi ih razdvojili, velika je vjerovatnoća da nijedan od njih ne bi preživio. Što znači da već dvije decenije Milo s jedne, a Andrija, Milan i Nebojša s druge strane, hrane jedni druge na navodnoj mržnji i nezboru, a u suštini - na golom interesu. Jer kada bi Đukanović ostao bez “četnika i rusofila” iz DF-a kojima plaši birače, region i međunarodne faktore - šta bi ostalo od njega. Ili ako bi vječna trojka DF-a izgubila slogan Mi ili On - šta bi ostalo od njih. Obična pena a ne ovejano žito, rekao bi Šekspir.Dakle, zaključak je samo jedan - u crnogorskoj politici, a to znači i u društvu, ne može biti dijaloga dok su DPS i DF vodeće političke strukture! Ili bar dok su na njihovom čelu Đukanović i Oni. Jer i njemu i njima od dijaloga i razgovora mnogo više odgovara rov i gledanje kroz puščanu mušicu.

Zato nije nikakvo iznenađenje, još manje afektivna reakcija, napuštanje skupštinskog sastanka od strane lidera DF-a. Isto bi uradili i da se umjesto Bidona pojavio Britva - tada bi razlog za odustajanje od dijaloga mogao biti što je, recimo, Alek došao bez Boleka, ili što Marko Milačić na skup nije dopremljen vezan, u policijskoj marici. Zato su Andrija, Pipun i Tale pošteno rekli da se više neće odazivati na bilo kakav poziv za dijalog, jer čemu razgovor kada je ćeranje naša prošlost, sadašnjost i budućnost...Ali, osim ovih načelnih i davno dijagnosticiranih stanja u ponašanju prvaka DPS-a i DF-a, ima i nekih detalja vezanih za konkretnu situaciju a koji objašnjavaju strategiju MMM trilinga. Naime, jedino što oni žele i što im politički najviše odgovara jeste odlaganje parlamentarnih izbora za 2024. Odnosno do kraja mandata davno upokojene većine od 30. avgusta 2020. Zato DF insistira na “poštovanju Ustava” i dodjeli mandata Lekiću jer je to jedini način da se zadrži vlast u naredne dvije godine. A do tada, njihove trupe bi pokrile državnu administraciju, neki Stojiljković, za koga nikad nijeste čuli, bi kupio Bemax propagandu, državna preduzeća bi po DPS modelu postala DF skloništa, ćirilica i trobojka bi osvojile sajt svakog ministarstva i jarbole svih državnih tvrtki - što bi sve, nakon dvije godine, dovelo do potpunog urušavanja DPS-a ali i zaustavljanja uzleta mladih i lijepih Mikija i Jakova. Sjajan plan, kao da ga je skicirao Aleksandar od Srbije. Jer ni njih a tek njega ne zanima kako bi se takav scenario odrazio na duboko podijeljeno društvo ili pokleklu ekonomiju! Što građanima gore, to njima bolje - bio je i ostao zajednički moto i DPS-a i DF-a.

Međutim, ako je sa Milom i njegovim kontrašima sve jasno - pitanje je šta je sa ostalim sudionicima nesuđenog dijaloga. Da li su Aleksa, Dritan, Joko, Goran i ostali, nevoljni saputnici DF voza (Končalovski bi rekao pomahnitalog)?! Ili i oni imaju neki svoj interes? Prije bi se reklo - ovo prvo.Djeluje, naime, da bi Bečić, kao i mnogo puta dosad, bio najsrećniji da iskoči iz DF šina, ali da neko drugi a ne on to učini prvi. U stvari, da recimo Dritan izleti, jer je pokazao sklonost ka kaskaderstvu, a da Alek posle samo to “odglumi”. I nečujno izađe na prvoj stanici. S druge strane, Dritan djeluje istumbano od brojnih scena u kojima je uživao da bude i kaskader i glavni glumac, pa bi malo da počine. Osim ako mu Porfirije ne pošalje novu flašu manastirske šljive i zamoli ga da ne napušta DF lokomotivu. Što se Jokovića tiče, on je već polomljen i svako novo iskakanje definitivno bi ga ubilo. I tu mu ni AV ne može pomoći. Danilović i Milačić nijesu sigurni da će ih na narednim izborima odšlepati Demokrate (ili Evropa sad) pa drže kopču i sa DF-om. Iako im mogu želju trpjet’.I tako dolazimo to tragikomične situacije na političkoj sceni sa mogućim opasnim posljedicama, kako reče spikerka parlamenta Đurović. U demokratskom svijetu politička nestabilnost se rješava na izborima. Izraelci su, primjera radi, za posljednje četiri godine čak pet puta izlazili na izbore! Iako je nakon svakog glasanja formirana vlada nalik našoj, od neke tijesne većine, sklone padu. Kada bi pobjednici od 30. avgusta imali makar 49 poslanika onda bi njihova pozivanja na iskustva Britanije ili Italije bila utemeljena. Graditi priču na legitimnoj većini od 41 poslanika je ne samo neozbiljno, već i u aktuelno situaciji - nelegitimno! Nakon 23. oktobra posebno. Jer glasanje u Podgorici, koje je imalo značaj nacionalnih izbora, pokazalo je da su i DPS i DF daleko ispod broja poslanika koje sada imaju u Skupštini i na koje se pozivaju. SNP i PzP praktično ne postoje, a trenutno kontrolišu 10 poslanika. Dok s druge strane, možda pojedinačno najjačeg političkog subjekta, Evrope sad, nema u parlamentu.Dakle, Crnoj Gori ne trebaju izbori reda radi, ili zato što je šef države protivustavno odbio da dodijeli mandat Lekiću, već zbog društvene stabilnosti. A ona se može obezbijediti jedino izborima nakon kojih bi se tragalo za većinom od makar 49 ili više poslanika. A ne 41. Svaki odgovoran politički akter bi morao biti svjestan ove situacije i u skladu sa svojom snagom dati doprinos da se izađe iz ćorsokaka.Takođe, naši međunarodni partneri iz EU i SAD konačno bi trebalo da pomenutu jednačinu objasne svom višedecenijskom saborcu Đukanoviću, a ne da šalju poruke kako DF ne može u vladu. Džaba glasovi. Jer Đukanović je najveća, ako ne i jedina, prepreka da ovo društvo prodiše i oživi. Njegovim odlaskom drugačije bi se pozicionirali svi ostali akteri na političkoj sceni, uključujući čak i nepopravljivi DF. Nije dobro ni za Crnu Goru ni za kredibilitet Zapada kada rješenja nude njihovi predstavnici tipa Hrebičkova, Lajčak, Picula, jer se time urušava svaka EU priča o demokratskim vrijednostima, vladavini prava i našim partnerskim odnosima. Jer kada pomenuti predstavnici EU, ili neke od zemalja bloka, svako Đukanovićevo gaženje Ustava prećute, izbjegnu odgovor na tu temu, a na DF čim trepne prema Ustavu odmah dižu buku i ustanak - onda običan građanin ovdje, ne mora biti glasač DF-a, lako zaključi kako Crna Gora nije uvaženi partner EU već banana država.