Reza Pahlavi, najstariji sin poslednjeg iranskog kralja Muhameda Reze Šaha Pahlavija, ponovo se našao u centru pažnje nakon što je iz egzila pozvao Irance da izađu na ulice i pridruže se protestima koji potresaju zemlju zbog duboke ekonomske krize. U porukama na društvenim mrežama tvrdio je da je odziv građana „neviđen“ i da je vlast, u strahu, ponovo posegla za gašenjem interneta kako bi ugušila nezadovoljstvo.
Pahlavi je od detinjstva pripreman da nasledi presto. Dok se školovao za pilota borbenog aviona u Sjedinjenim Državama, Islamska revolucija 1979. godine srušila je monarhiju njegovog oca i zauvek promenila njegov život. Iz daljine je posmatrao kako šah, nekadašnji saveznik Zapada, luta od zemlje do zemlje u potrazi za azilom i na kraju umire u Egiptu. Porodica je ostala bez države, oslonjena na mali krug lojalista u egzilu.

Decenije u izgnanstvu obeležile su i lične tragedije – njegov brat i sestra izvršili su samoubistvo, a Reza je ostao simbolični poglavar dinastije za koju su mnogi verovali da pripada prošlosti. Danas, u 65. godini, on pokušava da se nametne kao politički akter u trenutku kada se Iran ponovo suočava sa ozbiljnim potresima.
Živi u predgrađu Vašingtona, gde ga pristalice opisuju kao skromnog i dostupnog čoveka, bez vidljivog obezbeđenja. Godinama je tvrdio da promene u Iranu moraju doći iznutra, ali je poslednjih godina njegov nastup postao znatno odlučniji. Nakon izraelskih udara 2025. godine u kojima su poginuli visoki iranski vojni zvaničnici, Pahlavi je izjavio da je spreman da pomogne u formiranju prelazne vlade ukoliko Islamska Republika padne, predstavljajući čak i plan za prvih sto dana tranzicije.
Iako naglašava da mu nije cilj povratak stare monarhije, već demokratska budućnost Irana, njegovo prezime ostaje duboko polarizujuće. Za jedne, period vladavine Pahlavija simbolizuje modernizaciju i okretanje Zapadu; za druge, to je vreme represije, cenzure i zloglasne tajne policije Savak. Kritičari mu zameraju i ranije simbolično proglašenje za šaha, kao i neuspehe da ujedini razjedinjenu opoziciju u egzilu.
Pahlavi se dosledno ograđuje od nasilja i zagovara mirnu tranziciju, referendum i slobodne izbore. Ipak, njegove međunarodne aktivnosti, poput kontroverzne posete Izraelu, izazvale su dodatne podele među Irancima. Izjave da „sve što slabi režim“ nailazi na podršku u Iranu izazvale su burne reakcije i sumnje u njegovu političku procenu.
Danas se predstavlja ne kao budući kralj, već kao figura nacionalnog pomirenja koja želi da pomogne Iranu da dođe do slobodnih izbora, vladavine prava i jednakih prava, posebno za žene. Da li će Iranci u njemu videti lidera dostojnog poverenja ili samo simbol prošlosti, ostaje otvoreno pitanje.