Foto: N1

Boris Dežulović napisao je komentar povodom reklame za patike koje je Adidas posvetio Jugoplastici, a koja se nije baš svima dopala.

Prvi se oglasio Dino Rađa, koji je otvoreno rekao da mu se ne dopada koncept.

“Mislim da je bezveze, ne zato što nema mene ili nekog drugog a tu je Paško, nego zato što mi se čini da je napravljena bez ikakvog smisla, bez neke zdrave ideje. Meni je reklama nekreativna. Ćevapi i ajvar mi nemaju smisla. Ako si hteo reklamirati Jugoplastiku, mogao si da prikažeš baš tu fabriku, koja je inače tada za Adidas proizvodila patike”, rekao je Rađa.

U svom komentaru, Dežulović se nadovezao na Rađinu izjavu iz svog ugla.

Da se odmah razumijemo, reklama je izvanredno uspjela.

I jest, da se i to odmah razumijemo, dinarski visoki, zapušteni i neobrijani južnjak Paško, dalmatinski Borat Sagdijev – koji u socijalističkom tinelu požutjelih zidnih tapeta sjedi za stolom prekrivenim babinim toledom i tamani cijele čivire ćevapa s ajvarom, pa na treningu kaotično mrči tablu s taktičkim postavkama, zajebava se, improvizira i gađa trice, šalje svijet u pičku materinu i ponavlja mantru „nema problema“ – matematički je zbroj svake pojedinačne zapadne predrasude o egzotičnoj Hrvatskoj i Balkanu.

Uključujući, jasno, i onu da je fina, miteleuropska i adventska Hrvatska uopće na Balkanu.

Pitate li mene, reklama zapravo ima samo jednu ozbiljnu manu, zapravo tri: dok u dvorani puca trice, Pašku u kutu usana upravo upadljivo nedostaje cigareta – u vrlom novom svijetu, kako vidimo, ne puše čak ni zapušteni, neobrijani Balkanci – a za ručkom kod kuće u čašu dolijeva sam, vlastoručno, umjesto da mu iz boce dolijeva pokorna žena s indiskretnim ljubičastim makeupom. Ulijevajući mu pri tom, umjesto domaće rakije ili barem industrijskog vina, najobičniju – vodu!

Već sad čuvena Adidasova reklama za ograničenu seriju vintage košarkaških patika „Jugoplastika“ – s posvetom balkanskoj sportskoj kulturi improvizacije i šampionskoj splitskoj generaciji s kraja osamdesetih, trostrukom prvaku Europe i službeno najboljoj europskoj momčadi dvadesetog vijeka – izvanredno je, rekoh, uspjela: danima se na portalima i društvenim mrežama priča samo o njoj, dijeli se i sa zgražanjem i s oduševljenjem, negdje se na njemački koncern nadigla kuka, motika, vila i baklja, negdje svaka čast i slava. Od uspjele reklame samo to se, naime, i traži – da se o njoj priča, makar i dobro.

Reklama nije ni televizijska reportaža ni vijest za Dnevnik, nije ni dokumentarni ni igrani film. Nitko iz marketinškog odjela Adidasa neće se truditi da gnjevnim Hrvatima objasni kako je reklama s Boratom Paškom zapravo satira zapadnih predrasuda o Hrvatima, „Učenje Njemačka o veličanstveno uspjeh košarkaški klub Jugoplastika“. Neće, zato jer nije. To je, zaboga, samo reklama. A nema dobre i loše reklame, ima samo uspjele i neuspjele.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by BSTN Store (@bstnstore)

Ne samo da neki svijet, neko vrijeme ili neke ljude reklama ne treba prikazati kakvi zaista jesu, već je to jedino što reklama ne smije. Inače bi se perilice rublja umjesto u visoko dizajniranim kupaonicama reklamirale na divljim deponijima uz gorske potoke, a umjesto manekenki dugih ticala reklamirao bi ih onaj visoki neobrijani imigrant iz podrumskog stana, susjed Paško Nema Problema Sagdijev, all-round majstor, priučeni automehaničar i vodoinstalater amater.

A sjenila za oči reklamirala bi njegova tiha i povučena žena koju već dva tjedna nitko nije vidio, Karmela Jer Ja To Zaslužujem Sagdijeva.

Sa samom reklamom stoga nemam problem. Nema problema. Veri najs. Što bi rekli mi u Splitu: „Jagshemash“. Površna je, plitka, glupa i uvredljiva onoliko koliko uspjela reklama treba biti. Možda tek mrvu površnija, plića, gluplja i uvredljivija. Točno dakle koliko treba biti izvanredno uspjela reklama.

Ono s čim imam problem nema veze s marketingom njemačke korporacije, već više sa splitskim i hrvatskim, hm, automarketingom. Ovdje, naime, nisu popizdili na kazahstanski pristup Splitu i Hrvatskoj, nisu popizdili ni na stereotip zapuštenog, izbrijanog mužjaka, ni na njegov jagshemash „nema problema“, ni na njegov jagshemash „u pičku materinu“: Nijemci su ozbiljni ljudi, svemu pristupaju studiozno, Švabo se – kad smo već kod stereotipa – neće zajebati, on zna da takva slika „classic“ južnjaka barbarskog šarma titra svaku balkansku i hrvatsku predodžbu o sebi: to je cool, to smo mi, boli nas kurac, najjači smo, šta će Zapad, šta će Njemačka, ko ih jebe sve.

Nisu stoga ovdje kukom, motikom, vilom i bakljom skočili na Paška kao neurednog čarobnjaka improvizacije u životu i basketu, već na Paška kao basketbaliju koji jede ćevape s ajvarom. Jer neobrijani splitski cool mužjaci iz predgrađa, kako je ovdje već opće poznato, ne jedu ćevape s ajvarom, nego filete škarpine na posteljici od tikvica s ružičastim paprom i mrvu vijetnamskog domaćeg đumbira.

Da su, naime, kukom, motikom, vilom i bakljom krenuli skakati na idiotski stereotip o balkanskoj „nema problema“ improvizaciji koja šarmom pokorava Europu, morali bi izvući kontraargument koji im se ne sviđa: Jugoplastika je bila sve što balkanska „nema problema“ improvizacija nije, uspjeh te fantastične generacije bio je upravo matematička suprotnost svake pojedinačne predrasude o Balkanu. I nije se zvala Hrvoplastika.

Spot s Paškom Sagdijevim mogao je tako biti reklama za bilo što, za kremu za brijanje, za salon namještaja, za gotova jela, za prirodnu izvorsku vodu, za afričku šljivu, za perilicu rublja, za MeToo pokret, za sve zapravo osim za – patike „Jugoplastika“.

I da, eto, neke svjetove, neka vremena i neke ljude reklame prikazuju kakvi zaista jesu ili kakvi su zaista bili, tada bi Paško ustao u šest ujutro, obrijao se i otrčao na trening u uzorno organizirani klub koji financira jaka lokalna industrija, klub ustrojen poput njemačke tvornice automobila u kojemu svatko, od čistačice do pleja, točno zna što, kako i zašto radi, gdje je svaki napad precizno nacrtan na tabli i gdje bi Paško – kad bi kojim slučajem malo balkanski improvizirao – od Bože Maljkovića dobio takav šamar da bi odletio u Rabotnički.

Nije, međutim, problem što Nijemcima takva reklama ne bi bila simpatična i cool – takvih je uzorno ustrojenih pogona njima puna Njemačka – već što takva reklama ne bi bila cool Hrvatima.

Ovako, Adidasova reklama ispostavlja se kao pun pogodak, malo marketinško remek djelo. Dalmatinski Borat Sagdijev matematički je točna slika retro – „classic“ – Hrvatske i Splita kakvi su danas, trideset godina nakon što su bili europski prvaci: šarmantno neuredni, balkanski neorganizirani, jebački improvizirani i posljednji na tablici, točno onakvi kakvi jesu i kakvi vole biti. To smo mi, boli nas kurac, najjači smo, šta će Zapad, šta će Njemačka, ko ih jebe sve. Borat, istina, u reklami promaši onu odlučujuću tricu, „u pičku materinu“, izgubi i utakmicu i prvenstvo i ugovor i stan i auto, ali „nema problema“, jebe se njega, on glasa za HDZ, stavi Mitra Mirića i ne može mu nitko ništa, jači je od sudbine.

U nastavku reklame, jasno, naš lola izgubi i ženu i djecu i posao vozača viljuškara u skladištu tvornice od koje je sve počelo, pogoni nestanu u veličanstvenoj eksploziji – nema dobre reklame bez veličanstvene eksplozije – a lokalni konjokradica na tom mjestu sagradi shopping centar s ekskluzivnim dućanom u kojemu će, u efektnom twistu na kraju reklame, za par hiljada stotina raznih novaca prodavati Adidasove limited edition vintage patike „Jugoplastika“.

I onda na promociju pozvati Borata u svoj restoran Sky na krovu centra, na ćevape i Dom Perignon. Veri najs.

Što je na kraju bilo s Boratom? Eno ga, jasno, u Njemačkoj, živi u iznajmljenom podrumskom stanu, ženu nije vidio otkako je preselila u sigurnu kuću, nema stalni posao, snalazi se kako zna, zajebava se i improvizira, nekad uleti neki poslić, nekad uleti sto eura u kladionici, a u međuvremenu onim dugonogim susjedama s gornjih katova popravi bojler ili perilicu rublja.

Jagshemash.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare