real
Foto: REUTERS/Juan Medina/Guliver

Ako za Barselonu kažu da je “više od kluba”, a za Real da je “kraljevski”, šta su onda zajedno Barselona i Real? Više od fudbala? Ili dva pola jedne iste ludačke strasti prema jednoj igri. Ne mogu jedni bez drugih.

Nositi dres jednog od dva tima smatra se u životu svakog fudbalera jednim od najvećih dostignuća, ma sa kog svetskog meridijana da dolaze. Barselona i Real su sinonim ostvarenja fudbalskog sna.

Doduše, jedna stvar je obući dres slavnog kluba, a druga je proslaviti se. Proći kroz taj tunel realnosti, iskušenja, pritiska, kroz taj lavirint strasti, mogu samo oni najtalentovaniji, najspremniji i mentalno najjači.

Stići do vrha, samo najbolji. Oni ostaju upisani u istoriju. Oni postaju apostoli u svetskom hramu fudbala.

Mnogo je onih koji su pokušali i pokušavaju da stignu do tih visina, ali mnogima je i visoka voltaža španskih kolosa, spržila krila.

NA PRSTE JEDNE RUKE

Foto: REUTERS/Paul Hanna/Guliver

U istoriji srpskog fudbala, ostaće zapisano da su na kormilu ovih klubova od naših stručnjaka bili samo Miljan Miljanić (Real) i Radomir Antić (i Barselona i Real).

Ako računamo i druge igrače sa ovih balkanskih prostora, bilo je dosta primera, i uspešnih i neuspešnih. Robert Prosinečki je imao dobar učinak i u jednom i u drugom klubu, a Predrag Mijatović se proslavio, naročito zbog onog pobedničkog gola za Real u finalu Lige šampiona sa Juventusom 1998. godine.

Ipak, sve je počelo sa Milanom Jankovićem i Predragom Spasićem, nastavilo se Dejanom Rambom Petkovićem, Pericom Ognjenovićem i Draganom Ćirićem, došli smo konačno i do prošle godine i seobe Luke Jovića iz Ajntrahta u Real za 60 miliona evra.

Nesporno je da se radi o mladom igraču, velikog talenta i golgeterskih sposobnosti, ali on nije ni prvi, a verovatno ni poslednji koji se suočio sa ogromnim izazovom kakav je svakako Real. I shvatio da mora mnogo, mnogo više da uradi, da bi uspeo u toj sredini.

ZVEZDA – REAL I JANKOVIĆEV ‘PROBOJ’ U MADRID

Foto: Srdjan Stevanovic/Starsport

Četvrtog dana marta 1986. godine, stadion Crvene zvezde bio je poprište jedne od najspektakularnijih utakmica u istoriji kluba.

Četvrtfinale Kupa šampiona, prva utakmica sa ‘kraljevskim klubom’ i tim Crvene zvezde protiv sjajnog Reala koji su predvodili Ugo Sančez, Manuel Sančis, Emilio Butragenjo i druge zvezde španskog i svetskog fudbala u to vreme.

PROČITAJTE JOŠ

Crveno-beli su uspeli da raspamete sve na stadionu i oduševe sve velikom pobedom od 4:2, koja bi svakako bila i ubedljivija da gosti iz Madrida nisu imali obilatu pomoć sudije Heketa koji je u 89. minutu dosudio drugi penal koji je Ugo Sančes pretvorio u gol.

U tom meču, jedan od golova za crveno-bele postigao je sa penala vezista Milan Janković, i uopšte, ti mečevi sa Realom (Zvezda u revanšu izgubila sa 2:0), učinili su da ga u Realu primete i kasnije, i u januaru 1987. angažuju.

Janković je tako bio prvi naš fudbaler koji je zaigrao u dresu Reala, ali promena sredine i strašna konkurencija učinili su da samo jednu i po sezonu odigra na „Santjago Bernabeuu“, na 45 utakmica postigao je pet golova.

Činjenica je da je tri godine kasnije okončao karijeru, ali u dresu Anderlehta. Njegov boravak u Realu je bio prilično uspešan i potvrda da se i za kratko vreme može uraditi nešto, jer je te sezone u kojoj je igrao, bio uglavnom standardan član prvog tima.

SPASIĆ I HOROR VEČE NA „KAMP NOUU“

Foto: Printscreen/Youtube

Nekadašnji defanzivac Partizana, Predrag Spasić, bio je drugi srpski fudbaler koji je obukao dres Reala.

I nije se dobro završilo sve u toj sezoni 1990/91. U „El klasiku“, 19. januara 1991. u 19. kolu Primere, Spasić je u 62. minutu postigao autogol. Sam kao duh, što bi se reklo, udario je loptu glavom i sproveo je u sopstvenu mrežu. Momenat koji je definitivno označio kraj njegove karijere u „kraljevskom klubu“.

„Za sve je bila kriva jedna loša utakmica. Moj život se promenio posle susreta sa Barselonom na ‘Nou Kampu’. Nisam hteo da postignem autogol, kunem se! Posle toga je bilo strašno… Sećam se svakog trenutka. Lopta me udarila, ušla u mrežu, hteo sam da umrem. ‘Nou Kamp’ me je ‘sahranio’ kao igrača. Nikada neću zaboraviti skandiranje na tom stadionu, ‘Spasić, Spasić’. Samo što je dolazilo od navijača Barselone“, ispričao je Spasić jednom prilikom svoju neslavnu epizodu sa „El klasika“.

Nije se zadržao dugo, odigrao je 22 utakmice bez postignutog gola, da bi potom prešao u Osasunu gde je ostao tri godine.

List „As“ je nedavno izabrao najgori tim u istoriji Reala i Spasić je nažalost našao mesta u tih 11.

„A TI, SRBINE, NISI ZA REAL“

Foto: REUTERS/Sergio Moraes/Guliver

Ako je Spasić imao muke u Realu, kako onda tek nazvati epizodu Dejana Ramba Petkovića u slavnom madridskom klubu?

Blistao je u dresu Crvene zvezde, ali turbulenciju unutar samog Reala nije uspeo da ‘preživi’.

Brojni su razlozi kako i zašto Petković nije uspeo da odigra više od pet zvaničnih mečeva, ali on sam je jednom prilikom rekao kako je bio žrtva svađa unutar kluba, pre svih tadašnjeg predsednika Lorenca Sansa i trenera Horhea Valdana.

Valdano nije želeo da računa na Petkovića, pa je Dejan otišao na pozajmicu u Sevilju, a kada se kasnije vratio, sačekao ga je i novi trener, Fabio Kapelo.

Petković, koji je kasnije uspeo da ostvari sjajnu karijeru u brojnim brazilskim klubovima, prošle godine je u izjavi za „Marku“ otkrio jednu epizodu sa treninga kada se umalo nije potukao sa Fabijom Kapelom.

„Hoze Marija Guti je bio indolentan na jednom treningu i Kapela je to jako razbesnelo. Vikao je na njega da bi se kasnije okrenuo ka meni i rekao ‘a ti, Srbine, nećeš više zaigrati za Real Madrid, nisi ti igrač za ovaj klub’. Kada sam to čuo, ja sam mu uzvratio da ni on nije trener za Real Madrid ako mu je bilo potrebno čitavih šest meseci da zaključi da li sam ili nisam igrač za Real“, poručio je tada Petković za španski list.

ĆIRIĆ U SRCU KATALONIJE

Foto: REUTERS/Gustau Nacarino/Guliver

Dragan Ćirić je jedan od najvećih talenata u istoriji Partizana. Sjajne igre u crno-belom dresu i brojni domaći trofeji, skrenuli su pažnju čelnika stranih klubova na momka iz Jakova.

Tako se dogodilo da Dragan Ćirić na leto 1997. godine potpiše četvorogodišnji ugovor sa Barselonom. Činilo se da je san nadohvat ruke, ali Ćirini magični driblinzi nisu imali toliko poklonika na „Kamp Nouu“ ili bolje rečeno kod prilično rigidnog stručnjaka kakav je Luj van Gal.

Ćirić je tri sezone nosio dres slavnog katalonskog kluba, uglavnom je sedeo na klupi i nikako nije mogao da dođe do punog izražaja. Ruku na srce, i konkurencija je u to vreme u Barseloni bila veoma jaka, a sa timom je osvojio dve titule, Kup kralja i UEFA Superkup.

Da li bi bilo sve drugačije da ga Van Gal nije forsirao da igra na poziciji koja mu nije najviše odgovarala, to je za analizu, ali činjenica je da se suočio sa brojnim poteškoćama kao mlad igrač u novoj sredini.

„Bilo je više razloga što nisam uspeo. Prvi i osnovni, konkurencija je bila žestoka. A osetio se i nagli prelazak iz jedne zemlje u drugu, od jednog načina igranja fudbala na drugi. U veznom redu tada su igrali Gvardiola, De la Penja, Đovani, Selades, Luis Enrike je tada nosio desetku, a po strani su delovali Figo i Rivaldo, u špicu Stoičkov, kasnije Klajvert i Dugari“, pričao je kasnije Ćirić u jednom od retkih intervjua, za „Novosti“.

Tada je priznao i da nije imao sukob sa Van Galom, ali je dodao i da su povreda u drugoj sezoni i to što je bio alternativa Figu i Rivaldu na njemu ne baš omiljenoj poziciji, uticali na krajnji učinak.

„U Barseloni niko nema vremena da bilo koga čeka“, poručio je Ćirić.

OGNJENOVIĆEV PRIMER I SAVETI JOVIĆU

Foto: REUTERS/Juan Medina/Guliver

Luka Jović na svim ovim primerima može mnogo da nauči. U Realu ili Barseloni strpljenje je nepoznata reč i zato će morati da iskoristi prvu sledeću priliku kada je dobije.

Problemi koje je imao u prvoj sezoni, mala minutaža, jaka konkurencija, nepoznavanje terena i jezika, sve će to morati da rešava u hodu i da pritom na terenu isporučuje ono zbog čega je i doveden – da postiže golove.

Prvo, moraće da zaleči tu povredu koju je nedavno zaradio van trenažnog procesa, a posle mu sledi težak posao da se nametne i dokaže.

PROČITAJTE JOŠ

Perica Ognjenović je bio još jedan od igrača koji su igrali u Realu. I on je iz Crvene zvezde 1999. otišao put Madrida, ali tamo se nije zadržao dugo.

„Kada sam imao priliku da igram, ja sam pomogao timu. Ne sećam se loše utakmice koju sam odigrao u dresu Reala, ali, imao sam povrede i šta sam mogao da uradim? Za mene, ti koji prave te liste na osnovu statistiku su amateri“, rekao je nedavno za „As“.

I njega su zabolele te liste najgorih pojačanja Reala, koje španski novinari umeju često da kreiraju.

„Sećam se mečeva protiv Majorke, Atletik Bilbaa, Saragose. Nisam bio tako loš. Problem je bio što nisam igrao mnogo utakmica u kontinuitetu. Ne sećam se da je bilo ko tada kritikovao moju igru. Tačno je, igrao sam malo, ali kritika za lošu igru… Mislim da nisam imao, tako da me nekada zaboli kada vidim te liste“, rekao je Perica.

Imao je i dobar savet za Luku Jovića.

„Jako je talentovan, imao je sjajnu sezonu u Nemačkoj, postigao je mnogo golova. Došao je u Real zasluženo. Sada mora da prikaže sve što ima, jer poseduje kvalitet i on je primetan. Dosta toga zavisi od nekih faktora, kao što su povrede. Real je takav klub da uvek zahteva maksimum od fudbalera i zna da bude surov. Dao bih mu jedan savet, a to je da misli samo o fudbalu i da se koncentriše na svaki trening. Da se ne nervira ako ne daje golove, jer će oni doći, siguran sam u to. Koncentracija na trening i utakmice, ništa više“, poručio je Ognjenović.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare