Nekako mi ovih dana dopade pod ruku čuvena „Knjiga o Milutinu“ Danka Popovića i pročitah je, po drugi ili treći put, u jednom dahu. U tu potresnu ispovest šumadijskog domaćina i solunskog ratnika koji na svet gleda jednim okom, a vidi bolje i dalje od mnogih koji oba imaju, stala je i zbila se tragična povest ovog naroda: sve njegove muke i stradanja, ratovi i varljivi mir posle njih, istorijske i političke greške, nade i razočarenja, zablude i bolna otrežnjenja, teški porazi i sumnjive pobede, jedinstvo i podele, sve do bratoubilaštva koje beše neslavna i strašna kruna na vertikali te tragike...Nad tim pasažima sam zastajkivao, kao da prvi put o tome saznajem, iako sam se o zlu naslušao i načitao, valjda poražen činjenicom da se avet mržnje ponovo povampirila i pleše među nama i u ovom relativnom miru. Od sukoba monarhista i komunista ( četnika i partizana) u Drugom svetskom ratu nije bilo ovakve podele i omraze među narodom, niti ovakvih rovova koji svakim novim danom bivaju sve širi i sve dublji. Kopamo ih udarnički s obe strane, golim rukama i teškim rečima, spremni da se iskrvimo a nespremni da se razumemo, pretimo jedni drugima kao da ne živimo u istoj kući i na korak smo da se uhvatimo za vratove.
Bilo bi oportuno, licemerno, na kraju i netačno, pa i nepravedno, izjednačavati zavađene strane u pogledu krivice, jer je u ovoj „utakmici“ prva sa „bele tačke“ krenula vlastodržačka klika, nemajući ni smisla ni razumevanja za tzv. pluralizam mišljenja i interesa i koja je političku arenu pretvorila u, maltene, istinsko borilište na život i smrt i shodno tome je izborne trijumfe ( sve sumnjivije validnosti i legitimiteta) proglašavala apsolutnim pobedama. A kad imaš takve pobede, imaš i takve poražene. Kad imaš poražene imaš i žudnju za osvetom. Naravno, opet apsolutnu i bez oprosta. Tako se formirao začarani krug u kojem više nije bilo mesta kompromisu i nema više nikog ko je spreman da stane na loptu i kaže: ovako više ne ide, poubijaćemo se.
Ne. Mržnja i bes, koji su se godinama taložili sada rastu geometrijskom progresijom, a na oči u usijanim glavama je pao mrak i spremni smo da ih jedni drugima izvadimo.
Princip „samo mi valjamo a svi drugi su loši“ doveo je do takve polarizacije da politički protivnici nisu više bili samo takmaci u političkoj borbi već su postali krvni neprijatelji, a onda su se podele, optužbe i netrpeljivost samo multiplikovali i reciklirali. Tako se stiglo do tačke da vlast u velikom delu sopstvenog naroda vidi teroriste, mrzitelje, strane plaćenike, rušitelje države, ustaše, „one bivše koji bi samo vlast“ ( a tek što ne valjaju neki budući)…, dok građani u vlasti vide prononsirane lopove, otimače, uzurpatore, kriminalce, ubice, samoživi ološ i hohštaplere. A i jedni i drugi, kad uzmu dvogled u ruke i bace pogled preko jendeka, sa druge strane vide – izdajnike. Opravdano sumnjam da su se u ovolikoj meri, ono na Ceru i Kolubari, mrzeli i nipodaštavali srpski i austro-ugarski vojnici koji su jedni drugima bili istinski neprijatelji.
I šta imamo? Dobili smo predvorje građanskog rata na kojem su vrata otškrinuta, a svim silama radimo da ih širom otvorimo, očigledno nesvesni strašnih posledica i opasnosti da se u ruci demonstranata nađe nešto tvrđe i opasnije od kokošijeg jajeta ili da nekom naoružanom policajcu popuste nervi, pa mu se „otme“ prst na orozu ( već su potezani noževi, kose, skalpeli i palice), pukne nečija lobanja ( a već su razbijane) i tu više povratka neće biti.
U toj zlokobnoj podeli karata, odgovornost je na vlastima i to, bezmalo, apsolutna , shodno njenim „apsolutnim pobedama“ i ostalom apsolutizmu, dok se na strani pobunjenog naroda valja pozivati na razum, a isti je na ozbiljnoj rezervi.
I šta radi naša vrla vlast? Umesto da zaobljava, skraćuje ili vadi pobodene kočeve, ona ih šilji i glanca. Na kraju je krenula da se oslanja na golu silu, a kada se stvari počnu rešavati isključivo silom, onda se silom i završavaju.
Pogledajmo samo ono što se događa poslednjih nekoliko dana.Tokom blokade auto-puta kod Lajkovca privedeno je 15 osoba a protiv njih 249 su podnete prekršajne prijave, četvorka iz Kraljeva će krivično odgovarati zbog sumnje da su pripremali nasilnu promenu vlasti , prorektori se pozivaju na informativne razgovore, studenti se i dalje progone, članovi vladajuće stranke građane u protestu gađaju sa prozora…Neko je, a lako bi se dalo utvrditi i ko, odlučio da udari svom snagom ne bi li represijom, besmislenim optužbama i presudama, zaplašio ljude i pacifikovao ih. Vlast sada, što bi se reklo, strelja za primer.
Strašna greška. Na kratke staze, računajući prirodnu ljudsku reakciju na silu i letnju letargiju, ova strategija možda i da neki rezultat, ali na duži rok ona samo produbljuje problem, podstiče još veći bes, jača otpor i regrutuje nove nezadovoljnike. Poslednji je trenutak, ukoliko već i on nije prošao, da režim shvati kako se stvari više ne mogu vratiti nazad i da su izbori jedino i najjeftinije rešenje. I to, koliko-toliko, regularni. Oni koji bi doveli do još jedne „apsolutne pobede“, a svi znamo kako se do nje dolazi, teško da bi relaksirali napetost i animozitete, pre bi zašrafili sigurnosni ventil na ovom pretis loncu, a onda odoše i poklopac i lonac i kuvari.
Da se vratimo genijalnom Danku Popoviću. U jednoj od svojih ispovesti njegov junak Milutin se priseća trenutka kada je bivši rezervni major srpske vojske, videvši da je đavo odneo šalu, pokušao da miri „zakrvavljenu braću“ i krenuo od jednog četničkog komandanta. A taj mu kaže: „Ja sam mislio da mi prvo treba da se obračunamo sa komunistima, pa sa Nemcima. Sa Nemcima, ima ko da se obračuna i bez nas, a sa našim komunistima ako se mi ne obračunamo, neće se niko obračunati…Nemci mora da odu odavde, kad-tad, a komunisti ako uzmu vlas – nikad ni doveka… Šta mislite?“
„ To je skupštinsko pitanje“, odgovorio mu je stari major.
Mi smo, izgleda, u 21 veku zaboravili na skupštinu.
***
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar