Ivan Mrđen Foto: agencija Intelier

Ranko Rajović, specijalista interne medicine, magistar neurofiziologije i doktor sportskih nauka, predavač na Fakultetu za sport i turizam TIMS u Novom Sadu, bio je ovog vikenda veoma popularan na društvenim mrežama. Of cours, sve do dijaloga gluvih u “Utisku nedelje”, kad se pažnja javnosti prenela na to kako je Zoran Kostić Cane opravdao ime svog benda i pokvario zabavu gledaocima ove (nekad) kultne emisije.

“Nestao k’o Cane tokom reklama” – gotovo da nema “ikseraša” koji drži do sebe da se istog trena nije do’vatio ove poslatice, pa je tako jedan insert iz emisije “Da sam ja neko” koleginice Rade Đurić po automatizmu prebačen u treći plan. Da podsetimo, profesor R. R. je tom prilikom rekao: “Mene da neko pita, ja bih vratio folklor u osnovne škole, od prvog do četvrtog razreda.”

PROČITAJTE JOŠ:

Na Radin smeh, ali i jasno pokazivanje pažnje za ovu ideju, sledilo je objašnjenje: “Ljudi se smeju kao Vi, reaguju zašto folklor? Samo ću dati jedno objašnjenje. U stvari, dva. Od Anglosaksonaca na tim Pisa testovima najbolji su Novozelanđani. Šta oni imaju? Oni imaju Maore koje nisu pokorili. Englezi su sve narode pokorili a Maore nisu. Maorski ples je deo škole folklora. Naš folklor u pokretu, znači dete se kreće, kompleksno je to kretanje, mora da sluša muziku da u određenom trenutku nešto napravi sa svojim telom. To je vrhunski trening za mozak. Ja bih bio srećan kad bi posle ove emisije roditelji rekli: Super, upisaćemo dete na folklor!”

Kao i obično sa televizijskim gostovanjima, naravno ako ne nestaneš tokom reklama, sve lepše zvuči kad se gleda. Ovako skinuto i ogoljeno – gomila besmislica! Od skraćene istorije odnosa Maora i britanskih moreplovaca do glorifikovanja tamošnjeg plesa koji, po mnogima, ima samo estradni karakter. Od primedbe da je Rojević “počeo da prdi kao Nestorović, svuda i o svemu” do verovanja da je baš tom čoveku mesto u nekoliko ministarstava, prvenstveno prosvete, zdravlja, sporta…

Mnogima je zasmetao voditeljkin smeh na sam pomen folklora, što pripisujem već tradicionalnom nepoznavanju stvarne situacije i stvarnih problema koje imaju svi koji se u zemlji Srbiji, manje profesionalno a uglavnom amaterski, bave ovim vidom očuvanja nacionalnog bića i kulturne baštine. A tu zaista više ništa nije smešno…

U poslednjih trideset godina samo u Beogradu je prestalo sa radom gotovo najmanje toliko kulturno-umetničkih društava, interesovanje među najmlađima, u stvari njihovim roditeljima, u konstantnom je padu, bitno je smanjen broj manifestacija na kojima bi fokloraši mogli da pokažu ono što su naučili tokom napornih proba… Foklor je dobrim delom postao unosan privatluk, s tim što se izvorna muzika i pokreti potiskuju zarad estradnog i “modernog”, sve se izvodi sa manjim brojem parova, često u neadekvatnim nošnjama i kostimima, umesto čučnjeva ili skokova imate pljeskanje rukama…

Kad smo već kod čučnjeva, da pomenemo i reagovanje Vladimira Markovića na jedno od mnogobrojnih prenošenja Rojevićevog nastupa: “Pre par godina me pozvali da fotkam četvrti razred, neka ekskurzijica na Zlatiboru. Kažem ja, ‘ajde dečaci ispred, čučnete ispred devojčica. Gledaju me čudno, ide nekakvo sedanje, širenje nogu, neopisivo… Pitam vodiča jel’ me zezaju? A on će: Veruješ li mi da oni ne umeju da čučnu u tim godinama!”

Iz albuma KUD “Branko Cvetković”, turneja po Japanu, 1995 god Foto:Privatna arhiva

Činjenica je da učenici od prvog do četvrtog razreda u većini škola rade fizičko u učionici, da se ta dva časa nedeljno često preskoče ili iskoriste za “nešto pametnije”, pa je na mestu pitanje koliko bi nepromišljeno, sve u svemu nasilno uvođenje folklora kao obaveze pomoglo u borbi sa “glavama u ekranima” i sve dužim sedenjem upravo zbog toga…

Zato je u pravu Goran Petrović, koji za sbe kaže da je “kosmopolita, štreber, kompjuteraš, cvikeraš, filoginista, fotograf, ailurofil, ultra-kvizoman, petosrbijanac”, koji je “samo godinu dana išao na folklor, ali su to jako draga sećanja”, kad kaže:

“Nemaju sva deca talenat za folklor, ali neke osnove svako može da savlada (meni tako deluje, kao laiku), a deca bi pored motorike saznala ponešto i o tradicionalnom obliku plesa kod nas. Jedini problem – ne znam ko bi to predavao i kad bi se to održavalo, jer su deca već veoma opterećena obavezama u školi!”

Ovaj tekst potpisujem kao član Upravnog odbora KUD “Branko Cvetković”, čiji članovi i posle nekoliko sudskih presuda i naloga za izvršenje i dalje ne mogu da uđu u svoje prostorije na uglu Sarajeveske i Miloša Pocerca, odakle ih je pre više od osam godina izbacio Orbovićev SS (Samostalni Sindikat).

Tamo se već godinama vežba – brazilska džiu-džica!

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar