Sve je bilo isplanirano tako da u zalazak sunca napravimo savršene fotografije na kamilama u pustinji, ali kad je pala noć - taj prizor mi je bio još spektakularniji.
Ne znam šta sam tačno očekivala od izleta u pustinju, tokom boravka u Maroku. Znam da sam bila uzbuđena oko jahanja kamila (a malo i zabrinuta, čula sam da znaju i da pljunu i da ujedu) i da sam bila malo razočarana slikama koje smo hvatali vozeći se u mesto iz kojeg je naša pustinjska avantura trebalo da krene. Sve suva zemlja posuta crnim kamenjem – pa gde je taj zlatni pesak?
Da, videli smo ga, s vremena na vreme, negde u daljini bi se presijavale peščane dine, delovalo je kao da je neko u toj nedođiji prosipao kantice peska da se turisti igraju. I sad mi pomalo liči na to, ali ne bih hejtovala – dobila sam ugođaj dostojan holivudskih filmova i uopšte mi nije smetalo ako je bio izrežiran za turiste.
Naša pustinjska tura podrazumevala je sat i po jahanja kamile kroz pustinju, noć u „berberskom kampu“ i povratak u svitanje (opet sat i po jahanja). Krenuli smo popodne, što je, verujem takođe lepo isplanirano da bismo na sredini puta imali priliku za savršenu pustinjsku fotku na kamili uz zalazak sunca.
Do tada sam se već prilično nažuljala klackajući se na grbi kamile i već mi je postajalo prilično hladno iako sam na sebe navukla sve što sam ponela, a pesak mi je bio i u očima i u ustima.
Muhamed, simpatičan momak koji je vodio naš mali karavan od četiri kamile, izgledao je kao da mu uopšte nije problem da šeta po onom pesku po vetru, smejao se i uzvikivao „Afrika! Sahara!“ i nudio nas urmama iz torbe na kamili. I posle sam se kajala zbog pogleda koje sam mu upućivala kad je usred te nedođije rešio da malo skijamo na pesku, budući da u tom trenutku već nisam osećala ni ruke ni noge, što od hladnoće, što od umora. Toliko o vrelini pustinje. Srećom, kamp je bio na vidiku.
Po dolasku su nas rasporedili u šatore, a kad smo ostavili stvari i istresli pesak iz patika, bili smo pozvani u restoran. „Restoran“ je jedan malo veći šator sa nekoliko stolova i klupica, i kad smo stigli već je bio popunjen. Razni ljudi iz različitih krajeva sveta. Mladi par iz Australije pričao je kako je 26 sati putovao do Maroka. Matorac iz Urugvaja nas je zainteresovano ispitivao o Jugoslaviji. Pili smo tradicionalni zeleni čaj s mentom i čekali večeru.
Tažin, naravno. Tradicionalno marokansko jelo u koje nikad ne znate šta će tačno strpati, ali uglavnom je ukusno. Ovaj je bio ukusniji nego inače, valjda i zbog svega što mu je prethodilo, ali i čitavog tog ambijenta, atmosfere gde u šatoru, usred ničega, izvaljeni na šarene jastuke delite hranu s gomilom stranaca.
A posle večere – kreće kulturno-umetnički program.
Naši vodiči prihvatili su se instrumenata i krenuli sa svojim džem sešnom. Malo smo igrali s njima, malo su nas učili da sviramo, nemam pojma šta su nam tačno pevali, znam da smo pokušavali da improvizujemo na srpskom u ritmu ponavljajući „Zamazan, zamazan“… A onda smo izašli.
Čoveče, toliko nebo nikad nisam videla! To je taj prizor za koji mislim da svako u životu bar jednom treba da doživi.
Imala sam utisak kao da sam se našla u nekoj „snežnoj kugli“, gde poluloptu oko mene čini mrak zasut zvezdama. Osetiš se tako malo pod celim svemirom, ali i tako moćno.
I sad kad me pitaju šta mi je najlepše bilo u pustinji – kažem noćno nebo. Nažalost, tu sliku nemam, čak i profi fotografi nisu uspeli da je uhvate. Uostalom, sumnjam da bi bilo koja fotka, bilo koji snimak mogao čak i da približi taj osećaj.
Doživljaj, doduše, nije trajao koliko sam želela, a kad sam već počela da se tresem od hladnoće umotana u ćebad, ušla sam u „smeštaj“. Četiri teška ćebeta sam prebacila preko sebe pred spavanje, setila sam se onih babinih jorgana koji te bukvalno zalepe za ležaj. Vetar je duvao i kroz šator, u trenutku je bilo nekako toplo i hladno istovremeno, a u svemu tome čudesno…
Probudili su nas prerano. Da uhvatimo izlazak sunca. A sanjali smo baš čudne snove.
Za još priča s putovanja zapratite Putničarenje.
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare