Oglas

ChatGPT Image Sep 21, 2026, 01_48_50 PM
Ilustracija / OAI

„Bogati manje umiru“: Neverovatna priča o Beogradu u kojem više nije bilo mesta za sahranjivanje siromašnih

21. sep. 2026. 22:15

Beograd se početkom tridesetih godina prošlog veka razvijao neverovatnom brzinom. Broj stanovnika je rastao, grad se širio na sve strane, ali je jedna stvar ozbiljno zabrinula tadašnje vlasti prestonica gotovo da više nije imala gde da sahranjuje svoje stanovnike.

Oglas

Situacija je u jesen 1931. postala toliko ozbiljna da su novine upozoravale da je na Novom groblju ostalo mesta za sahranjivanje za još svega četrdesetak dana.

Problem nije mogao jednostavno da se reši proširenjem postojećeg kompleksa. Novo groblje tada je zauzimalo oko 24 hektara, a okolni prostor već je bio dovoljno izgrađen da značajnije širenje praktično nije bilo moguće.

Prema tadašnjim podacima, ostalo je još oko 400 slobodnih grobnih mesta.

Grad se tako našao pred neobičnim problemom koji je zahtevao hitno rešenje.

Poslednja dostupna parcela od oko 600 kvadratnih metara bila je kupljena nekoliko meseci ranije, ali ni ona nije mogla dugo da zadovolji potrebe prestonice.

Ako se u narednih šest nedelja ne pronađe prostor za novo groblje, gradske vlasti razmatrale su drastičan potez – prekopavanje oko hiljadu starih grobova za koje više nije plaćana naknada.

Isečak iz novina
Ahriva / Kaldrma

Čak bi i takva mera samo privremeno ublažila problem. Procene su govorile da bi oslobođeni prostor bio dovoljan tek do proleća naredne godine.

Dodatnu komplikaciju predstavljali su stari i vredni nadgrobni spomenici, zbog kojih uklanjanje grobova nije moglo da bude sprovedeno brzo i jednostavno.

Situacija je postala toliko apsurdna da je običan grob praktično postao privilegija.

Za bogate je, ipak, bilo mesta

Dok je Beograd gotovo ostao bez standardnih grobnih mesta, u jednom delu Novog groblja vladala je potpuno drugačija situacija.

Pod arkadama je bilo čak oko 200 slobodnih luksuznih mesta.

Razlog je bio jednostavan – bila su izuzetno skupa. Cena je dostizala čak 30.000 tadašnjih dinara, što je za većinu stanovnika predstavljalo nedostižnu sumu.

Tadašnja štampa pronašla je i prilično crnohumorno objašnjenje zbog čega ova mesta ostaju prazna: ili ljudi nemaju novca – ili „bogati manje umiru“.

Kako bi povećala prodaju skupih grobnica, Opština je pronašla rešenje koje bi danas verovatno zvučalo neobično – omogućila je kupovinu grobnog mesta na rate.

Kupac je odmah morao da izdvoji između 2.000 i 4.000 dinara, dok je ostatak mogao da otplati tokom narednih šest meseci.

Na taj način vlasti su pokušavale istovremeno da popune skupe grobnice koje niko nije želeo i oslobode deo pritiska na ostatak groblja.

Počela potraga za novim grobljem

Bilo je jasno da privremena rešenja neće biti dovoljna.

Grad je zato angažovao profesora Univerziteta Milana Lukovića da ispita geološke karakteristike potencijalnih lokacija na kojima bi moglo da bude napravljeno novo veliko groblje.

Razmatrano je nekoliko područja u okolini tadašnjeg Beograda, ali gotovo svako je imalo neki problem.

Prostor od 18 hektara na jedanaestom kilometru Avalskog druma ocenjen je kao veoma pogodan, ali ga je država već kupila za druge potrebe.

Razmatrana je i lokacija na putu prema Višnjici, ali je odbačena zbog nepovoljnog terena.

Ni Marinkova šuma u početku nije prošla mnogo bolje. Zaključeno je da je taj prostor previše izložen vetru.

Dok su stručnjaci analizirali teren, a gradski organi pokušavali da pronađu rešenje, pojavila se još jedna ideja koja je za tadašnji Beograd bila prilično moderna – krematorijum.

Kriza otvorila priču o kremaciji

Zagovornici kremacije tvrdili su da bi spaljivanje pokojnika moglo značajno da smanji potrebu za novim zemljištem za sahranjivanje.

Postojao je i ekonomski argument. U tadašnjim raspravama isticano je da bi krematorijum mogao da predstavlja veoma isplativ posao za gradsku upravu.

Za takvo rešenje posebno se zalagalo društvo „Oganj“, koje je promovisalo kremaciju.

Krematorijum tada ipak nije rešio beogradsku krizu.

Umesto toga, grad je postepeno uspevao da kupuje manje parcele i proširuje postojeći kompleks. Novo groblje danas zauzima gotovo 31 hektar.

Još 1931. godine Topčidersko groblje uključeno je u sistem beogradskih gradskih grobalja, čime je bar privremeno ublažen nedostatak prostora.

Ali Beograd je nastavio da raste, pa se pitanje novog velikog groblja ubrzo ponovo otvorilo.

Lokacija koja je svojevremeno odbačena kao previše vetrovita na kraju je ipak postala deo rešenja.

Marinkova šuma je raskrčena, a 1939. godine osnovano je Centralno groblje na prostoru današnjeg Voždovca, između Zaplanjske i Ulice Ignjata Joba.

Prve sahrane počele su u julu 1940. godine. Među prvima su tamo sahranjivani najsiromašniji Beograđani, odnosno ljudi čije troškove sahrane nije imao ko drugi da snosi osim grada.

Tako je jedna gotovo zaboravljena kriza iz 1931. godine uticala na razvoj sistema beogradskih grobalja kakav poznajemo danas.

A iz čitave priče ostala je i jedna rečenica iz tadašnje štampe koja možda najbolje dočarava koliko je situacija bila neobična: dok za obične Beograđane gotovo više nije bilo mesta, skupe grobnice ostajale su prazne – pa je zaključak bio da ili nema dovoljno novca, ili „bogati manje umiru“.

Izvor: Kaldrma

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare