Lordan Zafranović i Predrag Popović Foto: lična arhiva Predraga Popovića

Dvojica, možda i najboljih srpskih filmskih snimatelja živeli su na blagoj padini Krunske ulice, stotinjak metara jedan od drugog. Do tačke njihovog susreta i oslonca dokotrljao bi se i kliker. Kino klub Beograd u istoimenoj Beogradskoj, nekada Borisa Kidriča, ulici.

Genius loci filmskog i ostalog umetničkog sveta pa i Aleksandra Petkovića Petka, čija je energija bila namotana na beskonačnu traku. Petkov komšija Predrag Popović Pega, prvi jugoslovenski snimatelj sa diplomom.

Kameru diplomira na FAMU u Pragu, 1971. Jedan je od osnivača Katedre za kameru, redovni profesor i dekan FDU.

Snimao je … Šta sve nije.

“Lasta” Lekinog sina

Snimao sam radove na izgradnji novog auto puta Paraćin–Niš. Među akcijašima i Mića Ranković, Lekin sin, tada student arhitekture. Hajde napraviću “lastu” na motoru, tamo na mostu pa snimi – predloži mi Mića. Kada su čuli šta se sprema svi jurnuše ka mostu. Obezbeđenje primeti komešanje, zaustavi jednog akcijaša. Mića pravi “lastu” – reče im. Kakva “lasta” smesta na gradilište a vi Druže Mićo “lasta” zabranjena! Sve se dešava ‘59 godine – priča mi Predrag Popović u njegovoj kući, jedinoj koja odoleva investitorskoj halapljivosti u Braće Nedića.

Pega je snimio i prve posleratne “spontane” demonstracije u Beogradu izazvane ubistvom Patrisa Lumumbe. Dramatične scene u Krunskoj, tada Proleterskih brigada, ulici. Provaljena zgrada belgijske ambasade, demonstranti s transparentima, papiri lete kroz prozore ambasade, preturen i zapaljen “bjuik” stranih registarskih tablica, sukob sa policijom…

– Hajde balavac šta se tu smucaš. Beži odatle – rekao mi je jeden policajac, pre nego što su demonstranti napunili Krunsku ulicu. Imao sam osamnaest godina. Ulazim u krojačku radnju, u istoj ulici, gde su ocu šili odela. Okrenuo sam leđa izlogu. Ali, taj isti kao da se navrzaoa na mene. I tu me je pronašao i oterao. Prišao sam iz, danas, Resavske ulice, popeo se na jedan od kamiona koji su blokirali saobraćaj. Sa kamiona Toma Peternek i Popović snimaju sukob sa policijom i vatrogascima. Demonstranti policiji oduzimaju crevo. Jak mlaz vode u jednom trenutku udara u objektiv moje kamere – seća se Pega.

Bilo je to neplanirano januarsko kupanje. Nije bilo toplo kao danas. Taj film obišao je svet.

Zborno mesto u praškoj vinariji Rajko Grlić, Goran Paskaljević, Lordan Zafranović (donji red) Srđan Karanović i Predrag Popović
Foto: lična arhiva Predraga Popovića

Sedam godina kasnije na studentske proteste Popović stiže iz Praga. Prvog dana, zove me Makavejev: „Pego, ‘ajde da snimamo.“ Snimamo Stevu Žigona i njegovog čuvenog Robespjera u dvorištu Filozofskog fakulteta. S kamerom smo i na Pravnom kao i na mom Elektrotehničkom fakultetu, koji sam upisao pre Praga. Studente snimaju i Dejan Karaklajić i Jovan Aćin. Meni i Maku posle dva dana zabrane snimanja i sklone nas. Materijali su nam oduzeti. Ostali su u Televiziji ili policiji.
Prema Popovićevim rečima demonstracije koje su se odvijale širom sveta bolje su pratili iz Praga nego iz Beograda. U Čehoslovačkoj su bile pune novine toga. Ali, ne zadugo …

Grlić i Karanović u štrajkačkom odboru

U trenutku dok leta ’68. snima prvi igrani film Lordana Zafranovića (“Nedelja”) nepozvani ruski tenkovi ulaze u ČSSR. Nema nazad. Vreme “ograničenog suvereniteta”. Kad su se vratili, atmosfera u Pragu bila je potpuno drugačija. FAMU ipak ostaje jedina službena institucija Praga koju Rusi nikada nisu okupirali navodi u “Neispričanim pričama”, još jedan praški đak, Rajko Grlić, koji s koleginicom Agnješkom Holand i Srđanom Karanovićem vodi „kulturu“ u štrajkačkom odboru FAMU-a. Čitava jesen protiče u znaku uličnih protesta.

Studentski dani na FAMU Predrag Popović, Goran Paskaljević, Ratko Grlić i Srđan Karanović Foto: lična arhiva Predraga Popovića

Na današnji dan pre 53 godine student Jan Palah došao je na najprometnije mesto Vaclavskih namjesti. Tog 16. januara ‘69. uzeo je u ruke kantu benzina, polio se i zapalio. Još uvek je davao znake života kada je odvezen u bolnicu.

Već sledećeg dana kolega sa Dokumentarnog filma angažuje Popovića i još jednog snimatelja. Snimali su sve šta se dešavalo od proteste na Pravnom fakultetu do onih koji su kuljali na ulicama. Na filmskoj traci ostala je i Palahova sahrana kao i mimohod pored kovčega izloženog u dvorištu Karlovog univerziteta…Ni kadar tog ogromnog dokumentarnog materijala Popović nikada nije video. Sve je bilo sklonjeno.

U studentski dom došao je Milan Kundera, koji nam je predavao Svetsku književnost. Bio je sa novinarkom francuskog „Pari Mača“. Kundera je pokazao na mene i rekao: Ako neko može da nam da fotografiju, to je onda on. Bila je to fotografija koju sam tada i u mislima hteo da sakrijem od sebe. Zbog nje su mogli da me proteraju iz zemlje. Fotografija Jana Palaha.

U mrtvačnici

Sećam se da smo ušli u mrtvačnicu: Zid po vertikali popločan sa čeličnim fiokama. Izvukli smo jednu od njih. Palah je bio umotan u češku zastavu. Snimio sam ga kamerom a potom uzeo i fotoaparat. Ne mogu da kažem da se nisam uplašio. Razvio sam negativ i dao fotografije toj francuskoj novinarki. Zamolio sam je da me ne potpišu.

Pismo novinarke “Pari Mača” Predragu Popoviću Foto: lična arhiva Predraga Popovića

Već februarski broj “Pari Mača” objavljuje veliki reportažu iz Praga. Na dve strane fotografija preminulog Jana Palaha pre sahrane. Italijanska „Epoka“ kao i mnogi drugi svetski časopisi preuzeli su i objavili Peginu fotografiju. Ime autora objavljeno je posle 1971. godine kada je diplomirao.

Reportažu “Pari Mača” o dešavanjima posle samospaljivanja Jana Palaha prati i njegova fotografija na dve strane, koju je uradio Predrag Popović Foto: lična arhiva Predraga Popovića

Mesec dana kasnije Jan Zajic, takođe student, zapalio se na istom mestu. Aprila iste godine u drugom, manjem češkom gradu Evžen Plocek učinio je isto. Ovaj neočekivani, nesvakidašnji čin samožrtvovanja nije uticao na političko stanje u zemlji.

Naprotiv, došlo je do obostranog, još prisnijeg i čvršćeg zagrljaja Praga i Moskve. Otuda to nije bio samo znak protesta, već pre čin rezignacije zbog izdaje Praškog proleća.

Fotografija preminulog studenta Jana Palaha na naslovnoj strani italijanskog časopisa “Epoka“ Foto: lična arhiva Predraga Popovića

S druge strane Zapad prstom nije mrdnuo bojeći se valjda da se ne pomisli da socijalizam može imati i ljudsko lice – komentar je Rajka Grlića u filmu “Zima jednog proleća” Milana Nikodijevića, prikazanog na Festivalu autorskog filma.

Poput Popovića i Goran Marković pamti dirljive scena sa Vaclavskih namjesti, gde se okupilo pola miliona ljudi prateći kovčeg s telom Jana Palaha. Ali ne zaboravlja lice najvećeg češkog pisca tog doba, Bohumila Hrabala. Stajao je sa strane sa nekom skijaškom kapom na glavi i posmatrao sve sa znatiželjom. Nije, uopšte, bio potresen.

Predrag Popović snima prevoz Vesne Vulović, jedine preživele posle pada JAT-ovog aviona Foto: lična arhiva Predraga Popovića

Isti mesec 26. dan januara. Tri godine kasnije. Pad JAT-ovog aviona posle eksplozije u prtljažniku iznad Srpske Kamenice u Češkoj. Od svih putnika i članova posade, pad sa visine od 10.160 metara preživela je jedino stjuardesa Vesna Vulović. Prvi s kamerom do mesta nesreće stigao je Pega Popović. Nesumnjivo da je pored dobrog, školovanog oka imao naročiti novinarski, reporterski dar i energiju.

Snimio je više od trideset igranih filmova. Od “WR Misterije organizma” do “Užičke republike” i “Sutjeske”. Bio je direktor fotografije filmova: “Nije nego”, “13. Jul”, “Oktobarfest”, “Još ovaj put”, “Zaljubljeni”, “Kraj rata”, “Original falsifikata”, “Kordon”…

Bonus video: Lordan Zafranović

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar