Foto: Zoran Lončarević

Povodom obeležavanja Svetskog dana pozorišta, 27. marta, sva beogradska pozorišta snimila su ovogodišnju međunarodnu poruku "Pozorište kao Svetilište" koju je napisao Šahid Nadim, dramaturg iz Pakistana.

„Danas je dan kada su sva naša i svetska pozorišta jedna velika, ujedinjena scena“, poručili su glumci, svako iz svog doma.

Od 1962. godine poruka povodom Svetskog dana pozorišta putuje prevedena na jezike sveta, a kreće iz Pariza i Međunarodnog pozorišnog instituta. Prvu poruku uputio je Žan Kokto a, između ostalih, poruke su pisali i Artur Miler, Ežen Jonesko, Pablo Neruda, Dario Fo, Piter Bruk, Harold Pinter…

Među glumcima koji su učestvovali u poruci su Milica Gojković (JDP), Damjan Kecojević (Malo pozorište Duško Radović), Uroš Jovičić (Boško Buha), Andrija Milošević (Teatar na brdu), Jovan Popović (Pozorište lutaka Pinokio), Ivan Mihailović (Atelje 212), Aleksandar Jovanović (Beogradsko dramsko pozorište), Vladimir Aleksić (Bitef), Anita Stojadinović (Teatar Vuk), Jelena Blagojević (Omladinsko pozorište Dadov), Branislava Podrumac (Madlenianum), Tamara Aleksić (Puž), Mina Sovtić (Zvezdara teatar), Bojana Ðurašković (Pan teatar) i Milena Živanović (Terazije).

U svom tekstu Nadim je podsetio na istorijat pozorišta Ajoka, koje je osnovao sa svojom suprugom, pozorišnom rediteljkom, glumicom i feministkinjom Madihom Gunar (1956-2018).

„Nekad u šali kažemo: ‘Teška vremena su dobra za pozorište’. Mi ne oskudevamo u izazovima koji su pred nama, kontradikcijama koje treba otkriti i statusa quo koji treba srušiti. Pozorišna grupa Ajoka hoda po ovoj ivici već 36 godina. Ta ivica je zaista oštra, jer održavamo balans između zabave i podučavanja; između potrage za prošlošću i učenja od nje, te pripreme za budućnost; između društveno kritičkog i finansijski održivog pozorišta. Neko bi rekao da pozorišni stvaralac mora da bude vrač, mađioničar“, piše Nadim.

Šahid Nadim, Foto: privatna arhiva/twitter @shahdeem

On se, između ostalog, prisetio i jedne situacije tokom turneje Pozorišta Ajoka indijskim delom Pandžaba 2004. godine, kada je jedan stariji čovek prišao glumcu i zamolio ga da blagoslovi njegovog bolesnog unuka.

Glumac mu je odgovorio da on nije veliki sufistički pesnik Bale Šah (1680-1757), već ga samo igra u predstavi, ali je uslišio starčevu molbu.

Starac mu je zahvalio i rekao mu da on nije glumac, već reinkarnacija Bale Šaha, odnosno avatar (prema hinduističkoj kulturi, reinkarnacija ili zemaljska predstava božanskog učitelja).

„Odjednom, ukazao nam se novi koncept glume i pozorišta u kojem su glumci postajali reinkarnacije onih koje su predstavljali na sceni“, naveo je Nadim u poruci, u kojoj je opisao političke, vojne, verske i druge okolnosti u svojoj zemlji, situaciju u društvu i ulogu pozorišta u tom kontekstu.

Pozorište Ajoka je, kako ističe, shvatilo da može da iznosi politički zapaljive poruke koristeći njegovu poeziju i da se suprotstavi korumpiranim političkim autoritetima i predrasudama verskog establišmenta.

Vlasti su mogle da zabrane ili da ugase pozorište, ali ne i cenjenog i popularnog sufističkog pesnika kao što je Bale Šah.

– Iako su se sva vrata za politički dijalog i diplomatiju zatvarala, jedna po jedna, vrata pozorišnih kuća i srca indijske publike ostala su širom otvorena – kaže Nadim.

Izvođači koji su bili deo ansambla otkrili su da bi, nakon što predstava počne, osetili da je duh Bale Šaha među njima, a da je pozornica uzdignuta na viši nivo.

Pišući o ovoj predstavi, jedan indijski naučni radnik naslovio je svoj tekst „Kada Pozorište postane Svetilište“.

„Priča o Bali Šahu i mnoge druge slične u svim kulturama mogu postati most između pozorišnih stvaralaca i neupućene publike pune entuzijazma“, istakao je Nadim u poruci.

Dok glume na pozornici, oni se ponekad zanesu sopstvenom filozofijom pozorišta, ulogom preteča društvenih promena, i u tome izostave publiku. U toj sponi sa izazovima sadašnjice, dodaje, lišavamo se mogućnosti da uronimo u izrazito potresno duhovno iskustvo koje pozorište može da podari.

„U današnjem svetu, u kom su netrpeljivost, mržnja i nasilje ponovo u porastu, i dok naša planeta sve dublje tone u klimatsku katastrofu, mi moramo povratiti duhovnu snagu. Moramo se boriti protiv apatije, letargije, pesimizma, pohlepe i ignorisanja sveta u kojem živimo, planete na kojoj živimo. Pozorište ima plemenitu ulogu da ispuni čovečanstvo energijom i pokrene ga da se izdigne iznad ambisa. Ono može da uzvisi pozornicu u nešto sveto“, naveo je aedim, ukazujući da u južnoj Aziji umetnici s poštovanjem dodiruju daske scene na koju stupaju, a ta drevna tradicija potiče iz vremena prožimanja duhovnog i kulturnog.

„Vreme je da ponovo ostvarimo tu simbiozu umetnika i publike, prošlosti i budućnosti. Rad u pozorištu može da bude sveti čin i umetnici zaista mogu da postanu avatari uloga koje glume. Pozorište uzdiže umetnost glume na viši duhovni nivo. Pozorište ima potencijal da postane svetilište, a svetilište prostor za izvođenje“, naveo je Nedim a pročitali glumci iz svih beogradskih pozorišta.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram