Dimitrije Popović iz Zagreba: Pozdrav Đorđu Kadijeviću

Razgovarala: Radmila StankovićŠta po vašem mišljenju ova pandemija govori o svetu, gde smo kao civilizacija pogrešili?- Pristalica sam mišljenja da je jedna od glavnih grešaka čovjekovo razilaženje sa prirodom. Opsjednut je ambicijom da prirodu podredi sebi. Čovjek je malo naučio od dosadašnjih pogrešaka ili, u što sve više vjerujem, nije htio učiti, izvući pouke. Mislim da danas za to plaća danak na razne načine, upravo zbog te svoje bolesne potrebe za moći i ambicijom da zagospodari svijetom…Danas egzistira beskompromisna moć kapitala koja diktira svjetske tokove aktuelnog življenja. U svom tom zahuktalom vrlom novom svijetu, dogodi se, slučajno ili namjerno, kao sada koronavirus, i sve se odjednom dovede u pitanje. Sve se u par mjeseci parališe. Stvarnost je zadobila lice straha i beznađa, živo lice smrti. Koronavirus svakodnevno kruniše svoj smrtonosni pohod. Nismo još svjesni pogubnih posljedica sadašnjeg stanja odnosno promjena koje će neminovno nastupiti.Danas je više umetnika nego umetničkih dela. Na šta vas asocira ova izjava?- Zbog te izjave koju sam često znao navoditi u intervjuima, stekao sam puno neprijatelja iz likovnjačkog miljea još u vrijeme bivše Jugoslavije. Naime, ta izjava Andrea Žida odavno kazana, neugodno je aktuelna i odgovara stanju stvari. To nije samo moje uvjerenje, dijele ga mnogi umjetnici i oni koji se bave likovnom teorijom. Još su prije nekoliko godina, o tom problemu su pisali kritičarski autoriteti poput Žana Klera ili Haralda Zemana. Upravo su naglasili problem neinventivnosti, ponavljanja, ili recikliranja onog davno viđenog i potrošenog u likovnom izrazu. Hrabro i autoironično je za sebe rekao Jozef Bojs - Počeo sam kao šaman a završavam kao šoumen.Inače pitanje savremenosti u savremenoj umjetnosti puno je kompleksnije nego što to neki smatraju da jest. Arabal je lucidno konstatovao da je danas jedino moderna - tradicija.Pre pandemije, region je živeo u stalnim trzavicama i konfrontaciji, Crna Gora i Srbija, Srbija i Hrtvatska… a onda smo imali aplauz podrške iz Beograda za građane Zagreba posle zemljotresa. Da li ovakve situacije opominju društva?- To je očito sudbina regiona. Ali stvari se kreću u smjeru sve bolje saradnje naročito na polju kulture i umjetnosti, međusobna gostovanja teatara, održavanje koncerata, gostovanja pisaca… Aplauz Beograđana bio je lijep gest solidarnosti nastradalom Zagrebu.

Mislite li da će se svet promeniti nakon pandemije?- Mislim da će se posljedice osjetiti odnosno odraziti u svim vidovima života. Posebno opterećuje činjenica da je ova bolest kovid 19 ustvari nepoznanica. Najgore će biti ako se pandemiji ne bude naslutio kraj. Onda će ovakav način života postati oblik postupnog svjesnog umiranja. Zvuči možda pretjerano, ali kad se svi uobičajeni procesi zaustave, polako gubite smisao postojanja. Nigdje se ne smijete kretati, putovati, ništa se ne događa, aktivno ne učestvujete u životu. Ostaje kao alternativa ili možda spas, virtualni svijet tehnosfere. Je li čovjek spreman da ono što je smislio kao nadoknadu za život podnese kao novu životnu stvarnost? U svakom slučaju, nalazimo se pred velikom nepoznanicom.Šta se događa sa idejom o vašem spomeniku Petru I Petroviću?- Jesenas sam u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti u Podgorici javno predstavio odnosno detaljno obrazložio formalno-estetske i simboličke elemente svog idejnog rešenja za spomenik Petru I Petroviću Njegošu, Svetom Petru Čudotvorcu Cetinjskom. Neshvatljivo je da sve do danas Cetinje nema spomen obilježje u formi umjetničkog djela, realizovanog u slavu tako velike i značajne ličnosti iz crnogorske istorije kakav je bio Petar I. Idejno rešenje je jako lijepo primljeno i Akademija je kao institucija zvanično stala iza tog projekta. Bilo je planirano da se predstavi u Senatu Prijestonice na Cetinju, ali zbog objektivnih problema epidemije kovida 19 sve se odgađa do daljnjega.Kada ste poslednji put bili u Beogradu?- Bilo je to davne 1986. godine kad je izdavačka kuća Književne novine objavila moju veliku luksuznu monografiju. Inače, moju prvu samostalnu izložbu u Beogradu organizovao je NIN-ov likovni kritičar Đorđe Kadijević 1975. godine. Imali smo jako lijepu saradnju. Ovim putem ga srdačno pozdravljam.(Kompletan intervju čitajte u novom broju Nina koji je već na kioscima)