Cijelog sam djetinjstva htjela da mi se roditelji razvedu. Žudjela sam za mirom kod kuće, piše Mira Furlan u autobiografiji "Voli me više od svega na svijetu", koju je posthumno objavila izdavačka kuća "Booka".
Ako se neka autobiografija ne sme propustiti, onda su to memoari Mire Furlan „Voli me više od svega na svijetu“, koje je posle prerane smrti jedne od najvećih glumica s ovih prostora rešen bio da objavi suprug umetnice, reditelj Goran Gajić. Autobiografiju Furlanove od danas je u izdanju kuće „Booka“ moguće kupiti putem njihovog sajta, u knjižarama Bookastore i u svim boljim knjižarama širom Srbije.
U ovoj ispovesti Mira Furlan, ta nežna, ranjiva i plemenita žena, koja je neprestano preispitivala sebe i čiji je život bio pun uzbuđenja, uspeha, prepreka, padova, ljubavi i izdaja, opisuje ne samo naše prostore već i iskustva apatrida i emigranata u Americi. Uz podnaslov „Priče o pripadanju“, memoari su potresno svedočanstvo o tome šta (ne)pripadanje donosi, ali i o tome šta znači biti žena u ovom svetu.
Posle prvog ekskluzivnog odlomka „Pismo mojem sinu„, koji je objavljen sinoć na Nova.rs, donosimo drugi nastavak memoara „Voli me više od svega na svijetu“, koji je Mira Furlan naslovila „Navijanje za mamu“:
Osim ranih godina kojih se ne sjećam, cijelog sam djetinjstva htjela da mi se roditelji razvedu. Žudjela sam za mirom kod kuće. Američki čitatelj trebao bi također pokušati zamisliti ograničenja naših napučenih gradskih kvartova – većina nas živjela je u malenim, klaustrofobičnim stanovima.
Gledano iz ove perspektive, mislim da je to predstavljalo veliki dio bračnih problema u bivšoj Jugoslaviji. Mrzila sam i prezirala licemjernost (kako sam ja to sudila) njihovih života. Željela sam da moja majka bude hrabra, odlučna i beskompromisna. Očajnički sam je željela poštovati. (I njega sam željela poštovati. Željela sam ih oboje poštovati.) Moja idealistična vizija „prave ljubavi“ opasno se sudarala sa stvarnim životom: što god bilo to što ih je činilo tako nesretnima, činilo se da im upravo to priječi da se razdvoje. Vidjela sam svoju majku kako se bori da se oslobodi „bračnih okova“, kao što sam si tumačila u svojoj naivnoj mladoj glavici. Nikad nije bilo dileme „na čijoj sam strani“: žarko sam, iz dubine duše, navijala za svoju majku i njezino pravo da bude sretna. No moje mladenački radikalno, djetinjasto shvaćanje tog misterioznog fenomena zvanog ljubav pokazalo se miljama daleko od stvarnosti. Što sam ja znala o neraskidivim vezama zajedničke povijesti, o krivnji i odgovornosti? Kako sam mogla zauzeti stav o dubokom strahu od siromaštva svoje majke, strahu koji je bio toliko snažan da se katkad činio na granici mentalnog poremećaja? Kako sam mogla razumjeti njezinu nesigurnost, njezin strah od napuštanja i neprekidnu borbu s osjećajem vlastite nesposobnosti? Bez sumnje, mama je bila iznad svih u mojemu životu. Žudjela sam za njezinim prisustvom u svakom trenutku. No rijetko je bila kod kuće.
Kad nije radila u knjižnici, putovala je. Za vrijeme mog djetinjstva, majka je godinama putovala po knjižnicama po cijeloj Evropi, uvodeći sistem katalogiziranja knjiga koji je osmislila. Činilo mise da je stalno na putu. Mrzila sam kad je nije bilo. No kad bi se vratila i nenadano pojavila u vrtiću (ili poslije u osnovnoj školi), osjećala sam ni s čim usporedivu sreću. Obje bismo skakale i vikale od sreće, zaneseno slaveći ponovno združivanje. Tatu i baku uzimala sam zdravo za gotovo. Mama je uvijek bila nešto posebno, u meni je izazivala ushićenje. Dio toga bio je rezultat tih bolnih izbivanja. Ali uglavnom su njezina jedinstvena, neviđena toplina i duboko shvaćanje tko sam ja (je li to ono što nazivamo „ljubavlju“?) bili ono što ju je činilo tako posebnom.
Mama je tečno govorila njemački i francuski. Bila je u svom elementu kad bi bila u inozemstvu. Evropa, a ne Jugoslavija, bila je njezina prava domovina, baš kao i u slučaju moje bake. No ipak je postojala jasna linija razgraničenja između nas, građana socijalističke Jugoslavije, i Zapada: mi smo bili siromašni. Na svojim putovanjima majka je uvijek pokušavala uštedjeti svoje dnevnice i donijeti ih kući. Poslije, kad sam bila tinejdžerka, trošila bi sav taj novac na odjeću za mene (rijetko za sebe), odjeću koju bih uglavnom ismijavala i odbijala.
Ah, taj osjećaj krivnje koji guši!
Kad sam imala petnaest, majka je dobila ponudu za posao u Americi, u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu. Kad je došao taj poziv iz SAD-a, ona je sazvala gotovo službeni obiteljski sastanak sa mnom i s bakom da razgovaramo o mogućnosti selidbe u SAD, bez tate. Činilo se da je, napokon, spremna. Plaća je bila izvrsna. Njezin kontinuirani argument protiv razdvajanja uvijek je bio njezin ukorijenjeni, duboki strah od siromaštva jednog siročeta. Iznenada, taj argument nije više bio obranjiv.
Glasala sam za. No baka je nepokolebljivo odbila čak i razmisliti o tome. Nije htjela otići iz Petrove ulice, ostaviti svoje susjede i rutinu. A moja se majka još puno prije zarekla da nikad neće ostaviti baku, „dok nas smrt ne rastavi“.
No nije tu bila riječ samo o baki. Mislim da se moja majka bojala Amerike. U cijeloj Evropi bilo joj je ugodno. Poznavala je taj svijet. Amerika je bila nepoznata zemlja, zastrašujuća i strana. Komunistička propaganda, koja ju je oslikavala kao okrutan, kompetitivan, površan, izrabljivački i visokomaterijalistički svijet, nije pomogla. Što me podsjeća na očeve riječi kad nas je došao posjetiti u Los Angeles nakon tridesetak godina. Jednoga dana, kad su se on i njegova supruga vratili sa svoje jutarnje šetnje, moj otac je rekao: „U Americi čovjek uvijek treba biti na oprezu: mogla bi mu se stvarno početi sviđati“.
Moja majka sanjarila je o kući uz more u kojoj će provoditi mirovinu. „Jedino što želim je gledati valove i čitati“, običavala je govoriti. No moj je otac mrzio priobalje. Mrzio je nemirne mase turista. Mrzio je vrućinu. Mrzio je ideju sunčanja, dugih lijenih sati ležanja na ručniku dok se pečete na suncu. Što je bila majčina najomiljenija aktivnost… Oni se nikada ni oko čega nisu mogli složiti. Može li postojati dvoje ljudi koji se međusobno razlikuju više od njih? Može li dvoje ljudi biti manje kompatibilno?
Sutra: Osamdesete-seks, droga i rokenrol
Bonus video:
Snaga uma: Anita Mančić
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare