Dva događaja koja dijeli samo 12 sati:

Prvi: U Central parku u Njujorku crni promatrač ptica, Kristijan Kuper, ljubazno zamoli bijelu šetačicu, Ejmi Kuper (nisu u rodu!) da stavi psa na povodac. Ona se umjesto toga smjesta hvata telefona, prijeteći mu da će zvati policiju i reći im da joj život u opasnosti jer joj prijeti crni čovjek. Promatrač ptica snimi cijeli događaj nakon kojeg video postane viralan i nakon čega šetačica biva otpuštena s posla.

Drugi: U Mineapolisu, u državi Minesoti, Džordž Flojd, četrdesetšestogodišnji crni čovjek, uhapšen je zbog navodnog pokušaja da u dućanu plati krivotvorenom novčanicom od 20 dolara. Pri hapšenju Džordž Flojd ne pokazuje nikakve znakove otpora. Bez obzira na to, nekoliko minuta nakon hapšenja, Džordž leži na podu dok mu za vratom kleči bijeli policajac. To klečanje traje točno sedam minuta i događa se na očigled grupe ljudi od kojih mnogi snimaju scenu svojim mobitelima. Na snimku (koji momentano postaje viralan) čuje se Džordžov glas koji kaže: “Ne mogu disati.” U sljedećem trenutku Džordž je mrtav. Na videu (o kojem sam čitala ali koji sam odbila gledati) netko od okupljenih gledalaca komentira: “Upravo su ubili čovjeka.” Policajci su već slijedeći dan otpušteni. Trebalo je da ljudi masovno izađu na ulice u gotovo svim gradovima Amerike pa da javni tužilac Minesote konačno podigne optužnicu za ubojstvo. Jer javni tužioci u ovoj zemlji u pravilu staju na stranu policije i, kako čitam u članku crne tužiteljice Merilin Mozbi koja je podigla optužnicu protiv policajaca krivih za monstruozno ubojstvo Fredija Greja u policijskom automobilu u Baltimoru pre nekoliko godina, svim advokatskim uredima je dano jasno na znanje da za policajce vrijede drugi pravni parametri nego za ostalu populaciju (Vošington post, 31. maj)
Kako kaže Dželani Kob u „Njujorkeru“, Kris Kuper mogao je biti Džordž Flojd.

Lista je neshvatljiva i zastrašujuća i nepodnošljiva. (Ovo je samo vrlo mali dio te jezive, sramotne liste – puna lista se može naći na sajtu organizacije “Black Lives Matter”):
Džordž Flojd
Briona Tejlor (Breonna Taylor, 26 godina, policajci upali u kuću greškom i upucali je)
Amod Arberi (Ahmaud Arbery, 25 godina, njegov se zločin sastoji u tome da je, kao pasionirani džoger, trčao niz ulicu; ubili su ga volonteri – vigilanti, tatica i sinčić; tata je penzionirani policajac)
Tamir Rajs (Rice, 12 godina, ubijen zato što se u parku igrao pištoljem – igračkom)
Trejvon Martin (Trayvon, 17 godina, njegov zločin je bio taj da se zatekao u bijelom kvartu)
Oskar Grant (Oscar, 22 godine, njegov zločin je bio taj da je sjedio u metrou s prijateljima, slaveći Novu godinu)
Erik Garner (Eric, 44 godine, uhapšen zbog prodaje cigareta)
Filando Kastil (Philando Castile, 32 godine, zaustavljen na auto-putu bez razloga)
Samjuel Dubouz (Samuel Du Bose,  43 godine, zaustavljen na raskrsnici zbog istekle registracije)
Sandra Blend (Bland, 28 godina, zaustavljena na cesti zbog sitnog vozačkog prekršaja)
Volter Skot (Walter Scott, 50 godina, zaustavljen na cesti bez razloga)
Fredi Grej (Freddy Gray, 25 godina, umro u policijskom automobilu, zbog ozljede kičme za vrijeme vožnje)
I tako dalje. I tako dalje. I tako dalje.
Popis je beskrajan.
Ni jedan bijeli policajac nije osuđen, osim ubojice Voltera Skota koji je dobio 20 godina robije. Svi ostali su oslobođeni ili čak nikad optuženi. Neki su bili suspendirani, neki ne.

Ubojica Džordža Flojda, Derek Šovin (koji, primijećujem, ima upravo prezime koje zaslužuje) je, dakle, konačno, nakon masovnih protesta svuda po zemlji, optužen za ubojstvo. U Mineapolisu, gradu Prinčevom, ljudi su zapalili policijsku stanicu. Guverner Minesote, Tim Valz, izjavio je: “Naš grad se jos uvijek dimi. Pepeo na ulicama je simbol boli i patnje mnogih generacija.” Gradonačelnik Mineapolisa je uveo noćni policijski sat. U grad je ušla Nacionalna garda. Džo Bajden, iz svog karantenskog podruma, kaže: “Oni koji sada šute saučesnici su u produžavanju kruga nasilja.” Tramp je tvitirao: “Kad počne pljačka, kreće pucnjava.” Ta je rečenica poznata iz protesta za građanska prava iz šezdesetih godina; tada (1967) ju je izgovorio šef policije u Majamiju, prijeteći crnim protestantima. (Tviter je po prvi put označio Trampov tvit kao nepodoban, tj. protivan pravilima Tvitera jer “glorificira nasilje – čovjek se pita: zašto sad, zašto baš ovaj tvit?). Istoga časa Tramp je ušao u rat sa Tviterom i vlastoručno promijenio (ili barem pokušao promijeniti – sad će, naravno, uslijediti borba preko sudova) zakon koji regulira socijalne medije. Ne mora se posebno istaknuti da se i ovom prilikom Tramp i njegova gangsterska družina bore protiv restrikcija na slobodu govora. Dakle, za slobodu!

U Vašingtonu DC, protestanti su se domogli same ograde Bijele kuće. Tramp je tvitirao: “Ako uđu unutra preko ograde, dočekat će ih opaki psi i prijeteće oružje.” Crna gradonačelnica Vašingtona DC, Mjuriel Bauzer, na to je odgovorila: “Nema ni opakih pasa ni prijetećeg oružja. Iza ograde Bijele kuće sjedi samo jedan osamljeni preplašeni čovjek.”

U Los Anđelesu je gradonačelnik Garseti proglasio policijski sat. Protestanti su stigli sve do Beverli Hilsa. Autorici ovog članka osobito imponira da su ovoga puta ljudi izabrali bogati centar grada, da su se uspjeli probiti sve do samog Rodeo drajva, male ulice sa navodno najskupljim dućanima na svijetu u kojoj zadnjih godina ionako kupuju samo bogati Kinezi (i s tim će sad biti gotovo, budući da je Tramp ušao u – za sada samo još “hladni” – rat s Kinom). Moja perspektiva je, naravno, specifična za kvart u kojem živim. Jedan od (naravno bijelih) susjeda u mom kvartu je na lokalni kvartovski sajt pre koji sat stavio ovaj tekst: “To više nije protest, to je pljačka. Ubijte kopilad.” Na što mu je (naravno crni) susjed odgovorio: “Budi oprezan kad više osuđuješ reakcije na opresiju nego samu opresiju.”

“Ne mogu disati” su riječi koje je prije Džordža Flojda u gotovo identičnoj situaciji izgovorio Erik Garner, 2014. Obojici su to bile zadnje riječi. Sad su te riječi na kapama, na majicama, na transparentima…
Kad ćemo prodisati?