Marko Tomaš Foto:Milena Gosevski

Beograd jeste i dalje talac devedesetih ali to nije čudno ako uzmemo u obzir da je cijela Srbija dopustila da su, evo već treću deceniju, na ključnim funkcijama doslovno isti oni likovi koji su opsluživali zlo oličeno u Miloševiću i njegovom režimu, kaže u intervjuu za Nova.rs, pisac i pesnik.

Pesnik, pisac i kolumnista Marko Tomaš (Ljubljana, 1978) je sjajan sagovornik za našu rubriku „Gde je sad tvoj Beograd“. Živeo je u Sarajevu, Somboru, Zagrebu, Mostaru i Splitu,  ali često dolazi u naš glavni grad, dobro ga poznaje, voli ga i u njemu ima puno prijatelja.

Često dolaziš u Beograd, provodio si dosta vremena u njemu, šta ti je prva asocijacija na grad?

– Mostarska petlja, ahahaha. Preko nje sam dugo ulazio. Ne znam, vjerojatno očekuješ neke toponime ali meni su gradovi sve više ljudi koji me tamo čekaju. Beograd su mi moji beogradski prijatelji, ljudi su luke kroz koje putujemo i postojimo. Zvuk grada su njihovi glasovi. I, znaš, Beograd ostane na ušću dveju reka ispod Avale ali i on odlazi sa mnom kada ga napuštam kao što dio mene ostaje u Beogradu rasut među ljudima koji skupa s gradom sa mnom odlaze na put. U meni ti se sve stopilo u neki moj privatni svijet koji sve manje ima veze s ovom dogovorenom stvarnošću i prostornim odrednicama.

Koje ulice u Beogradu su ti omiljene? I koji delovi grada?

– Lakše bi bilo da si pitao za kafane. Ali moram uvijek proći preko Bajlonijeve pijace pa se popeti uz Skadarsku da znam da sam u Beogradu. Stare, loše i neke manje loše navike, još uvijek me vuče njihova inercija. Još sam sklon sudjelovanju u toj najstarijoj i meni omiljenoj društvenoj mreži zvanoj – kafana. A Beograd jeste grad kafana kao što je nekad bio i Pariz i Beč jeste još uvijek. Ali malo se zadnjih godina stvari remete i zanimljivo je i čudno promatrati kako se protestantska radna etika pokušava nametnuti jednom gradu čija je vitalnost ovisila o njegovoj spontanosti. Rezultat takvih neprirodnih eksperimenata najbolje svi osjetimo na vlastitoj koži.

Marko Tomaš Foto:Milena Gosevski

Rekao si jednom negde kako ti nije jasno kako ljudi u Beogradu ne dobiju moždani udar od svakodnevne jurnjave. Gde voliš da se primiriš u Beogradu?

– Vidi, kad hoćeš da se primiriš odeš kući, jel, ja tako od Beograda ili nekog drugog putovanja najbolje odmorim u Mostaru.

Srđan Valjarević kaže da svi naši problemi u Srbiji izlaze iz toga što nismo priznali poraz u svemu što se desilo 90-ih. Kada gledaš ljude u Beogradu, da li vidiš baš to o čemu priča Valjarević ili vidiš nešto drugo i šta je to?

– Srđan to zna bolje od mene. Tako da se slažem s njim. Mogli bismo tumačiti, razvlačiti temu ali, znaš kako, svatko neka svoju avliju gleda. Ako ne raščistiš s nekim stvarima može se jedna decenija razvući na dvije, tri, četiri. Beograd jeste i dalje talac devedesetih ali to nije čudno ako uzmemo u obzir da si je cijela Srbija dopustila da su, evo već treću deceniju, na ključnim funkcijama doslovno isti oni likovi koji su opsluživali zlo oličeno u Miloševiću i njegovom režimu. To je poražavajuća stvar, ljude je zarazilo ludilo određenih persona i sada ga se nikako ne mogu riješiti. Nisu napravljeni oni neophodni, za svako društvo bolni rezovi. I nije izgledno da će biti napravljeni jer više ni na međunarodnom planu nema aktera koji bi takve procese barem nametnuo spolja jer naši kolonijalni mentaliteti naprosto to traže. A, vidi, nedavno sam jednom tvom kolegi rekao da više neću davati intervjue koji se tiču politike. I, evo, opet sam pogazio tada danu riječ da ubuduće razgovaram s medijima isključivo ako ćemo pričati o mom književnom radu.

Ko su tvoji omiljeni Beograđani? 

– Sad bih morao nabrojati sve svoje prijatelje a to ne ide, ne znam u kojem je tko raspoloženju pa kako bi im pao redoslijed kojim ih nabrajam. Što znam, Vlada Divljan je simbol Beograda, Gaga Nikolić također, ali i Prele je bio simbol malo drugačijeg Beograda pa Dušan Kojić Koja, Žika Todorović ali i moj sugrađanin Jaša Grobarov, svatko na svoj način je odražavao duh grada u određenom razdoblju. Danas se više ne proizvode ljudi poput mog urednika Flavija Rigonata, a on je svakako na svoj način simbol grada. Kao što su to i moji prijatelji iz Darkwood duba, Jarbola pa spomenuti Srđan Valjarević, Ognjenka, Mia, Iva, Mika, Đorđe i sl.

Najlepša zabava koju si imao u Beogradu?

– Uh, bilo je toliko toga divnog toliko puta. Ne mogu ničega da se odreknem. A i pripadam onoj generaciji koja se uglavnom ne sjeća zabava na kojima su prisustvovali. Možda, evo, da , izdvojim svoj prvi nastup na festivalu Krokodil, možda se varam ali tad smo nekako kliknuli, uvjetno rečeno, Beograd i ja, prepoznali se kao svoji, rod rođeni.

Koje filmove doživljavaš kao prave beogradske, najbeogradskije?

– A, sad, opet jedno uh, ima filmova koji su pravi beogradski a da se uopće ne događaju u Beogradu. Da se ne lažemo, Beograd je i dalje glavni grad jedne nepostojeće zemlje. E, onda kad kažem da su zvuk grada glasovi mojih prijatelja govorim o tom nekakvom jugoslavenskom melting potu, još samo u Beogradu, eventualno na festivalima u drugim gradovima, čuješ naglaske i dijalekte od Triglava do Gevgelije. U tom smislu govorim o zvuku grada ali pretpostavljam da je to moj doživljaj stvari. Drugi ljudi imaju drugačija iskustva. Što znam, ja mogu u filmovima koji nisu snimani u Beogradu prepoznati Beograd, to je stvar duha, možda je razlog tome što, vjerojatno, neke prizore, iz nekih gradova vežem uz ljude iz tih gradova a koje sam upoznao u Beogradu.

Pratiš li sleng kada si u gradovima? Ima li nešto da ti je ostalo iz Beograda, a da voliš da upotrebiš?

– A tu sam malo radikalan, kad dođe do jezika, nisam ljubitelj slenga iako osobno se koristim vrlo čudnim jezikom koji je nastao organski kroz moje selidbe pa se koristim lokalizmima iz Splita, Zagreba, Sombora, Beograda, Sarajeva, Ljubljane a svemu je osnova mostarska, prilično „pravilna“ štokavica.

Šta je u tvojoj glavi najbolji, a šta najgori Beograd?

– Opet – neki ljudi u odnosu na neke druge ljude. Plašim se ipak da je najgora moguća verzija Beograda ono što je generalno u današnjoj Srbiji politički mainstream. Ta narodnjačka, populistička politika koja kao podilazi narodu, štogod narod bio, a mislim da bi mu najbolje bilo da čim prije shvati da ne postoji kao kolektivitet izuzev ako si svatko ponaosob ne dopusti da ga politika potpuno depersonalizira i svede na politički koncept koji, u slučaju ovdašnjih mainstream politika, nema drugog sadržaja izuzev ugroženosti i kolektivnih paranoja. Na žalost takve patologije su zarazne. Najgori Beograd je taj kojeg je zarazila patologija jednog čovjeka. Najbolji je, u tom slučaju, onaj koji mu se odupire.

Bonus video: Marko Tomaš Vučić i Dodik su kao Zagor i Čiko

 

Tagovi

Komentari

Svi komentari (10)