Foto: Ivan Tokin

Zocu sam upoznao pre desetak godina, slupao sam auto i poslao me je Andrija kod limara na Slavujevom vencu. To je bio Zoca. U jednoj polovini svoje limarske radionice on pravi čamac, to će da mu bude vikendica za penziju. U drugoj polovini zarađuje za život. On je još jedan iz onih poštenih ljudi koji rade svoj posao. Na fotografijama ćete videti Zocu, delove čamca, jedan dečji bicikl koji je restaurirao i motor koji je napravio. Ovako smo razgovarali. Zoco kažite, molim vas, ime i prezime za zapisnik. Đorđević Zoran. Svi me zovu Zoca.

Dobro mi smo se ispričali do sada ali ja nisam ništa snimio, jer sam neodgovoran, tako da to nemamo, ali evo sad ovako – Zoco, kako ste postali limar? Vi ste limar, je l da?

– Nisam. Mašinac sam, završio sam mašinsku školu Nada Dimić u Zemunu, ali uvek sam voleo to majstorisanje kojekakvo, i prvo sam krenuo… pošto sam motociklista stari, u stvari napravio sam jedan motor.

Stvarno?

– Stvarno. Napravio sam ga. Evo ga tu iza zelenog najlona, izvešću da ga slikaš obavezno.

Nego šta ću. Nego dajte prvo da završimo sa školom.

– U srednjoj već vozim motor.

Foto: Ivan Tokin

Znači, nema, mora prvo motor.

– Mora. Vozio sam u srednjoj, vozio sam i bez dozvole, to je bilo normalno. Onda sam počeo da popravljam motore. A kad sam krenuo čamac da pravim, video sam da je to veliki zahvat, znaš, veliki je čamac, vidiš i sam. I onda rekoh ajde da napravim motor, lakše se snalazim s tim delovima i jeftinije je, i motociklista sam, mada volim reku i pecanje i čamce. I automobile, naravno. Vidi, napravio sam motor, ja sam znao da ne mogu sad da napravim motor ne znam kakav, ali sam hteo da bude estetika, razumeš, hteo sam da napravim motor da izgleda onako kako ja mislim da treba da izgleda motor. Pazi kad sam ga i registrovao. Imam jednog druga Raku, on je radio AMSS-u, organizovao je relije i takve stvari, i on mi kaže ajde dođi registrovaćemo ga, samo ga ti napravi.

A koje godine je motor bio gotov?

– Pa ovo mu je treća registracija, znači pre tri četiri godine.

A koliko ste ga pravili?

– Dve godine. Hteo sam da to bude mali motor sa jakom mašinom.

Koji je agregat?

– Od MZ-a, 250 kubika, a točkići 10 cola, kao za Vespu. Nisam hteo od plastike ništa, nego sve od lima. Limar sam, razumeš, ne mogu da pravim od plastike. I onda sam ga radio, deo po deo. Mnogo je tu prvo crteža bilo, nacrtam nešto i onda ga gledam, gledam ga deset dana i nešto mi se ne svidi, i onda menjam, pa kad promenim, opet ga gledam i onda mi se opet ne sviđa, vraćam se na ono staro, i tako u krug, dok nisam shvatio da ako može u beskonačnost i onda sam shvatio da kad je stvar dobra, ne treba dalje da je poboljšavaš. Ja nisam imao pare da ulažem u mehaniku, u neke ne znam kakve mašine, ali ja sam ulagao u estetiku. Ja sam hteo da napravim najlepši motor, ii napravio sam ga, meni je najlepši. A prestao sam da vozim motor, znaš, porodica ovamo onamo, ali ostane ti želja, ja sam položio za motor 1970. godine. Hteo sam da ga napravim a da li ću da ga vozim to i nije toliko bitno. Drugo, sad po gradu da voziš motor pa to je ludo, niko ne pazi na motocikliste, ljudi ne paze sami na sebe a kamoli na motocikliste. Ali rekao sam napraviću ga pa makar da ga vozim do prodavnice, i nisam ja tad znao da ću moći da ga registrujem, kažem ti, hteo sam da ga napravim. Levo sad je tu, i vidi, vozio sam ga svaki put na registraciju i nazad, i još po jednom ili dva puta godišnje, eto toliko ga vozim.

Foto: Ivan Tokin

A koja mu je registracija? Koji broj?

– BG 30350.

Dobro. A kako je krenulo to s vožnjom motora? Je l se sećate svih koje ste vozili? Koji je prvi bio? Koji je redosled?

– Tad su se vozili Tomosi, to je jedino što si mogao da nabaviš. Posle se se pojavile Jave i MZ. Java se kvarila mnogo, ali nije bio loš motor. MZ sam dosta vozi. Na njemu si mogao dobro da se voziš i njemu ništa nije, izdržljiv je. E na osnovu toga ja za ovaj moj motor kupim MZ, s papirima naravno, za sto evra. U delovima motor, doneo mi ga je čovek u korpama. Deo rama sam od njega iskoristio, zadnji deo sam ceo odsekao, napravio sam ceo centralni amortizer zadnji, viljuške i oslonac na ramu za taj amortizer. Znaš, lepo je to da se radi, ali treba čovek da ima vremena. Ako sam praviš delove, to je posao. Svaki deo kad praviš to ti je prvi put u životu.

Dobro, ali za dve godine ste napravili prvi motor u životu. Meni to ne zvuči mnogo.

– Nisam motor, ali pravio sam bagi, s pokojnim kumom, ali dobro, to je druga stvar. A taj motor sam pravio baš s voljom, nikad me ništa nije mrzelo za taj motor da uradim. Znaš, treba napraviti sedište.

E to sam hteo da vas pitam. Znači i sedište ste pravili.

– Da. Presvlačenje, mebl, sve. I štop svetlo sam pravio. I onda kad tako pogledaš, on je brzo bio gotov, mada sam ga sporo radio.

Jeste li lenji?

– Ne, ne, ja odmah radim ali onda dugo gledam da li mi se sviđa, i onda pravim ponovo. Pa rezervoar kad sam pravio, uzeo sam gotovo samo ulivno grlo i čep, jer to nije bilo smisla da pravim, a sve ostalo sam napravio. Tu se stvarno ne zna koliko ima varova. Možda malo i čudno izgleda. A treba i da ne curi.

Foto: Ivan Tokin

A Zoco, od čega živite celog života?

– Pa od ovoga što vidiš oko nas.

Znači to je od početka?

– Radio sam i u firmi. Radio sam u IMT-u 19 godina i to mi je mnogo pomoglo jer sam uvek bio na liniji, uvek su oko mene bili strugovi, glodalice i na svakoj mašini sam naučio da radim, jer me je to interesovalo. Mnogo me je zanimalo kaljenje i livenje. Išao sam u FOB, to je Fabrika odlivaka Beograd, oni su nam bili preko ograde, tamo išao da gledam i učim kako se sve to radi.

Posle srednje ide odmah IMT?

– Da, i posle toga sam godinu ili dve radio u Daihatsu servisu, to je bila mehanika samo, i onda sam uzeo da radim limariju, kod kuće imam jednu garažu…

A gde vam je kuća?

– U Žarkovu. Limarija i farbanje, bilo je posla baš, ali ranije su bili i drugačiji automobili, sad se uglavnom menjaju delovi. A baš u ovu radionicu sam došao tako što je moj drug ovo inajmljivao i imao radnju, ovu radnju. I dođem da mu pomognem nešto i on kaže ajde ostani da radimo zajedno i ja sam ostao. On je posle otišao u Hrvatsku, a ja sam ostao. Ovde sam 26 ili 27 godina.

Zoco ja sam pre nekog vremena doneo puknuta dečija kolica da mi ih zbudžite nekako. Je l vam donose ljudi takve stvari, je l dođe neko i donese nešto što nema veze s autolimarijom i farbanjem?

– Evo došao je čovek s biciklom. Evo ti tamo gotov bicikl. On je vozio taj bicikl i sad hoće da njegova ćerka vozi taj isti bicikl. Pa sad će on uskoro i da dođe po bicikl, tako je rekao. On je hteo što više od originala da ostane i ja sam mu zadržao sve što je moglo da se zadrži, a ostalo sam napravio. Jedino što sam ga obojio u zlatnu boju, ja mnogo volim zlatnu boju, za mene je to izuzetna boja.

Foto: Ivan Tokin

A šta je sa vašim zlatnim džipom?

– Prodao sam ga, dosta je bilo, i neko vreme sam ga još viđao, jer ne možeš da ne vidiš zlatnog džipa, a poslednjih godina ga nema, ko zna gde je. On je bio u dve zlatne, jedan ovakva kao što je bicikl, a druga tamnija, i onda sam ih ukopio.

A na šta je ličio bicikl kad ga je čovek doneo?

– Pa krš, stari bicikl ko zna gde je stajao. Doneo je on još jedan stari bicikl pa sam od njega uzimao šta je moglo. Dobro, sedište je kupio čovek.

A zvonce?

– Zvonce je bilo, njega sam očistio, ispolirao, sredio sam ga.

Dobro, i kad ste ostali sami ovde u radionici, kako ide dalje priča?

– Bilo je puno posla, ovo je stara radionica, bilo mušterija, znaš do skora su mnogi ovamo dovozili automobile, ali kažem ti, sad je i drugo vreme i drugi su automobili. Ja sam paralelno radio i bravariju, jer vidiš, nije ovo baš neka čista radionica, prljava je, takva je, a to nije baš najbolje za farbanje, ali za bravariju je odlično. Ograde, kapije i takve stvari, to sam sve više radio, pa je onda tako došlo i do čamca.

Kako je došlo do čamca?

– Pa išao sa s kumom stalno na pecanje i kažem mu ajde Boro da napravimo čamac i on kaže ajde. Kupimo mi čamac od sedam osam metara, kao bolje je da ga prepravljamo nego da ga pravimo, i mi smo tu na kraju skoro pa napravili taj čamac, malo je ostalo originala tu. I bude gotov čamac međutim šta je problem, ja nemam vremena radim non-stop, kum nema vremena čovek preduzimač radi non-stop, mi smo otišli možda dva puta na taj čamac, a čamac smo pravili u marini prema Višnjici, kod pokojnog Šobeta u marini. Kažem ti, dva puta smo bili i taj čamac je ostao tamo, za rem prvo jer prestali smo da plaćamo marinu, nismo dolazili i to je tako ostalo. I onda reko jebiga sad šta ću, ajde ja ću sam da napravim čamac.

Kad je to bilo?

– To je bilo davno. Ima negde na zidu datum iz 2012. godine. Tad je trebalo da ga završim. Bila je i opklada, izgubio sam jagnje.

S kim ste se kladili?

– S društvom iz kraja.

Foto: Ivan Tokin

Je l bilo jagnjetine?

– Ma nije bilo, ali biće. A čamac je krenuo tako što sam radio za Bizmu, on drži servis tu gore, prodavao je zastavina vozila, radio nulte servise, isporuka vozila. A on vozi trke, brzince. On kaže oćep ti da mi farbaš automobile, sponzorisao ih Šveps, i ja da ih ofarbam, ali kaže mi Bizma može da me plati samo preko računa. Ja mu kažem Bizma je l možeš ti za te pare da mi kupiš lim za čamac. Kaže mogu. Ja ofarbam jedno pet automobila u žutu boju i on mi kupi lim i tako je to krenulo. To je bilo 2010. godine. Prvo sam crtao, računao, projekte pravio tamo ovamo. Ja sam imao zacrtanu dužinu 12 metara i širinu tri metra, ne sredini 3.30, i onda se desi da promene zakon i klepe neke lude poreze na preko 10 metara, i onda skraćuj slice, pa ponovo ovo i ono. Svedem ga na 10 metara i 100 konja. A evo sad sam završio korito, gotov je. Samo treba da se spoji. Ovo što vidiš je zadnji deo, a gore na placu u Moštanici mi je prednji deo, spojena dva dela.

Kako to prebacujete u Moštanicu?

– Jedan deo ide prikolicom, a drugi ću kamionom da teram.

A iznosi se na ruke?

– Na cevi se iznosi, gurka se preko cevi, ali posle mora na prikolicu da se podigne. Sve je to mučno i teško.

A koji motor ćete da stavite?

– Od mečke 300d. Dobio sam i automatski menjač i on pasuje… Znaš šta me nervira, sad ću da ti kažem. Svuda u svetu najvažniji pronalasci se dešavaju u malim radionicama, ne bez veze pronalasci, nego ozbiljni, za trkačke automobil, motore, za sve, aopvde kod nas dođeš da registruješ nešto što nije fabrički napravljeno nego si ga ti smislio trista puta bolje i sigurnije nego što e fabrički, on ti kaže ne može nije fabrički. Oni su nas odsekli, ljude koju su malo kreativniji, oni guše pronalaske, sprečavaju razvoj. Jebote Amerikanac uzme kadu, stavi četiri točka i registruje je. A ti kod nas ako nemaš neku lajsnu nema registgracije. Po meni bi bilo logično da ja kad napravim nešto, nek se proveri da li je po standardima, napravi atesti i zdravo, i registruj mi čamac. Razumeš?

Razumem.

– Evo ga motor. Vidi ga.

Au kakav je. Mnogo je dobar. Au što je dobar.

– Ide ko nevreme. Morao sam da mu produžim prenos da mu smirim start, sad se normalnije vozi. U saobraćaju po gradu svi idu 50-60, a on ne može da ide tako sporo.

Mnogo je lep.

– Reci. I sad meni kažu prodaj ga kad ga već ne voziš. Ej, da ga prodam. Pa nisam valjda lud, to se ne prodaje. Ako neću da ga vozim staviću ga u predsoblje.

A ova oplata na izduvu?

– To je od veš mašine.

Od bubnja?

– Od bubnja.

Bravo. Vidim da mi je nešto poznato, prohrom. Bravo.

– E ovde na pločici je trebalo da piše Zoca, trebalo je da mi ugravira čovek, i nije. Ja sam i dalje oduševljen ovim motorom, vidiš ovi limovi, to su kao gluposti ali vidiš kako mu daje, razumeš, daje mu.

Da. Daje mu stvarno. Liči malo na super moto.

– Ja sam hteo baš ovakav motor.

A da li će ovaj čamac stvarno da zaplovi?

– Hoće. Vidi, ova dva dela s prvim lepim danima idu u Moštanicu na spajanje, to se izvari sve lepo i gotovo. Onda ide kabina. Kabinu ću tamo da radim. Imam materijal imam sve. Mogao sam ja da napravim manji i jednostavniji čamac, ali ja pravim čamac kakav mi treba, hoću da mogu da ostanem na Tisi 15-20 dana, i moram na čamcu da imam sve. Sve što mi treba. Ali evo ne vredi, evo svaki put kad pogledam ovaj motor oduševim se, nije stajao ovde dugo, ovo je sad zbog tebe za prikazivanje, i sad sve vreme ga gledam. Znaš kad svaki deo koji pogledaš znaš da si dao sve od sebe dok si ga pravio. Šta god da pogledam mogu da se setim perioda kad sam ga pravio i kako sam ga pravio.

Mogu da mislim. Ko zna kako se čovek oseća kad napravi motor. Zoco, kad biste mogli da birate šta će da vam piše u epitafu, šta bi to bilo, moticklista, limar, otac, pecaroš?

– Ne zanima me to. Ne zanima me ni umiranje. Imam još dosta posla.

Jeste li lomili ruke ili noge?

– Ne, nikad.

A padovi s motora, sudari, izletanja sa staze.

– Nisam imao nijedan sudar u životu, mislim ima sam dva čukanja, udarali me ljudi od pozadi. S motora sam pao nekoliko puta, ali ništa nisma slomio. Sa staze nisam izletao, za tri godine koliko sam vozio reli, nikad.

Pa kako ste naučili da zanosite auto ako nikad niste izleteli?

– Pa jebiga, nemam pojma, naučio sam. Vozio sam po snegu, vozio sam i motor po snegu.

Dobar život.

– Valjda me je tako htelo, nemam pojma.

Bonus video: Luna park: Pouke i naravoučenija neobičnog Džonija

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare