Pesma Jure Stublića, jedna od najpopularnija antiratnih numera iz vremena raspada Jugoslavije, otkrila da smo živeli u zabludi, kažu umetnici i kritičari za Nova.rs.
“Lijepe cure beogradske, kako ste se ljubit znale, još se sjećam kose plave, novosadske moje male…”, stihovi su jedne od najkontroverznijih pesama s početka jugoslovenskog rata – “E, moj druže beogradski” Jure Stublića, frontmena nekadašnje popularne zagrebačke grupe Film. Pesma je objavljena 1992. na albumu “Hrana za golubove” kao jedan od nekoliko patriotskih hitova s te ploče.
Pesma je tada u Hrvatskoj bila veoma popularna, jer je objavljena usred krvavog građanskog rata kada je bivša jugoslovenska republika sticala nezavisnost.
– Učinimo sve da rata više nikad ne bude. Učinimo sve da rat tamo gdje još uvijek gori što prije prestane – kratko je za Nova.rs poručio autor pesme „E, moj druže beogradski“ Jura Stublić na naše pitanje kako je iz današnje perspektive doživljava.
Zbog provokativnosti i višeslojnosti pesma je slušana i u Beogradu, i vrlo brzo je dobila status zabranjenog voća. Pored stihova koji su slali jasnu poruku, i melodija pesme je bila zanimljiva, jer se oslanjala na čuveni hit iz filma “Sećaš li se Doli Bel?” – “Na morskome plavom žalu”.
Pesma bivšem drugu
– Kada sam prvi put čuo sam kraj pjesme, onaj žal nad prijateljem, ja sam zaplakao – priznaje za Nova.rs Đorđe Matić, zagrebački pesnik i publicista.
Književnik pamti i kako je ta pesma istinski pogađala “njegove beogradske drugove”:
– A mene potrese i danas. To je velika pjesma, pjesma jednog važnog prekida. Kad je rat u Hrvatskoj počeo, sve do jedne novonapisane ratne pjesme s hrvatske strane, sve te lažne pjesme o miru, a zapravo nacionalističke budnice, govore u ime kolektiva. Jurina je prva individualizirala onoga ko je ostao s druge strane, personalizirala sukob, jedina se obraća jedinki, čoveku, bivšem drugu. Nijedna ratna pjesma nije žalila dotad. Sve su se podsmijevale drugoj strani ili plakale nad ugroženim kolektivom iz kojega je kao strano tijelo izbačen Drugi, sve su pjesme bile očajno samodopadne, propagandističke i neopisivo neinteligentne – smatra Matić i dodaje:
– Jura se postavio ovdje kao neki revolveraš u vesternu, ali i kao onaj koji je volio i nestalu zemlju, i u njoj drugu naciju, a u njoj i svoga druga, kao ličnost. Ta nam se pozicija može ne sviđati zbog svoje moralne ambivalencije na kraju i pristajanja uz jednu stranu. Ali on je svoga druga u pjesmi ipak oplakao. Kao što je oplakao vrijeme i zajedničku prošlost. Lirskom subjektu kroz koji govori autor žao je što je sve završilo tako. Takav tekst je bio čin velike individualnosti u onom kontekstu, rušenje jednog tabua u potpuno uniformiranoj javnosti i ideologiji.
Novinarka Radio Beograda pustila pesmu i suspendovana
Rok kritičar Petar Janjatović tvrdi da tu pesmu nisu voleli ni na jednoj zaraćenoj strani.
– Srbiji je smetalo što drug beogradski gine na kraju, a Hrvatskoj je osetljive uši parao stih „sve smo srpske pesme znali“. U to vreme smo Dragan Kremer i ja radili na Drugom programu Radio Beograda emisiju „To je samo rokenrol“ i povremeno smo, kad je bilo povoda, tu pesmu emitovali. E onda nam je tu pesmu tražila naša drugarica i koleginica Anica Nonveje sa idejom da je pusti na Prvom programu Radio Beograda. I to u političkoj emisiji. I usledila je kazna, suspendovana je, a u TV Dnevniku Šešelj ju je proglasio izdajicom. Ili, kako se to moderno kaže – nacrtao joj metu. Anica se sa porodicom odmah iselila u Kanadu. Eto, njoj je jedna pesma iz osnova promenila život. A Šešelj je i dalje tu – podseća Janjatović.
Zoran Stajčić, glavni urednik zagrebačkog muzičkog portala “Ravno do dna” smatra da je tu pesmu i Jura Stublić zaboravio i strpao u „ropotarnicu prošlosti“:
– To je bila namijenska pjesma jednog mučnog perioda – kad je pukla Jugoslavija i njena scena. Godinama smo se trudili zaboraviti osjećaj tog vremena, za razliku od političara koji se tim periodom hrane i zahvaljujući kojem opstaju na poziciji moći. Koliko je nama ostalima taj period, pa tako i Jurina pjesma, daleka prošlost, toliko se politika trudi da je međunacionalna netrpeljivost konstanta, već 30 godina. Stublićeva pjesma ipak spada u bolje uratke tog vremena. Analogija na pjesmu „Na morskome plavom žalu“ iz kultnog filma „Sjećaš li se, Dolly Bell?“ leži u nostalgiji za nekim ljepšim, naivnijim i romantičnijim vremenima u trenutku kad je svima bio onemogućen normalan život, a kamoli i neki godišnji odmor na Jadranu – misli Stajčić.
Pisac i novinar „Nedeljnika“ Branko Rosić seća se da je pesma nastala onda kada je postalo jasno da „Beograd, Zagreb i cela Jugoslavija nisu novi talas i da smo živeli u zabludi“:
– Trebalo je da se dese prvi pravi izbori da bi se shvatilo da Jugoslavija nisu ni grupa Film ni Idoli, koji su deceniju pre toga imali zajedničku letnju turneju na Jadranskom moru. Beogradski i zagrebački bend na istoj obali i bini deset godina pre nego što će se sve promeniti i „Slavonijom početi da gore sela, a neće se moći ni na more. “Pesma „E moj druže beogradski“ nije dobro adresirana jer niti su Šaper i Divljan stigli s puškama u Slavoniju, niti je Milan Mladenović bombardovao Sarajevo koje je neku godinu ranije opisao u pesmi EKV-a. Nijedan „beogradski drug“ nije razočarao svog zagrebačkog druga, ali nisu ni zagrebački ni beogradski drug mogli da zaustave ono što su zakuvali oni koji nisu išli na njihove koncerte – zaključuje Rosić.
Kao da je Jura pisao Bori Čorbi
Aleksandar Dragaš, muzički kritičar „Jutarnjeg lista“ smatra da se pesma „E, moj druže beogradski“ može smatrati i ratnom, i antiratnom, ali i kao pismo prijateljima koji su autora razočarali.
– Mislim da je u korpusu tih pjesama koje su se u Hrvatskoj pojavile u vrijeme rata to jedna od uspelijih, možda i najuspelija. Jednostavna je, a u stvari slojevita. U njoj nema nikakve agresije, već samo razočarenje i rezignacija. Kad bih ogolio stvari do kraja, to kao da je Jura Stublić osobno napisao pismo Bori Čorbi. Do juče si bio normalan, a sad si se nešto povampirio. Doživljaj pjesme iz Beograda i Zagreba ne mora da bude isti ili sličan, ali donekle i može, jer mi smo ovdje jako dobro razumeli „Rimtuti tuki“. Nama je to bilo super, jer smo kontali da postoji pokret otpora u tom nekom ludilu, i vidjeli da su ti neki naši beogradski drugovi ostali na pravoj strani – zaključuje Dragaš.
Zoran Stajčić dodaje da se Stublić za razliku od mnogih muzičara tada nije bavio veličanjem nacije i sličnom simbolikom.
– „E moj druže beogradski“ je svojevrsna epistolarna pjesma, nešto poput pisma razočarane osobe koja s pitanjima i konstatacijama šalje svom nekadašnjem prijatelju s druge strane fronta. Istovremeno nudeći i diskurs da je sve otišlo dovraga. Obzirom da znam kakvih 30 godina je iza nas zbog svega što se dogodilo, i da konstantno postoji tinjajuća nacionalna netrpeljivost u određenim segmentima društava na ovim prostorima, toplo se nadam da ta pjesma više nikad ne postane ponovno aktualna – smatra Stajčić.
Iz današnje perspektive “E, moj druže beogradski” je pesma koja je “barem pokušala da bude ljudska, i da kaže da smo se nekad voleli”, kako misli Đorđe Matić. Zato je i ostala mnogima u sećanju kao potresno podsećanje na raspad jedne zemlje.
Bonus video: Cane o 40 godina karijere Partibrejkersa
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare