Jelena Bulajić Foto: Zoran Lončarević

Godinu dana rata u Ukrajini. Poginule su stotine hiljada ljudi, milioni su prisiljeni da napuste svoje domove, gradovi su pretvoreni u zgarišta.

Uplašeni ljudi pod granatama napuštaju Kijev, plač dece, strah i očaj odraslih, jer ne znaju šta im donosi noć. Bolne ispovesti onih koji su izgubili sve; od članova porodice do krova nad glavom, nepregledne kolone na ukrajinskim granicama onih koji samo žele da pobegnu bilo gde. Sve su to sumorne slike koje su počele da stižu iz Ukrajine pre tačno godinu dana, kada je počela ruska ofanziva na tu zemlju. Bio je to najgori mogući povod da o Ukrajini saznamo više nego što je uobičajeno.

Upoznali smo bolje Kijev, pratili dugu i krvavu opsadu Mariupolja, žestoke borbe za železaru „Azovstal“. Analiziralo se kako teku bitke za Severodonjeck i Herson, zašto je ključno ko drži Lugansk, gde je Zaporožje i zašto je važno Zmijsko ostrvo. Saznali smo ko čini bataljon „Azov“, ali i ko su „vagnerovci“.

Na momente se činilo kao da je sve počelo pre koju nedelju, a nekada kao da traje već godinama. Međutim, polako su lica uplakane dece i očajnih majki sa ulica Kijeva i Harkova zamenile karte osvojenih i odbranjenih područja, taktički rasporedi jedinica.

Sve je više bilo izveštaja o tome zašto su važne rakete sistema HIMARS i po čemu se one razlikuju od čuvenog „Patriota“. Tema su postali dronovi samoubice, ko ih i za koga proizvodi.

U jednom trenutku zvezda ključnih sastanaka svetskih lidera o Ukrajini bili su, ni manje ni više, nego „leopardi“. Ne životinje, već čuveni nemački tenkovi, za koje Kijev poručuje saveznicima da su mu neophodni za dalje borbe, a Berlin se dvoumi da li da ih pošalje kao deo zapadne pomoći. Pred samu godišnjicu rata, počele su da se prebrojavaju i bojeve glave. Koliko ih ko ima i da li bi i ko mogao da ih upotrebi.

Od ljudskih sudbina, priča o ratu se okrenula ka strategiji i naoružanju. Sve manje se pominju nesrećni ljudi i njihovi uništeni životi, a sve češće se čuju brojke, bilo da su u pitanju rakete ili novac neophodan za dalje borbe. Od bolnih prizora sa ukrajinskih ulica, rat je u našoj svakodnevici stigao do prikaza nalik kompjuterskoj igrici. Red raketa, red tenkova, a u vazduhu dronovi.

Verovatno je tako lakše da prihvatimo da se, ne tako daleko od nas, preko svega nekoliko granica, vodi pravi rat. I u njemu svako ima samo jedan život, nema ih nekoliko, kao u igrici. Nije moguć ni „restart“, već ta pošast kada jednom startuje ne zaustavlja se lako. I nikakve joj granice nisu prepreka. Mislite o tome kad sledeći put vidite izveštaj iz Ukrajine.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar