Ivan Mrđen Foto: agencija Intelier

Iz virtuelnog muzeja „Starog dobrog Studija Be“ (StDStB) prepisujem samo neke od naslova emisija, po kojima su ovaj radio, kasnije i televizija, prepoznavani i zauvek sačuvani u pamćenju generacija Beograđana: „Beograde, dobro jutro“, „Beogradska razglednica“, „Beogradski sportski žurnal“, „Diskomer“, „Liga pevača“, „Na beogradskim talasima“, „Od doručka do ručka“, „Osnovna škola Studija B“, „Peca i deca“, „Prekobrojni čas“, „Ritam srca“, „Sabor Studija B“, SOS – sve o sportu“, „Sto ludih ručkova Libera Markonija“, „Sto veličanstvenih“, „Fontana želja“, „Šlag od starih dobrih šlagera“...

„Beograde, dobro jutro“, „Beogradska razglednica“, „Beogradski sportski žurnal“, „Diskomer“, „Liga pevača“, „Na beogradskim talasima“, „Od doručka do ručka“, „Osnovna škola Studija B“, „Peca i deca“, „Prekobrojni čas“, „Ritam srca“, „Sabor Studija B“, SOS – sve o sportu“, „Sto ludih ručkova Libera Markonija“, „Sto veličanstvenih“, „Fontana želja“, „Šlag od starih dobrih šlagera“…

Na današnji dan pre 53 godine prvi put se, iz adaptirane garsonjere u zgradi „Borbe“ (otuda i ono B u njegovom imenu) prvi put začulo ono „slušate sada Studio Be“. Osnovali su ga novinari u doba kad je to bilo skoro pa nezamislivo, bio je godinama jedini medij u etru van mreže državnih, emitovao kratke vesti i sate muzike, a zbog neposrednog odnosa prema slušaocima Beograđani su ga doživljavali kao jednog od ukućana sa kojim se bude svakog jutra…

Mnogo toga se menjalo tokom proteklih još malo pa pet i po decenija – od vlasničke strukture, uređivačke politike i odnosa prema gradskim vlastima, ali kako je svojevremeno izjavila koleginica Brana Milunov, „kad se bude pravila medijska istorija ovog prostora, ona sigurno bez Studija B nije moguća, jer je on bio mnogo više od medija i gradske radio stanice, postao je deo kulture Srbije”.

Foto: Virtuelni muze StDStB

Ona je o svemu tome objavila sjajan feljton u 52 nastavka, za koji je prošle godine kandidovana za Nagradu grada Beograda u oblasti novinarstva. Of course, nije bilo ni realno očekivati da će oni koji su upropastili nekad kultnu radio stanicu i medijsku kuću nagraditi nekog koji je o tom njihovom nedelu pisao, pa još u “neprijateljskom Danasu”!

Tako se dogodilo da je lane ovo nekad veoma ugledno priznanje dobio Nenad Kamidžorac iz Radio Beograda, što sam predvideo čim je objavljen spisak kandidata, uz komentar da je “više nego simptomatično što je ispred čitave kuće i svih programa Radio Beograda, pored nekoliko stotina urednika i novinara, predložen jedan muzički urednik”:

“Kad na radijskim talasima javnog servisa već godinama nema emisija tipa ‘Mozaik vremena’, ‘Argument više’ ili ‘Veselo veče’, kad su ‘Novosti dana’ i ostale vesti ‘strogo kontrolisani vozovi’, teško da svima njima obraz može sačuvati folklor. Znam lično gospodina Kamidžorca, njemu svaka čast za ‘negovanje tradicionalne muzike i čuvanje sećanja na ugledne beogradske umetnike’, kako je stajalo u obrazloženju, ali mu zaista nije bilo teško da ‘pobedi’ u konkurenciji sa ‘gazdaricama’ dva elektronska magazina, od kojih jedan ima 158 pratilaca a drugi se pojavljuje svaka tri meseca…”

Naravno, pošto je prethodno “precrtana” dugogodišnja novinarka i voditeljka Studija B. Ove godine, međutim, ako je suditi po zvaničnom spisku predloga, najveće šanse da postane lauerat ima voditeljka jutarnjeg programa istoimene televizijske stanice Sanja Lubardić za, kako stoji u obrazloženju, “dugogodišnji rad i trajni doprinos razvoju Beograda svakodnevnim izveštavanjem i predstavljanjem političkog, kulturnog i društvenog života Beograda”.

Što je ona sama pre desetak dana delimično demantovala, kad se u program uživo uključio jedan gledalac, pa prvo “pozdravio lepu voditeljku” i potom, dok je na njenom licu još lebdeo osmeh, podsetio na poznati stambeni podatak iz biografije predsednika svega ovoga, još dok je u Miloševićevo vreme bio ministar informisanja…

“Takve komentare možete da iznesete na drugom mestu i u nekim drugim medijima. Mi se ne bavimo politikom”, odbrusila je buduća vlasnica statuete “Despot Stefan Lazarević”, koja se od prošle godine dodeljuje dobitnicima Nagrade grada Beograda.

(To cenim zbog više nego tanke konkurencije u oblasti novunarstva, u kojoj su autori studije o kompozitoru Enriku Josifu, pokretačica jednog lokalnog portala, urednica jedne od onih emisija koje se na RTS2 emituju kad niko ne gleda i jedan dokumentarista javnog servisa, prijavljen po sistemu “kad je mog’o Kamidžorac”…)

O svemu tome popričaću i danas sa koleginicama i kolegama, jednom rečju mojim prijateljima sa „Starog, dobrog Studija Be“, koji će od 13 časova u Medija centru Udruženja novinara Srbije (Knez Mihailova 6/III), za svoj groš i za svoju dušu, obeležiti ovaj značajan datum. Ne sumnjam da će istovremeno, kao što to već godinama biva, svoju proslavu organizovati i aktuelni baštinici te svetle tradicije… Da li će se makar malo postideti, to je već stvar njihovog morala i kućnog vaspitanja…

Kako reče preksinoć koleginica Jelena Zorić, tokom razgovora o „ceni istine“ i bezbednosti novinara, „danas ovde više nikome nije dobro, ni ’našima’ ni ’njihovima’, bez obzira ko i kako pravi tu distinkciju“. Jedne napadaju, vređaju i prete im preko društvenih mreža, drugi su u svakodnevnom strahu da nešto ne zabrljaju, pa onda „stoje mirno pred televizorom i čekaju da vide čime će se baviti u sutrašnjim novinama ili narednim emisijama“…

I jedno i drugo je lični izbor, samo su nagrade različite.