“Breaking news” stiže iz Beograda. Dugačka je pola metra i teška tačno 3.110 grama. Ne, nisam se vratio na teleks i olovni slog, mada ima i nekih koji će da kažu “dokle će da se javlja ovaj iz pluskvamperfekta”.
To je ono “davno prošlo vreme”, mada sve češće moji tekstovi objašnjavaju “radnju koja se izvršila pre neke druge prošle radnje”, kako je ovaj složeni glagolski oblik definisan u gramatici za sedmi razred osnovne škole.
Donekle me opravdava činjenica da je u zemlji Srbiji, gde većina konzumenata “udarnih vesti” ima “pamćenje kraće od dva televizijska dnevnika”, veoma korisno podsetiti da svako danas ima svoje juče, tek da se ne bismo i sutra iznenadili nečijim izjavama i postupcima.
* * *
Komentare u različitim formama i u različitim medijima pišem maltene svakodnevno od 26. aprila 2004. godine. Tog dana je Mirino i moje najstarije unuče, gospođica Tamara Janjić proslavila četvrti rođendan, što sam na svoj način pominjao i narednih aprila, jednom baš tim rečima da su zajedno stasavali naša mezimica i ova „Mrđenova primećivanja“, kako je moje komentare nazvao Radivoje „Lale“ Bojičić.
Prošlo je više od dve decenije od kako sam prvi put “primetio” rođenje neke bebe. Istina, malo zakukuljeno i zamumuljeno, da baš ne prepričavam komentar od srede 8. decembra 2004. iz “Blica”: “Tek juče sam shvatio u kakvoj situaciji se kaže: ‘Rodilo se, treba da se ljulja’. Rodilo se, pa jedni baš slaviše, a kod drugih suza na obrazu.”
Veliko izvinjenje sam gospođici Milici Lekić objavio na našem portalu u sredu 7. decembra 2022. na njen osamnaesti rođendan: “Milice, izvini zbog ove neuspele igrarije sa imenima tvojih roditelja, mog zauvek prijatelja Slaviše Lekića i drage koleginice Suzane Miličić. Sada je kasno da se vratimo na početak, jer si u međuvremenu izrasla u divnu, pametnu i darovitu devojku, pred kojom možda stoje mnogi putevi, ali je jedan odavno zapisan u tvojim genima… To je ono, što mi je jednom prilikom rekla tvoja baka Rada, kako se sve više, ponekad i nesvesno, trudiš da kopiraš svog oca, zbog čije prerane smrti zajedno tugujemo evo već trinaest meseci.“
* * *
Prva vest u kojoj sam nečiji dolazak na ovu lepu planetu obeležio punim imenom i prezimenom objavljena je u ponedeljak 21. decembra 2005. u „Blicu“. Da je baš ne prepričavam: „Slučajno je ispalo da smo jučerašnji praznik, Svetski dan deteta, slavili od četvrtka do subote. A onda se sve utišalo, jer su iz Gradske bolnice komšinica Marina i njen suprug Dača doneli Stefana Babića, najmlađeg stanovnika naše ulice.“
Svetski dan deteta obeležava se svakog 20. novembra, na dan kad je 1954. godine usvojena Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima deteta, najratifikovaniji dokument o ljudskim pravima u istoriji. Njen osnovni stav, da ga baš ne prepričavam, glasi: “Sva deca imaju sva prava iz ove Konvencije, bez obzira na to ko su, gde žive, šta im roditelji rade, da li su siromašni ili bogati, kojim jezikom govore, kojoj religiji ili kulturi pripadaju, da li imaju neku smetnju u razvoju ili invaliditet.”
Prema podacima Unicefa, u Srbiji su deca početkom ove decenije činila samo 17,3 odsto stanovništva, 8,3 odsto dece živi u apsolutnom siromaštvu, a čak 24,2 dece na tzv. liniji siromaštva. Svako treće dete nije primilo sve obavezne vakcine u predviđenom roku, a skoro svako drugo (45 odsto) izloženo je nasilnim metodama disciplinovanja kod kuće koje negativno utiču na njihov razvoj…
Baš zato sam, kad god bih o tome imao valjanu informaciju (dužina i težina bebe, imena roditelja, ponekad i baka i deka ili braće i sestara, u kojoj bolnici, ime lekara a ponekad i babica…), objavljivao vesti o rođenju dece po komšiluku i široj familiji, ali i među kolegama i prijateljima… Posebno u porodicama koje imaju i uslova i ljubavi da bitno poprave napred pomenutu sumornu statistiku…
A onda se to preselilo u spomenare i novčanike, da bi me povremeno podsećali kako sam bio u pravu što sam takve „vesti dana“ isticao iznad svega što je u tom trenutku možda bilo važno, a sada se toga više niko i ne seća…
* * *
Nasuprot takvim razmišljanjima stoji nešto što ne može da se nazove drukčije nego šegačenjem. Takva je i objava koja je nedavno pokrenula burnu raspravu po društvenim mrežama. Da je baš ne prepričavam: “Moja praba – dvanaestoro dece; Moja baba – osmoro; Moja mama – četvoro; Ja – dvoje. Moja ćerka – kuče. Kuče sterilisano!”
Evo samo nekih akcenata, čisto zbog uvida u više nego široku lepezu mišljenja o ovoj osetljivoj društvenoj temi. Da ih baš ne prepričavam…
“Vaše babe niko nije ni pitao koliko dece žele… Ljudi su živeli na selu i mnogo dece je značilo i veća radna snaga, sistem je bio mnogo mnogo jednostavniji, potpuno neuporediv sa ovim danas.”
“U današnje vreme neke devojke rađaju i bacaju bebe u kontejnere, strašno je to kad čujete, a neko ne može i po sedmi, osmi put i putem vantelesne oplodnje ostati u drugom stanju. Prema tome koliko god dece da bračni drugovi imaju nije bitno samo da su zdravo i patrijahalno vaspitana.”
“Kad vidim komentar ‘surova realnost’ dođe mi da se obesim. Što se mešate ko će i koliko dece imati? Šta se to vas tiče? Šta vas briga ko u svojoj kući ili avliji ima cuku a ko nema? Vi kao da hranite i nas i naše cuke, pa se brinete. To što nismo kao neki od starijih, pa da napravimo desetoro pa nemamo hleba da im damo, pa im sutra kažemo i ja sam se napatila, idi i bori se za sebe, neka sutra gladuju, neka postanu dileri ili sponzoruse jer im roditelji nisu mogli priuštiti ništa ni do osamnaeste godine, a kamoli posle.”
(U zemlji Srbiji bi se šegačenjem mogla nazvati i zvanična briga o porodici i demografiji, ako je suditi po izboru ministara za ovaj resor, ponovo uspostavljen u oktobru 2020. godine. Od zaludnog tviteraša iz nekadašnje Šapićeve stranke, preko “daj šta daš” za “lutku sa naslovne strane” iz vremena korone, sve do zavetnice koja se u populacionu politiku razume još manje nego u ono o čemu svakodnevno lupeta po medijima…
Ali, to je već druga tema, o kojoj sam nedavno pomenuo sjajno zapažanje moje prijateljice Vesne Laudanović: “Vlada nije pala danas. Nikad nije ni postojala. Niti je Vučević bio premijer, niti su ministri bili ministri, niti su direktori bili direktori. Isto ovako bi izgledalo upravljanje državom i bez njih. Oni su samo nadzirali one ispod sebe da sprovode Vučićeve odluke, zamisli, osvete… Depersonalizovane figure.”)
* * *
A sad ono glavno, vest dana koju su mi u petak javili moj prijatelj doktor Milan Gojgić i njegov sin Bogdan, čije sam rođenje takođe “primetio” (na našem portalu, 26. oktobra 2020. godine). Da baš ne prepričavam njihov dopis:
“Nakon devet meseci napornog treninga kod mama Mire, beba Luka od danas debituje u timu Gojgić u utakmici života pred mnogobrojnim navijačima. Sa svojih 50 cm i 3,11 kilograma zauzeće poziciju glavnog organizatora igre u narednoj sezoni. Tim povodom veliki brat i tata preuzimaju stvar u svoje ruke i organizuju proslavu…”
Ne znam koliko će se sa ovim “preuzimanjem stvari” složiti ponosna baka Dušanka i još ponosniji deda Branko, kojima je Luka već treće unuče (tu je i Nina sa drugog krila familije Gojgić). Znam samo da me po povratku u Beograd čeka više nego uzbudljiva turneja, jer su se u međuvremenu najvažnijim životnim titulama okitili i naši prijatelji Mirjana i Zoran Stojanović iz Resnika…
I to je početkom januara takođe zabeleženo na našem portalu. Da vam baš ne prepričavam…
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar