Sve do preksinoć i prebrojanih glasova mislio sam da je glavni problem političara Milana Kneževića to što ne može da rasadi politiku na kojoj je rođen i podignut, onu iz vremena zlog, a koja je najviše koštala narod u čije ime je navodno vođena. Nikada niko ozbiljan, pa ni ja, nije napisao da Knežević treba da promijeni nacionalni identitet, crkvu u kojoj se moli ili jezik kojim govori. Već samo da razmisli - ima li smisla baviti se politikom, ili bilo kojim poslom, s ciljem da uvijek izgubiš. I da nikada, osim na kontramitingu kod gazde u Beogradu, ne dođeš u situaciju da pomisliš a kamoli postaneš premijer ili šef države. Ili još važnije, je li nepravedno voditi politiku koja će tvoje glasače da drži zarobljene u mitomaniji i slavljenju istorijskih poraza kao najvećih pobjeda.
Godinama sam pisao o toj vrsti problema u politici Kneževića, da bih u nedjelju veče shvatio da kod Milana kvaka nije u rasađivanju već u presađivanju – čovjek je osuđen da bude doživotno na političkoj margini jer uporno, dvije decenije skoro, odbija da presadi kosu. Figurativno, naravno. Ali šta mu ja tu mogu, osim da ga podržim da bude to što jeste. I da pažljivije čita moje kolumne kako bi onda komentarisao ono što je napisano a ne ono što sam izmisli, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.
U svakom slučaju, rezultati DPS-a i ZBCG-a govore da je građanska i normalna Crna Gora nakon tri decenije deklasirala ta dva društvena kancera, svodeći ih, kako sam najavio uoči izbora, na manje od 40 odsto biračkog tijela. I to još u danu kada smo imali daleko najmanju izlaznost glasača.
Samo vječito zaljubljeni DPS analitičari mogu da slave navodno odličan rezultat političkog krila mafije iako je on u desetinama hiljada glasova slabiji, ne samo u odnosu na 2020, već i naspram nedavnih izbora, onih predsjedničkih. Cifre su neumoljive. Đukanović je u prvom krugu dobio skoro 50 hiljada glasova više nego koalicija Zajedno koja je, manje-više, stajala iza njega na tim izborima. Ili još poraznije – prekjuče je DPS sa satelitima dobio čak 90 hiljada glasova manje nego na izborima 2020. S druge strane, Kneževićeva grupacija je izgubila 20 hiljada glasova u odnosu na svog predsjedničkog kandidata Andriju Mandića u martu. Da ne pominjemo skoro 70 hiljada slabiji rezultat u odnosu na 2020. jer im je tada crkva bila ne samo partner, već i lider. Ali i Knežević kaže da su pobijedili. Umjesto da se i jedni i drugi, i DPS i ex DF suoče sa činjenicama i realnim stanjem stvari i pripreme za ono što ih čeka. DPS treba da izađe iz sjenke Bemaksa i Prve familije i kroz opoziciono djelovanje istinski postane građanska i evropska partija koja ima jasan otklon prema nacionalizmu, korupciji i mafiji. A bivši DF da poradi sa Milanom kako bi napokon presadio kosu – odnosno postao prihvatljiv partner partijama političkog centra u pokušaju da se sastavi makar održiva ako ne stabilna vlada.
A stabilne vlade nema jer je PES nakon meteorskog uspona i rasta doživio još brži sunovrat. Jasan je i glavni razlog – to nije ni Do Kvon još manje Miloš Vuković, već neozbiljnost Glavnog odbora stranke i njihova podrška sumnjivoj kripto viziji neozbiljnog lidera Spajića. Teško je, zaista, razumjeti na osnovu čega je Glavni odbor, nakon svega, stao iza Mickeya a ne Jakova. Umjesto podrške planu Milatovića, koji im je donio i najbolji rezultat u Podgorici i trijumf na predsjedničkim izborima, rukovodstvo stranke je još jednom povjerovalo u maglu i opsjene formalnog lidera Spajića. Tako je GO PES-a umjesto velike koalicije političkog centra, koja je bila jedini put da se kapital dobijen 2. aprila pretoči i u trijumf na parlamentarnim izborima, povjerovao kako im maltene ne treba niko jer sami mogu da uzmu vlast. I daruju društvu ono što je mali Milović sanjao, PES umjesto DPS-a. Za širenje takve magle Spajić je formirao čitav tim mešetara sa raznih meridijana, koji su počeli da plasiraju istraživanja javnog mnjenja po kojima PES ima 44 odsto, sam, bez koalicije, da bi uoči izbora došli do 36 procenata, kao minimuma ispod kojeg ne mogu ići. A vidjeli smo rezultate. Jakov je u prvom krugu predsjedničkih izbora dobio skoro 20 hiljada glasova više nego PES prekjuče na parlamentarnim. U procentima je to skoro 30 odsto slabiji rezultat PES-a. Članovima Glavnog odbora čak nije upozoravajuća bila ni činjenica to što već mjesecima Bemax propaganda i analitičari uzdižu Mickeya kao istinskog lidera dok za Milatovića traže izbacivanje iz stranke i impičment sa mjesta predsjednika.
Spajićeva strategija švrake (naziv domaćeg filma iz 1987. godine) i odbacivanje ideje o koaliciji centra dovela je do nedjeljnog niskog odziva i do ovakvih rezultata. Sve ono što sam napisao u prošli četvrtak desilo se, nažalost, prekjuče. Umjesto stabilne većine centra i stabilne vlade, imaćemo izbore možda već za par mjeseci ili, u najboljem slučaju, sklepan neki kabinet koji će trajati najduže godinu i po ili dvije. Bravo, Spajiću.
I Demokrate i Ura su slavili u nedjelju veče. Prije svega povraćeno povjerenje, revitalizovane odnose i činjenicu da su od 4 velike koalicije oni jedini uzeli makar par procenata i par hiljada glasova više nego njihov predsjednički kandidat Bečić na nedavnim izborima. Ali i na njima se vidjelo da su sanjali više, posebno da budu treći po snazi, jači od Mandića i Kneževića. Moguće, ali na nekim narednim izborima. Demokrate dotad treba da se vrate na fabrička podešavanja, odnosno na građansku platformu. I odluka da paktiraju sa Urom je u tom smislu bila veoma značajna. Uz to, moraće da se temeljnije distanciraju od Nove i DNP-a, jer pokušaj da kolaboracijom sa Kneževićem uzmu jedan dio najkonzervativnijeg dijela biračkog tijela – nije dao rezultat. Trčeći za desnim izgubili su lijeve glasače koji su otišli ka PES-u ili u apstinenciju. Sada je pitanje za DCG – kako ih vratiti?!
Što se brata Dritana i Ure tiče – i oni slave, a kad ih to prođe treba da vide – šta će Abazović sa Urom ali i šta će Ura sa njim. Loše bi bilo da se raziđu, i za jednu i za drugu stranu. Ali da bi izbjegli sudbinu LSCG-a ili PzP-a, lider mora da se prilagodi organizaciji a ne obrnuto, Ura – Dritanu. Niko od Abazovića i Ure nije zaslužniji za početak demontaže hobotnice i proces razvlašćivanja mafije koja je decenijama vladala Crnom Gorom. Zato su od avgusta 2020. bili glavni target DPS-a i njihove propagande. Problemi su krenuli kada je Abazović uzletio, poželjevši da bude crnogorski Vučić ili Rama, da sve sam demontira, posloži, završi, uključujući i kumstvo famoznom trajektu Ruka pravde i lansiranju Luče u orbitu… Hrabrost Abazovića je vjerovatno spasila Uru koruptivne pogibije, nalik onoj sa Pajovićevom Pozitivnom, ali se to samoljublje, s druge strane, odrazilo na kvalitet i način realizacije brojnih ideja i ciljeva koji su bili sasvim na mjestu. Zato je Dritanu potreban Bečić, da ga drži na zemlji i van selebriti iskušenja. Ali i Aleksi treba Abazović kako bi se odluke donosile brže i jasnije, čak i kad su najteže.
Ako bi Crveni i Zeleni nastavili da grade odnose i jačaju i šire svoju nanovo rođenu koaliciju onda bi mogli računati da će i u pregovorima oko eventualne vlade imati jaču pregovaračku poziciju, a takođe biti spremniji i za nove izbore kad god oni dođu. Posebno ako Spajić ostane da ovako uspješno vodi PES. Na kraju, kada se sve sabere, građansko društvo je pobijedilo. Zato je Knežević ljut na mene. I Milo još više, ali on je pametniji pa ne komentariše. Prvi put od 1990. i prvih parlamentarnih izbora, umjesto vojnika birača dobili smo građanina glasača. I onog koji bojkotom izbora šalje poruku političkoj eliti i onog koji svojim glasom jasno saopštava da nakon DSP-a neće biti SNS-a. Zato je glavna poruka koju su građani poslali partijskim liderima jasna – mi se sada pitamo. I to je najznačajnija činjenica nedjeljnih izbora koja će opredjeljivati i svako naredno glasanje. Čime će tjerati političku klasu, ili njen najveći dio, ka ozbiljnosti i mukotrpnom radu koji im jedino može donijeti masovniji izlazak na izbore i većinsko povjerenje glasača. Zato će vrlo brzo Milan ipak morati da presadi kosu, Spajić da se ošiša do glave, a Dritan da pusti brkove. Šta sve to znači, pitajte Breda Pita.