Piše Željko Ivanović: Medo sorošoid! Great again

Medo, dakle, opet postaje sorošoid, kako je i počeo, da bi prije 15-ak godina napustio taj svjetonazor, pretvarajući se vremenom u najvećeg oponenta i negatora vrijednosti na kojim je podignut i promovisan. Od liberala i demokrate Medojević je postao konzervativac i desničar, nekakav pravoslavni hrišćanin, šta god to značilo, posebno nakon što je duhovni vođa Porfirije jednu ženu nazvao “jadnicom, bednicom i bitangom”. Napustio je Medo Džordža Soroša (bio je dio uprave Fonda za otvoreno društvo), da bi prešao kod Stiva Benona, Trampovog čarobnjaka i propagandiste, nalik nešto onom doktoru Nestoroviću sa Pink televizije, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.

Čudo je ideologija, ponekad izgleda mnogo više strastvena nego najluđa ljubavna veza. Tamo se više mrzi nakon razlaza, posebno nevjere, nego u bilo kojoj turskoj seriji. Slučaj Nebojše Medojevića svjedoči o tome. Kada je napustio ono što danas zove izvorni principi PzP-a, malo po malo zamrzio je Soroša, koncept otvorenog društva, zaboravio je na ranjive grupe, nezavisne medije, od liberalnog Zapada se okrenuo despotskom Istoku. Trebalo mu je skoro 15 godina da shvati kako je zalutao na pogrešnu stranu istorije i da su ga njegova braća i prijatelji, Andrija i Milan, grubo zloupotrijebili i iskoristili za legitimne ciljeve svog viđenja svijeta i društva. Zato je Mandićevo opelo nad DF-om, gdje je govorio o savezu koji je nastao zbog pomirenja društva i zajedničkog neprijatelja DPS-a, samo polovično tačno. Od početka je DF bio građanski i evropski, usaglašen sa izvornim principima PzP-a, taman onoliko koliko su Mandić i Knežević odmakli na tom putu. Dakle, simbolično. To što su u pojedinim fazama Miodrag Lekić ili Branka Bošnjak davali pomiriteljski i evropski pečat savezu, bile su samo prolazne epizode i privid. Zato je i kod birača DF figurirao kao našminkana verzija Nove i DNP, antizapadni odnosno antiliberalni savez, utemeljen na takozvanim tradicionalnim vrijednostima čiji je dio skoro zaboravljena dosjetka prvaka DF-a kako je nekim političarima u Crnoj Gori bliži Elton Džon nego Boško Vujačić i da su im poželjna samo ona gudala koja se troše na Buljarici.Nažalost, Nebojša Medojević i PzP su sve to prećutali, ili još gore, godinama je upravo Medo bio najveći promoter svih tih vrijednosti koje su suprotne onima na kojima je nastao PzP. I kojim se sada Medo i Branko vraćaju. Welcome home. Dakle, kada je trebalo pinkovski i bebinski oblatiti nezavisne medije, neke nevladine organizacije, ostatak opozicije, slobodne intelektualce, neke ranjive grupe - Medo je bio prvi. Činilo se da se Mandić, čak i Knežević ustežu od vokabulara DPS-a i mafije u diskreditaciji kritičara pa taj posao prepuštaju lideru PzP-a. I on ga je zaista svojski odrađivao. Ponekad bi mu i Branko R. priskočio u pomoć, kao onda kada je, pored svih propagandnih bastiona DPS hobotnice, uletio u Vijesti, da prijeti i traži neposlušne da ih prebije ili još gore…

Na kraju je ispalo da je DF uspio da doprinese smjeni DPS-a, ali nije pomirenju Crne Gore. Baš zato što je u tu svrhu PzP odnosno Medojević dao sve, a Nova i DNP - ništa. Njihov razlaz nakon koga se i jedni i drugi vraćaju izvornim principima govori o neuspjehu projekta. Makar u tom dijelu. Sada će se PzP, potrošen i izgubljen, sa nepunih jedan ili dva odsto podrške boriti za principe otvorenog društva i slobodnog pojedinca, a Nova i DNP, sa desetak procenata za tradicionalnu Crnu Goru. Šta god to značilo.Žao mi je bilo te večeri Medojevića. I PzP-a. Iskreno. Bili su prije dvije decenije velika nada, završavaju, nažalost, na margini, kao potrošena priča. Pomalo sve podsjeća na kraj LSCG-a i Slavka Perovića. I on je 2005. ugasio stranku i sebe nakon što je pokušao da sa političkim predstavnicima Srba u Crnoj Gori gradi priču o pomirenju i demokratiji. Gdje je referendum ostavljen na čekanju. Svima osim lideru LSCG-a i malobrojnim saradnicima bilo je jasno da su Žika, Peđa, Peco, Dreco i ostala družina u dogovor ušli neiskreno i da su Slavka zdušno podržavali u priči „prvo demokratija pa država“ samo zato što im je to bio dobar alat za sabotažu referenduma i njegovo odgađanje za sva vremena. Ponavljam, nije sve isto, velika je razlika u okolnostima, u formatu ličnosti Perovića i Medojevića, u veličini misije LSCG-a i PzP-a, ali u smislu posljedica, sličnost je evidentna.Modrice su uzaludne ako ih ne osvijestimo, piše sjajni Rus Vodolaskin. Šta je onda pouka iz ovog iskustva DF-a u neuspjeloj misiji pomirenja Crne Gore - da svi politički akteri, koji ubuduće budu zagovarali istu ideju, prvo moraju da definišu na kojim vrijednostima treba da se odigra i vodi taj proces. Da li na izvornim principima PzP-a, otvoreno društvo, ravnopravnost polova, zaštita ranjivih grupa, sloboda medija, ili na takozvanim tradicionalnim načelima koje definiše pravo jačeg i sila moćnijeg. Ili kako to nedavno reče patrijarh Porfirije u obraćanju jednoj ženi - jadnice, bitango, bednice. Zbog čega ne čudi frapantan podatak da je u Srbiji za posljednjih deceniju i po u partnerskom nasilju ubijeno 350 žena, a samo u ovoj godini, za prvih četiri mjeseca - čak 18.Zato, Medo, sve ti je oprošteno. Što se mene bar tiče. Dobrodošao kući. Tvoje vraćanje izvornim principima PzP-a je značajna i dobra vijest za Crnu Goru jer će tvoj glas u odbrani načela otvorenog društva biti značajan i ako PzP nestane sa političke scene. Samo da se Medojević, nalik Andriji nakon predsjedničkih izbora, ubrzo ne predomisli i razočaran rezultatima 11. juna ne vrati tradicionalnim vrijednostima. I Stivu Benonu.Bila bi šteta. Jer jedino Medo sorošoid ima smisla i samo takav Medo može biti great again.