Oglas

Zoja Milinković
Foto: Beogradski maraton

Devojka koja pomera granice: Zoja je inspiracija, a njena priča će vas naterati da nikada ne odustanete

09. jun. 2026. 09:24

Neki ljudi prosto imaju tu moć da vam jednim osmehom i sa nekoliko rečenica potpuno pretumbaju pogled na svet. Devetnaestogodišnja Zoja Milinković je jedna od njih.

Oglas

Kada je sretnete na beogradskim ulicama ili na stazi pored Ade, nećete videti samo devojku koja se bori sa cerebralnom paralizom. Videćete čistu, nezaustavljivu slobodu na tri točka.

Njena sportska priča nije počela u idealnim uslovima, već onako kako počinju sve velike stvari, iz inata prema sopstvenim sumnjama i sa ogromnim srcem. Od trenutka kada je prvi put sela na svoj prilagođeni tricikl, Zoja je prebrisala reč „nemoguće“ iz svog rečnika.

Za samo dve godine, prošla je put od prvih deset kilometara do polumaratona i pokazala svima nama da su prave barijere uvek u glavi, a nikada u telu.

Zoja ne juri samo kilometre i medalje. Ona širi entuzijazam koji leči. Kroz ovaj razgovor, ona nas ne uči samo o sportu, uči nas kako da zavolimo sebe sa svim svojim bitkama, kako da tražimo slobodu tamo gde drugi vide zidove i zašto na petom kilometru nema stajanja ako te na cilju čeka tvoja pobeda.

Zoja Milinković
Foto: Privatna arhiva

Za portal Nova.rs, Zoja i njeni najbliži otvoreno govore o borbi za društvo bez predrasuda, slobodi koju donosi sport i snovima koji su preveliki da bi ostali neostvareni.

Možete li nam opisati kako je započeo Vaš sportski put i šta je predstavljalo inicijalnu kapislu za Vaš angažman u sportu?

"Moja prva trka je zapravo bila na Beogradskom maratonu 2022. godine. Moj trener me je pitao da li želim da probam, pošto imam svoj prilagođeni bicikl. To je bicikl kojim upravljam rukama; sličan je običnom, ali je možda malo teži jer mu je ležište spušteno dole. Na tom Beogradskom maratonu je zapravo krenula moja ljubav prema biciklizmu i sportu uopšte. Prvi put sam vozila u pratnji druga koji je rekreativni trkač. Nakon toga je usledila jedna od mojih najvećih odluka – da se prvi put razdvojim od majke, oca i brata i da sa petoro ljudi odem u Ameriku na projekat Endeavor Games, u sklopu Sport Visitor programa. Tamo smo proveli petnaest dana na edukacijama o sportu i na takmičenjima. Tu je sve počelo. Između ostalog, tada sam prvi put sela u kolica i oprobala se u košarci u kolicima."

Zoja Milinković
Foto: Privatna arhiva

Kakve su Vaše impresije o košarci u kolicima i sa kakvim ste se izazovima suočili tokom tog iskustva?

"Bilo mi je neobično, ali sam vremenom shvatila da je to možda čak i teži sport od obične košarke, jer su pravila apsolutno ista – od visine koša, pa do pravila da lopta mora da se tapka. Lopta sme da se drži u naručju maksimalno tri sekunde, a onda morate barem jednom da je tapnete. Ipak, moj najveći uspeh sa tog putovanja u Ameriku bio je kada sam uspela da se popnem uz veštačku stenu. Imala sam asistenta koji mi je samo pomagao smernicama gde da postavim ruke i noge, ali pre toga sam bila ubeđena da nema šanse da to izvedem. Na kraju sam ipak želela da probam i uspela sam. Pošto imam cerebralnu paralizu, često se u društvu podrazumeva da osoba sa invaliditetom nešto ne može. Mislim da sam tim uspehom pomogla i sebi, ali i drugim osobama sa invaliditetom da vide da zapravo mogu apsolutno sve. To mi je svakako bilo jedno od najlepših putovanja, a obišli smo Oklahomu, Tulsu i Nju Hempšir."

Izuzimajući sportske aktivnosti, šta biste izdvojili kao najvrednije iskustvo ili uspomenu sa putovanja u SAD?

"To što sam upoznala ljude koji će mi ostati prijatelji za ceo život. Išlo nas je petoro iz Srbije – nas troje sportista, trener i još jedan pratilac. Naš tim je imao neverovatnu povezanost koja traje i danas."

Zoja Milinković
Foto: Beogradski maraton

Kako iz Vaše perspektive izgleda trenutna situacija u Srbiji kada je reč o podršci i uslovima za sportiste sa invaliditetom? U kojim segmentima je najuočljivija potreba za unapređenjem?

"Ako napravimo poređenje sa razvijenijim državama poput Amerike ili Norveške, tamo je svest o osobama sa invaliditetom na znatno višem nivou. Što se tiče pristupačnosti objekata i fizičkih barijera, situacija u Srbiji je veoma loša. Ja koristim štapove i često se osećam nesigurno da negde u nepoznatom pravcu krenem sama, jer uvek postoji rizik da mi štap upadne u neku rupu. Osobe u kolicima kod nas gotovo uvek moraju da imaju asistenta zbog loših trotoara. Nedavno sam u sklopu jednog Erasmus projekta boravila u Norveškoj i tamo je situacija potpuno drugačija. Osobe sa invaliditetom se ne skrivaju, možete ih sresti svuda u gradu jer je sve prilagođeno. Na svakom objektu postoji rampa ili makar stepenik na koji se rampa može lako montirati. Svest ljudi je tamo prosto mnogo veća."

Koristim priliku da Vam čestitam na nedavno dobijenom priznanju u okviru maratona. Možete li nam preneti svoje utiske sa ovogodišnjeg takmičenja?

"Bilo je zaista prelepo. Naš savez ima odličnu saradnju sa Beogradskim maratonom. Ja sam njihov stipendista i neizmerno sam im zahvalna što su prepoznali moj potencijal, kao i potencijal svih osoba sa invaliditetom. Omogućili su nam da na naš, prilagođen način učestvujemo u trkama i osetimo tu neverovatnu energiju. Najava i priznanje koje sam dobila su me zaista dirnuli jer ih nisam očekivala. To mi je potvrda da radim pravu stvar. Imam devetnaest godina i tek sam dve godine u sportu za osobe sa invaliditetom, ali već vidim veliki napredak i primećujem da su ljudi sve više osvešćeni. Naravno, na tome mora još mnogo da se radi i o tome mora stalno da se priča. Osobe sa invaliditetom imaju apsolutno ista prava na obrazovanje, sport i druženje kao i svi drugi. Kod nas se ljudi često plaše da priđu osobi sa invaliditetom i pitaju šta joj je potrebno, ili smo prosto kao društvo još uvek nerazvijeni. Zato mi je rad Beogradskog maratona i našeg saveza izuzetno značajan, jer naš savez za mnoge predstavlja sigurnu kuću i drugu porodicu. Za ove dve godine smo zajedno uradili velike stvari, a pred nama je još mnogo trka."

Zoja Milinković
Foto: Beogradski maraton

Ovakav vid inkluzije na velikim takmičenjima zaista zavređuje pažnju i poštovanje. Kakav je Vaš mentalni sklop u trenucima kada trka počne, kako definišete fokus i na koji način se psihološki pripremate za predstojeće napore?

"Pored fizičke pripreme, psihička priprema mi je ključna, a ona se svodi na jednu stvar – svest da ću trku sigurno završiti. Kod mene uopšte ne postoji opcija odustajanja, bez obzira na to kako se osećam, da li sam potpuno spremna ili sam možda bolesna. Opcija da ne dođem do cilja za mene prosto ne postoji. Beogradski maraton mi je omiljena trka jer je tu sve počelo. Prve godine sam vozila distancu od deset kilometara, a već sledeće godine sam prešla na polumaraton od dvadeset i jedan kilometar. Posle toga su došle trke u Skoplju, Šapcu i drugim gradovima. Na tom prvom maratonu sam vozila sa drugom kojeg sam upoznala bukvalno dan pre trke. Motivacija koju mi je on tada pružio stvorila je neraskidivu vezu između nas i od tada taj maraton smatramo samo našim. Na toj trci ne jurimo rezultat, već idemo sa idejom da uživamo i proslavimo naše prijateljstvo. Sa druge strane, kada vozim sa trenerom, priča je drugačija – tada jurimo brzinu i bolji rezultat. Ali generalno, sport i bicikl za mene znače apsolutnu slobodu. Energija koju ljudi prenose pored staze, nepoznati ljudi koji drže natpise sa mojim imenom i navijaju za mene – to je neverovatna motivacija da ne odustajem od svojih snova, koji su ogromni. Izuzetno je važno da se osobe sa invaliditetom vide na stazi.

Zoja Milinković
Foto: Privatna arhiva

Na ovom Beogradskom maratonu je bio momak u kolicima koji je, pokrećući kolica sopstvenim rukama i uz sasvim malu pomoć sa strane, uspešno završio maraton od četrdeset i dva kilometra. Kada sami sa sobom prelomite da ćete nešto uraditi, vi ćete to i uraditi. U sportu prosto ne postoji "ne mogu". Čak i za osobe sa težim oblicima invaliditeta uvek može da se pronađe odgovarajući sport u kojem mogu da se takmiče ili da se njime bave rekreativno. Fizička aktivnost je ključna, kako za fizičko stanje, tako i za očuvanje mentalnog zdravlja. Otkako sam pre tri godine ušla u sport, potpuno sam drugačija osoba. Zavolela sam sebe upravo ovakvu kakva jesam. Koliko god to nekome zvučalo čudno, zavolela sam i svoj invaliditet, jer iako mi je nešto oduzeto, nešto drugo mi je dato. Da nije tako, možda nikada ne bih upoznala sve ove divne ljude niti svoj savez, kojem sam neizmerno zahvalna. Naravno, na stazi bude i kriza. Na ovom polumaratonu u Beogradu imala sam veliku krizu već na petom kilometru jer sam pre toga bila bolesna i nisam se dovoljno spremila. Ali tu je bio moj prijatelj Marko da me pogura i motiviše, jer se na petom kilometru ne staje kada vas na cilju čeka medalja. Sledeće godine nas čeka naš četvrti zajednički polumaraton i radujem se tome."

Aludirali ste na velike planove i snove koje posedujete. Možete li podeliti sa nama neke od ključnih ciljeva koje ste sebi postavili u predstojećem periodu?

"Što se tiče sportskih ciljeva, velika želja mi je učešće na Bokeljskom polumaratonu. Otkako sam počela sportsku karijeru, slušam priče da je to najlepša staza jer se vozi pored mora. Ove godine će mi se ta želja i ispuniti, i to zahvaljujući mom treneru. Kada smo pre godinu dana pričali o tom decembarskom terminu, mislila sam da nema šanse jer je tada hladno, a i sama staza je prilično zahtevna sa stalnim usponima i padovima, možda i teža od beogradske. Međutim, za devetnaesti rođendan sam dobila prijavu na poklon, tako da sada obe moramo da idemo. Pored sporta, planiram i nastavak obrazovanja. Htela bih da upišem Fakultet političkih nauka, smer za socijalni rad i socijalnu politiku. Moj najveći životni cilj jeste podizanje svesti o osobama sa invaliditetom u Srbiji. Mislim da se kroz ovakve razgovore i intervjue pruža prilika osobama sa invaliditetom da se njihov glas čuje, što direktno menja društvo nabolje."

Zoja Milinković
Foto: Privatna arhiva

Možete li nam detaljnije opisati specifičnosti Vašeg bicikla i dinamiku procesa učenja i prilagođavanja na takvu vrstu opreme?

"Ja sam zapravo još kao mala kroz rad sa majkom naučila taj specifičan pokret nogama. Za razliku od običnog bicikla gde sedite, na ovom biciklu ja ležim, a rukama upravljam levo i desno. Pošto nikada nisam vozila klasičan bicikl, ne mogu da ih poredim, ali ljudi mi kažu da je zbog spuštenog težišta vožnja znatno zahtevnija. Meni je taj pokret postao potpuno prirodan. Naravno, kada vozite dvadeset i jedan kilometar, krize su neizbežne, ali na sred staze nema stajanja. Ako stanete, mišići se ohlade i tada je vožnja gotov priča. Ovaj model se zove recumbent trike i ima tri točka", rekla je Zoja, dok je njena majka, Jelena, dodala:

"Do same ideje smo došli sasvim slučajno. Moj drugar, koji je arhitekta i nema invaliditet, privatno vozi upravo taj recumbent trike. Pošto su svi godinama tvrdili da nema šanse da Zoja ikada vozi bicikl, predložila sam da proba njegov. Kada smo videli kako ga vozi, shvatili smo da je to-to. Vozila je njegov bicikl nekih pola godine, a onda je dobila svoj, koji je sjajan jer može da se sklopi i stavi u gepek automobila. Kod nas je ovaj tip bicikla i nije teško nabaviti, košta tri do četiri puta više od običnog bicikla, ali se na isporuku se čeka malo duže. Takođe, Beograd kao grad uopšte nije prilagođen biciklistima. Čak i nove ulice i saobraćajnice koje se danas rekonstruišu uopšte planski ne uvrštavaju biciklističke staze, za razliku od Holandije ili skandinavskih zemalja gde je bicikl primarno prevozno sredstvo. Kod nas je situacija solidna jedino na Novom Beogradu gde ima prostora, dok je u ostatku grada vožnja prilično nebezbedna. Zoji je sa njenim spuštenim biciklom to dodatno otežano, pa na treninge uglavnom idemo na Adu Ciganliju ili na stazu kod 25. maja. Čak i tamo često naiđemo na građevinske prepreke bez napravljene obilazne staze. Ali Zoja je neverovatno fokusirana i to joj je ogromna strast. Često me "maltretira" da idemo na trening po najvećem suncu kada bi svi drugi radije sedeli na kafi, ali meni bude žao da je odbijem jer vidim koliki entuzijazam ima. Ja tokom njenih treninga vozim rolere pored nje; ponekad se uhvatim za njen bicikl kada je neka nizbrdica jer se još uvek malo polomim na rolerima. Dešavalo se da idemo na trening i po najgoroj hladnoći, tik pred sneg, kada je Zoja vozila u perjanoj jakni, ali to sve čini deo avanture. Ovaj bicikl i cela sportska priča su joj se otvorili nakon Amerike, gde je videla ljude u kolicima kako se bave ekstremnim sportovima i penju uz stene koristeći samo snagu svojih ruku. Tada shvatiš da uz dobru adaptaciju sporta apsolutno sve može da se prilagodi. Kod nas, nažalost, ne postoji ni dovoljan broj medicinskih i fizioterapeutskih ustanova koje bi podržale ovakve dodatne aktivnosti, iako su one sjajne za motivaciju."

Zoja Milinković
Foto: Privatna arhiva

Dotakli ste se teme institucionalnog prilagođavanja i zakonske regulative. Kako ocenjujete implementaciju zakona o pristupačnosti javnih objekata u našoj praksi?

"Naš zakon je zapravo vrlo precizan i restriktivan, naročito po pitanju pristupačnosti javnih objekata. Ja to posmatram iz ugla struke jer sam arhitekta. Međutim, problem je što se taj zakon u praksi uopšte ne poštuje. Prave se javne rampe sa nagibima koji uopšte nisu dozvoljeni zakonom. Zoja je, na primer, išla u školu koja uopšte nema lift, a njena odeljenja su bila na trećem spratu", rekla je Zojina majka, dok je Zoja nastavila:

"Da, stalno smo morali da menjamo kabinete. Ja sam o tome više puta razgovarala sa direktorom i upravom škole, ali njihov izgovor je bio da zgrada stara i da zbog rasporeda zidova tehnički ne mogu da ugrade lift. Ja sam im otvoreno rekla da osoba koja je u kolicima ili ima teži oblik invaliditeta od mog, tu školu fizički ne može ni da upiše. To je klasičan primer diskriminacije."

Iz svakodnevne perspektive, sa kakvim se reakcijama okoline susrećete kada Vas ljudi vide na ovoj specifičnoj vrsti bicikla?

"Deca prva reaguju kada ja vozim automobil iza nje na treninzima. Sva deca se okreću, gledaju u čudu i viču: "Vau, šta je ovo?!", jer im bicikl verovatno deluje kao neki svemirski brod. Deca imaju fantastičnu energiju. Odrasli ljudi je sa druge strane često prepoznaju jer je imala nekoliko gostovanja u medijima sa savezom."

"Što se tiče starijih, bude tu i simpatičnih i duhovitih komentara, poput onog: "Vidi ga, crnogorski bicikl – ležiš, a voziš!". To nas uvek nasmeje."

"Taj tricikl zapravo uopšte nije namenjen isključivo osobama sa invaliditetom. On je fantastičan za duga putovanja od grada do grada jer na njega može da se zakači dosta prtljaga, ali kod nas prosto nije razvijena ta kultura. Može da razvije brzinu od oko dvadeset i pet kilometara na sat, a krajnja brzina zavisi isključivo od toga koliko brzo okrećete pedale, pošto bicikl nema nikakav elektromotor."

Rezimirajući ovaj razgovor, šta bi bila Vaša ključna poruka i savet za mlade ljude koji se suočavaju sa sličnim životnim i fizičkim izazovima?

"Ja sam sebe u potpunosti pronašla u ovome i mislim da je ključno da svaka osoba sa invaliditetom pronađe neku svoju sferu – to ne mora nužno biti sport, može biti slikarstvo ili bilo šta gde će se osećati sigurno, samostalno i svoja na svome. Kroz sport sam upoznala mnogo ljudi i shvatila ono najvažnije – da ja to mogu. Svi moji bližnji koji su pre imali sumnje i strahove da li ja nešto smem ili mogu, sada vide da je sve moguće i pustili su me da živim ovu ljubav prema sportu."

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare