Oglas

Dusko Vujosevic
CHARLY TRIBALLEAU / AFP / Profimedia

Dule - Sport u krvi, umetnost u duši

08. apr. 2026. 18:02

Dragi Dule, Opraštam se s tobom, gledajući u prozore tvog stana i sedeći za stolom u "Normi" gde smo se najčešće nalazili na kafi.

Oglas

Nikad praznija nije bila. Kad smo se, pre dosta godina, prvi put sreli nismo se upoznali nego prepoznali i u znaku tog prepoznavanja tekla su naša druženja, razgovori, polemike...

Na žalost, ne tako česta, što zbog tvoje bolesti s kojom si se borio snagom Titana, što zbog mojih obaveza, ali bila su dovoljna da nam srca razmene prijateljstvo za večnost.

Poslednji put smo sedeli kod tebe i ispratili ponoć, a da nismo ni bili svesni vremena. Otišli smo moj Aleksandar, za koga si bio i ostao NAJVEĆI, i ja sa osećajem krivice da smo te izmorili, sad mi je krivo što nismo ostali još duže.

Između te noći i današnje strašne vesti ostao je samo jedan dogovor za viđanje kojeg nikad biti neće. Dok se opet ne sretnemo u nekoj drugoj dimenziji.

U razgovorima su nas preticale reči, nije bilo teme o kojoj se nisi mogao izraziti i ostaviti mudru pouku.

Slikarstvo, knjige, sport, naš Partizan, Crna Gora i pusta politika.

Kroz tvoje oči su prosejavali pejzaži slika koje si obožavao i strastveno skupljao, odrazi portreta omiljenih slikara, priče o njima. Kroz usta su izlazile mudrosti kondenzovane od miliona pročitanih stranica, jer i knjige i književnost behu tvoja strast. O košarci i tvojim sportskim uspesima će drugi i pozvaniji govoriti. Ja sam samo voleo Partizan, a ti si radio i uradio da ga zavole hiljade drugih. Goreo si u košarkaškim dvoranama, a na tom žaru od tvoje krvi i znoja, plamti vatra koja se nikad neće ugasiti. Kao i sećanje na tebe.

Sport, surov i beskompromisan, pretvarao si u poeziju, koju si, takođe, obožavao. Obojica smo voleli Vita Nikolića, znali smo i da razmenimo po neku njegovu strofu i zato se od tebe opraštam jednim njegovim rekvijemom, koji kao da je upravo za tebe napisan:

Blagosloven ti, što se obestrvi

u divnom prostranstvu svoje krvi

I odreče se povratka ko srama

uz skupu žrtvu sebe sama.

Na isti način umiru svi dani

sopstvenim suncem svirepo zaklani

požarno lijepi dugo mru nad drumom

razvivši ko barjak svoj čestiti umor.

Mir tebi, skitaču, što se obestrvi

zaljubljen u riječ s one strane krvi.

Zbogom, dragi prijatelju!

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare