Senka Bulić za Nova.rs: Izbor je prividan, sve je već zadano

I Senka Bulić, sasvim poput Jelinekove, čitav svoj život i karijeru posvetila je dekonstruisanju post-istine, još mnogo pre nego što je taj termin i zvanično stavljen u opticaj u svetu kakvog poslednjih godina znamo. Povlačenje jasne linija između istine i laži, svlačenje preobuke sa davno već brutalno isklesanih odnosa među polovima, socijalnim spratovima, te političkim i seksualnim izborima, kao i razodevanje bespogovornog mehanizma novca koji povlači apsolutno sve poluge u društvu, na mikro i makro planu – herojski je zadatak što ga Senka Bulić svaki put ponovo zadaje sebi.

Ona ne mari za tek površna čitanja klasika i dopadljivu pozorišnu igru namenjenu razbibrizi i zabavi, kojima se samo ublažava očigledni čemer svakodnevnog tlačenja slabijeg i nezaštićenog. Duboko poniranje u sve ono što u stvari stoji iza Potemkinovih sela egzistencije savremene jedinke, misija je Senke Bulić, filozofkinje istinskog teatra, etičarke čovekovog života, i na sceni i van nje, svejedno. Nakon Senkinih predstava, nikada ne izlazite kao ista osoba u odnosu na onu pre. Zato su njene “Ljubavnice” u CZKD-u, zaista neophodna doza samoobnavljanja humane supstance u nama. Dođite.Predgovor za roman “Ljubavnice”, iz pera same Elfride Jelinek, započinje legendarnom rečenicom: “poznajete li tu LEPU zemlju, njene bregove i doline?”, a okončava se zaključkom da: “ako neko ima sudbinu, onda je to muškarac. ako neko dobije sudbinu, onda je to žena”. Pa, da li je to, poštovana Senka, bila osnovna misao-pokretačica vaše predstave na osnovu ovog remek-dela?- Već sam nekoliko puta radila tekstove Elfride Jelinek, i kao glumica i kao režiserka. Igrala sam u predstavi “Jackie” i režirala “Rozamundu”. Izuzetna umjetnica, točna, obuhvaća sve naše najbolnije točke, laserski zadire u traume suvremenog čovjeka. Na “Ljubavnicama” sam počela raditi prije pandemije, pa smo duže čekali premijeru. Radila sam s izvrsnom Beti Lučić, s kojom sam pronašla kôd u kojem taj tekst najbolje iznosi. Drugi dio, priču o Pauli, radit ću sa srpskom glumicom Lorom Orlović, u dogovorima smo s mogućim producentima u Beogradu. Inače, ovo je prvi dio triptiha Pobuna Sold Out, radim još i “Hamletmašinu” Hajnera Milera i roman Jadranke Pintarić “Dobro sam i ostale laži”. Sva tri projekta se bave pobunom u različitim oblicima, rodnim, političkim, intimnim.

U romanu “Ljubavnice” govori se o tri žene – Brigiti, Pauli i Suzi. Ali, govori se o još mnogim ženama – majkama dve glavne junakinje, majkama muškaraca sa kojima će one dobiti dete, čitavom jednom svetu koji zuri u njih i čeka da se slome, obeščaste, i da na taj način sve ponovo postane isto kao i sa svakom u život novopridošlom ženom. Kako ste to generalno raspoloženje iz knjige preneli u svoju pozorišnu predstavu?- Brigita u bijesnom tonu izgovara veliki monolog, taj ton je konstantan, činilo mi se da jedino na taj način možemo pokazati lice te žene i razotkriti sve društvene uvjetovanosti njene pozicije. Ona je u stalnoj napetosti, bijesu, očaju, protestu. Glumica je u prozirnoj instalaciji za šivaćom mašinom, poput eksponata. To naglašava zatvorenost, fiksiranost, podsjeća na težinu ženske pozicije na više razina, svaku vrstu zatvorenosti, poslovnu, bračnu, ostale društvene obaveze, svakako neslobodnu poziciju, u kojoj za ženu ne postoji ni sudbina ni egzistencija ako joj je ne da muškarac.

Ono što sve vreme provejava kroz delo Elfride Jelinek i istovremeno nas užasava, zapravo nije samo grubost muškog roda prema ženi. Čini se da je mnogo strašnija mržnja ženskog roda prema toj istoj ženi. Primećujete li to u svom životu, životu uopšte? Kako do toga dolazi?- Tako postavljen sustav stvara monstruozne odnose, žene u svojim planiranjima i životnim namjerama na druge žene gledaju kao na konkurentice. Ne postoji mjesto za solidarnost, uočavanje zajedničkog problema, žestina preživljavanja oduzima druge mogućnosti.Dve glavne junakinje – Brigita i Paula, prva siromašna devojka iz grada bez porekla, druga siromašna devojka sa sela bez porekla, bore se obe za pravo na svoju sudbinu. Brigiti se uglavnom u komentarima na knjigu spočitava da je bezobzirna žena, koja kopa ka svom cilju rukama i nogama, ne bi li se izvukla iz nezavidnog položaja. Ona na više mesta, u trenucima intime, pokazuje da joj se njen voljeni Hajnc i gadi, iako ga smatra neophodnim oruđem za sticanje sopstvene budućnosti. Pa, je li Brigita baš toliko hladna i proračunata? Čini se da i ona svejedno trpi bezbrojna poniženja na tom svom trnovitom putu?- Elfride Jelinek svoje junakinje smješta baš u tvornicu za izradu grudnjaka i korzeta koji nisu samo to, nego suštinski znače da je žena stegnuta, pod kontrolom, ovisna o zadovoljnim pogledima muškaraca. Žensko tijelo je kreirano tako da odgovara estetici koju nameću kultura i vrijeme kojima gospodare muškarci. Sfere patrijarhalnog djelovanja su toliko samorazumljive, da su nevidljive.

Kako ste postavili Brigitin lik? Ima jedno mesto u knjizi koje je možda najbolje opisuje: “fabrika je čekaonica, radno mesto je hajnc”. Na koji način se, po vašem mišljenju, to Brigitino “zadovoljstvo pretvorilo u posao”? I da li ona zaista ume bolje s poslom, nego zadovoljstvom, kako kaže Jelinek?Njeno bijesno planiranje vlastite budućnosti, u odnosu na očekivanja koja nameće sustav, vrlo radikalno razotkriva kontekst koji stvara takve sudbine. Izbor je prividan, sve je već zadano. Izvedba zato naglašava radikalnost te pozicije. Sve druge pokušaje smo odbacivali jer su umanjivali žestinu teksta. Jelinek od izvođača zahtijeva moć izražavanja za koju nema tog prethodnog ključa u koji se možete pouzdati. Potrebno je razviti formu ulazaka i izlazaka iz perspektiva, zauzimanja kutova gledanja, čak i unutar jedne rečenice ili replike.

Kako razmatrate muške likove Jelinekove? Oni su prikazani kao brutalni i tupi, pohotni a uvek igrajući na to da se izvuku od obaveza. Jesu li oni puke karikature ili je muški deo planete mahom takav? Jesu li i muškarci žrtve iste te naopake postavke života kroz generacije?- U zatvorenoj smo mreži gdje su međuljudski odnosi puke ekonomske kategorije i transakcije postavljene na pohlepi i eksploataciji, sustav koji treba da su njegovi muškarci agresori. Takav režim nasilja i pokoravanja odražava struktura moći društva, koja se najčišće reflektira kroz seksualnost, što je i glavno poprište bitke junakinja “Ljubavnica”. Svi su žrtve takvog ustroja…Nažalost, žene su izloženije nasilju od muškaraca, to je činjenica. Današnje regresivne društvene tendencije sve više pogoršavaju žensku poziciju i upozoravaju nas da je stečena prava lako urušiti, da nema garancije da je ono što su nam prethodne generacije izborile garancija kontinuiteta boljeg statusa.

Recite nam još neke detalje o svojoj predstavi. Na sceni je Beti Lučić, vi ste rediteljka, Hana Stojić prevoditeljka, a tu su i scenograf Tomislav Ćurković, kostimograf Oliver Jularić, kao i Tomislav Maglečić sa svojim dizajnom svetla. Reklo bi se da je u timu vaše predstave odnos ženskih i muških snaga apsolutno izjednačen! Ima li muzike, i koje – pošto vaše predstave uvek nosi fantastičan zvuk?- Po prvi put nemam muziku u predstavi, sâm tekst je muzika. Inače već dugo radim s istim suradnicima. To su ljudi s kojima najbolje komuniciram, s kojima pronalazim najbolje ideje za tekstove koje biramo. Dugo razgovaramo i razmjenjujemo ideje, dolazimo do rješenja koja stvaraju specifičnu vizualnost. Jako volim raditi s umjetnicima koji stvaraju svojevsrne instalacije, ne volim dekorativna rješenja. Povezali smo se po umjetničkom senzibilitetu, nismo se udruživali po nekim drugim interesima, kalkulantski.Bonus video: Raša Todosijević za Nova.rs

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=raatodosijevimm-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="4054536"]