Monika Herceg: Ako nisi vidljiva, nemaš identitet

Piše: Katarina Jurčević, Krokodilova novinarka na dan

A to subotnje popodne, početkom jula, na 18. Krokodil festivalu nije bilo pretoplo, pa je klupa ispred Muzeja Jugoslavije delovala kao prirodan izbor. Tek kasnije postaje jasno koliko će i mesto i razgovor nenametljivo prizvati teme kojima se debitantski roman Monika Herceg „Ovdje počinje šuma“ neprestano vraća: sećanje, porodična istorija, ono što ostaje prećutano i potraga za jezikom koji bi takva iskustva mogao da ovaploti.

Posle zapaženih pesničkih zbirki, drama i scenarija, „Ovdje počinje šuma“ (izdavač „Šmeker-devojka“) prvi je roman Monike Herceg i snažno promišljanje detinjstva, siromaštva, transgeneracijskih trauma i porodičnih tišina. Ali umesto da razgovaramo o radnji ili književnim uzorima, zadržale smo se na pitanjima koja se provlači kroz čitavu knjigu: Kako pronaći jezik za iskustva koja su predugo ostajala bez reči? Kako govoriti o detinjstvu koje svet najpre upoznaje telom, mirisima i slikama, a tek kasnije jezikom? I može li književnost vratiti glas onima čije su priče ostajale na margini?

Čitajući „Ovdje počinje šuma“, imala sam utisak da se roman ne bavi samo onim čega se sećamo, već pre svega onim za šta dugo nismo imali reči. Gotovo da imamo osećaj da iskustvo prethodi jeziku. Da li je potraga za jezikom bila početna tačka iz koje je nastala knjiga?

- Pa da. Ono što je najindikativnije jeste činjenica da je meni jezik ovdje bio najveći problem, jer mi je bilo jako bitno pronaći točan jezik za ta naša rana iskustva, a pritom da jezik bude formiran na način da može opisivati zaista nešto što se događa u određenom vremenu.

Kako se ja bavim nekim periodom djeteta do, recimo, početka škole, do prvog momenta stvarnog kontakta s jezikom i mogućnosti da se ovlada jezikom, bilo mi je jako bitno to povezati s tom neimaštinom u kojoj se u tom trenutku živjelo i zapravo pronaći jezik koji neće biti ni širok ni previše razigran, ali da opet postoji razigranost nekakvog pripovjednog stila.

Tako da - da, mislim da je zapravo pitanje ovog romana pitanje potrage za jezikom. I pitanje je da li nas jezik, kada ga jednom nađemo, ili priča, može spasiti, što ja duboko vjerujem da može.

Glas deteta u romanu ne objašnjava svet već ga oseća instinktivno kroz telo, snove, mirise i slike, kao da je jezik na granici između detinjstva i nesvesnog. Kako ste gradili glas koji iskustvo ne tumači, nego ga gotovo fizički prenosi čitaocima?

- To mi je bilo jako bitno jer, kada se radi o književnosti koja mene radi najbolje, mislim da je važno baš to ne objašnjavati, zapravo pustiti da se iz jedne slike stvori u čitatelju i nelagoda i moguće interpretacije.

Zapravo onda to puno dublje ostaje nego kada se ispriča događaj, tako da podijelimo vlastito stajalište o tom događaju. Što naravno nije irelevantno, to može biti isto dobar način za pričanje različitih događaja, ali mislim da ovisi o tome što želimo.

Smatram da su djeca danas jedno veliko pitanje kojim se ne bavimo dovoljno i da puno djece živi zapravo, čak i ako žive u nekim možda boljim financijskim uvjetima, bez adekvatne pažnje i skrbi na način koji bi im emotivno mogao davati stabilnost.

I zato je jako bitno da i mi osvijestimo to kako možemo osjećati, suosjećati kroz tekst, ali, kažem - to lakše radimo ako ne objašnjavamo. Bilo mi je bitno da se tu držim golih slika, i da bude sve što više reducirano na to.

Često se kaže da književnost čuva sećanje, ali kao da vaš roman od čitaoca traži nešto više - da preuzme deo tog sećanja na sebe. Razmišljate li dok pišete o odgovornosti čitalaca? Kad neko čita o ovim, gotovo zaboravljenim ljudima s margine, oni se se opiru zaboravu, ostaju u nama...

- Da, mislim da je to opet pitanje same strategije pisanja. Meni je jako bitno da, kada pišem, to jest barem kada sam pisala ovu knjigu, da postoji u čitatelju to kolebanje: da li se ovo stvarno dogodilo ili nije, gdje je jedan pripovjedač dao jednu istinu.

Ja se, recimo, igram jako puno s pozicijom istine i time tko se kako čega sjeća. I zapravo samim time je i čitatelj na skliskom terenu, tako da i on ulazi u to pitanje: jesam li ja stvarno ovo pročitao, jesam li se toga sjetio, ne čekaj, ovo mi je sad malo čudno, a nije bilo ovako, možda je.

Uglavnom, čisto da se možda i mi vratimo na tu postavku krhkosti sjećanja. I da, mislim da je svaki čitatelj suučesnik i što je književnost zapravo bolja, mislim da to suučesništvo postaje dublje. Nadam se da sam uspjela.

Tema ovogodišnjeg Krokodila bila je neposlušnost. U vašem romanu neposlušnost ne dolazi kroz veliki bunt, već odbijanje da ono što je porodica generacijama pritiskala zapravo ostane bez jezika. Da li vam je ta ideja bila bliska tome dok ste pisali?

- Da, mislim da je jako bitno govoriti o pričama koje imaju sklonost ka tom zavjetu šutnje i to nije samo balkansko pitanje. Mislim da se jednako tako o groznim stvarima šuti u Austriji, u Sjedinjenim Aameričkim Državama i da su to neke obiteljske tajne koje ostaju onda kostur u ormaru koji kasnije utječu na generacije i generacije ljudi, jer naravno te transgeneracijske traume ipak nosimo, nije da ih se rješavamo.

Zato je bitno osvijestiti našu poziciju s obzirom na takve stvari, ako smo ih doživljavali, svjedočili im ili im bili nekako bliski.

I meni je bilo bitno zapravo možda i vratiti tu temu neimaštine, siromaštva, pa čak i izbjeglištva na ovim prostorima iz vizure djeteta, ali koja će biti ogoljena, dovoljno prorađena da zaista može nekoga staviti u poziciju da mora da razmišlja o tome da mu jednako nije dobro. To jest da je meni možda bolje nego nekome tko i dalje živi u siromaštvu.

Jer puno djece i dalje živi u siromaštvu, jako je puno siromašnih obitelji, pogotovo na selima. A, kada se radi o vertikalnoj prohodnosti, o tome da netko iz niže klase uopće može doći do obrazovanja i toga da se bavi pisanjem, vidimo koliko je taj put zapravo rijedak.

I mislim da je to rijetko bilo gdje u svijetu. Tu je fenomen Eduar Luj. Ali ima jedan Eduar Luj, nema ih dvjesto tisuća koji su uspjeli iz siromaštva doći do toga da postanu poznati autori. Ili Ani Erno, koja je došla iz radničke obitelji, ili Didije Eribon. A pritom je francusko društvo i te kako socijalno osviješteno, tamo je moguće dobiti velike stipendije koje će ti omogućiti sjajno školovanje. I za većinu tih slučajeva, ako se i probiju u mejnstrim, znamo upravo zato što ih je toliko malo.

Zato je uvijek bitno probati donositi te glasove s margine koliko god je to moguće. Meni je olakotna okolnost to što imam neko vlastito iskustvo u tome. Možda bi čak bilo jednostavnije izbjeći tu poziciju, ali onda sam shvatila da zapravo ne mogu, da to nosi određenu vrstu odgovornosti.

Budući da imam taj glas, bitno je pustiti ga van i dati onom što se dogodilo pravo da egzistira... Nije to opomena, nego ono: „Okej, postoji i ovo.“ I postoje ljudi koji su došli iz takvog okruženja i, nažalost, ja jesam statistička greška. Ja to uvijek volim reći, jer takvih je jako malo. Ne znam nijednu djevojku, djevojčicu iz svojih sela okolo koja je postala spisateljica, nažalost. A isto tako znam jako mali broj žena koje su bile u školi kad i ja, koje su završile fakultet, a da su iz tih sela. Sve to ukazuje da i te kako treba o tome pričati.

Zanimljivo je da niste davali imena nijednom liku u romanu. Da li istorija uopšte dopušta da neko bude zapamćen kao pojedinac ako nema ime? Odnosno, da li ste razmišljali o tome da odsustvo imena može govoriti i o sudbini društvene vidljivosti?

- Da, tako je. Ako nemaš, ako nisi vidljiv, ti zapravo stvarno nemaš identitet. I to je dijete, jedno dijete, drugo dijete, peto dijete, hiljade djece, nije bitno, nikome nije bitno, nažalost.

Bilo mi je važno i da ne svedem to iskustvo na lokaliziranost, jer ja mislim da je ono jednako moguće tu, blizu u Srbiji, da je moguće tamo negdje iza Zagreba, ispred Zagreba - da je moguće bilo gdje zapravo.

I ja se mogu baviti tim, Albanijom i time kako je prekrasan taj kraj, pa onda fenomenologijom života tamo, ali mislim da je ova knjiga imala drugi zadatak.

Tamo isto ima puno prirode i lako je povezati stvari koje jesu ili nisu, ali ono što je meni bilo bitno jeste da ju je moguće presaditi bilo gdje i reći: „Ovo je jednako zamislivo ovdje.“ I jednako tako, ti ljudi postoje, tako da su oni zapravo uloge. Pitanje uloga je važno, jer u takvim familijama identitet se zapravo gotovo u potpunosti briše i ostanu jedino te uloge.

Jer - tebi je namenjena uloga majke, žene, pa čak i uloga djeteta. Sve ima svoja, maltene, nenapisana pravila. I izvan tih uloga je jako teško izaći.

Kada devojčica često kaže - „neću“ ili „ne želim“ - bori se protiv tih uloga?

- Tako je. To su ti možda moje klice neposlušnosti koje su mi bile važne, jer to ne može biti radikalno, jer naprosto nema prostora.

Ali polako može rasti i ona može, zapravo, i otrčati i ugristi i izreagirati tako da se brani, što mislim da je isto jako bitno.

Naposletku, gde za vas počinje šuma - u prostoru, jeziku ili u sećanju?

- U svemu tome. Postoje oni divni eseji „Šetnje pripovjednim šumama“, tako da za mene uvijek ta šuma počinje u jeziku. Mislim da je jezik nevjerojatno moćan alat i da moramo to osvještavati kako bismo zapravo vraćali jezik i kroz obrazovanje.

Jer okljaštrenost jezika nužno znači jedno pojednostavljivanje situacije na različitim skalama. Okljaštren jezik također, i to je u ovoj knjizi vidljivo, znači da ti, kada nemaš zapravo jezik, ne možeš opisivati svijet.

A drugi jezik koji nakon toga dolazi jest nasilje. Jer nasilje je jezik, ali drastičan jezik, koji dolazi iz nemoći što ne postoji neki jezik kojim se može nadići stanje u kojem se zapravo zatičemo.