Oglas

Col du Glandon
Viktor Sadiković / Nova.rs

Krenuo je motorom iz Beograda do Barselone: Pet dana kasnije više nije bio isti čovek

19. sep. 2026. 22:31

Barselona. Prestonica Katalonije je udaljena oko dve hiljade i trista kilometara od Beograda. Kupiš kartu za avion, obučeš slim fit pantalone, košulju i sako, čekiraš se. Dva i po sata leta i dva preskupa piva kasnije već si na La Rambli. Čist, odmoran, mirišeš na Guči dok ti oko uživa u pogledu na Sagrada Familiju kroz filtere zrcala Raj Ban naočara.

Oglas

A može i motorom.

Mesec dana mi je trebalo da sednem i napišem ovo. Ne zato što nisam umeo da prenesem ono što sam video, već iz razloga magle i pomešanih osećanja koja su skrivala stvarnu sliku svega što se dogodilo.

Mir koji definiše dom donosi potrebnu atmosferu u kojoj se iskustvo kristalizuje, a utisci slažu. Da, ovo nije bio odmor kako sam se na početku svega nadao, već poduhvat jer je celokupan naum trebalo i izdržati.

Hrvatska - ravno, ravnije, Zagreb

Mi motociklisti imamo neobičnu bolest, a to je da autoput prihvatamo kao nužno zlo. On nas apsolutno izmešta iz ose i ne dozvoljava nam da uhvatimo onaj prirodni ritam vožnje zbog kojeg inače sedamo na dva točka. Stalno ponavljamo da ovo ispod kacige nije džada između dve zamišljene tačke te da nam je potrebna promena svega onoga što nailazi sa druge strane vizira: krivina, brzina, miris, zvuk, neravnina. Autoput ti sve to poravna, i asfalt, pejzaž i vreme. I šta ti ostane? Bankina i tri linije.

Dakle, put kroz Hrvatsku se može podeliti na dva dela i tek kad nam Zagreb ostane iza leđa pa skrenemo ka Rijeci, Hrvatska menja lice. Da, i tu je autoput, ali znatno rasterećeniji, krivudaviji, i prolazi preko panonskog zaleđa Kvarnera pa te nova atmosfera tera na oprost. Ambijent Gorskog kotara, ukrašen sa po kojom srnom koja pase uz ivice puta, stvarno treba doživeti i obići.

Hrvatska nije bila destinacija, već usputna stanica i kao takva ostaje, kao po ključu, u domenu pomešanih osećanja. Dva grada su nas ugostila na ovom našem putešestviju: Slavonski Brod i Rijeka. Prvi nije razočarao, naprotiv, lep je to mali gradić, no nekako namćorast. Burger je bio dobar, ne i prodavačica - Ožujsko je razgalilo dušu, ne i konobar. Sa druge strane, Rijeka je popravila celokupan utisak, a naročito momci iz fast fooda Fuime koji u svoje đakonije stavljaju čistu magiju. Ako ste putnik namernik i nađete se u ovom kraju, nemojte da vas rustičan, gotovo straćarski izgled objekta zavara, ćevap ovde je najbolji na severu Jadrana.

Da ne bude zablude, opisna poganija puta (auto) Beograd - Zagreb se odnosi isključivo na ovaj kolotrag i ne ostavlja mesta nekoj opasci da u ovoj zemlji ne postoje lepi putevi za motociklizam.

Idemo dalje.

Slovenija - je l' neko ovde prao šumu?

Silazak sa autoputa, psihički, bio je dovoljan da se oseti energija koja dojmi odmor. Zapravo, po izlasku iz Rijeke krećemo da vozimo putevima drugog i trećeg reda, a navigacija nas vodi ka Kopru. Ne znam kada smo i gde prešli granicu ove dve ex-Yu zemlje, no znao sam da smo ušli u Sloveniju onog momenta kada je ličilo da je država tek izašla iz perionice. Ljudi, pa tamo krave izgledaju kao da su tek prošle tehnički. Sve sija kao tek ispoliran motor. Ono što treba naglasiti je da cene goriva variraju od države do države, a da je litar u Kopru koštao 1,6, dok je za istu količinu u Kroaciji trebalo izdvojiti i 1,8 evra. Posle Balkana, ovakvo uređenje jedne zemlje prvo jako prija čoveku, a onda počne malo i da nervira. Ne zato što su zmajčeki previše uglađeni, već zato što mi to nismo.

Na motoru se sve razlike mnogo bolje primećuju. U automobilu ti prolaziš kroz zemlju. Na motoru, zemlja prolazi kroz tebe. I nema filtera. Nekad je romantično, nekad je stajnjak. Sloboda ima različite arome.

Italija - muzej sa saobraćajem

Allore. Italiju je jako teško objasniti čoveku, a da pričamo moto-jezikom. Spektakularna zemlja za videti jer su pejzaž slikale iscepane stranice istorije koje je neko trgao iz knjige i rasipao prolazeći ovom geografijom uzduž i popreko. Svaka kuća, most, fasada deluje kao da je duže tu nego sam svet, a onda bacite oko na fontanu koja bi u bilo kojoj drugoj zemlji bila atrakcija broj jedan, a „žabar“ je tu parkirao svog Fijata, pije espreso u kafiću preko puta i bistri Gazeto de la Sport.

Gutati kilometre u ovoj zemlji je jako komplikovano jer se pauza sama nameće iz krivine u krivinu. Ovaj, nema krivina, sve je poprilično pravo, ali taj koncept zapravo nudi mogućnost da se razgleda ova istorijska riznica sveta koja vas tera da je upijete. Svi znamo za Trst, i da Venecija ima svoje adute (Santa Maria de la Salute), te da u Veroni, na trgu Bra, možete pijuckati kafu ispred arene koja je starija čak i od čuvenog Koloseuma. Ako možete sebi da priuštite vreme da se bavite Italijom, onda je vaš život svakako pun uspona, dok je Padova ipak samo prolazna tačka ka Pjaćenci i čuvenom bajkerskom raju zvanom put SS45 koji spaja blend Padske nizije sa osvrtom na Emiliju - zemlju vina i pršute. Ova deonica koja vodi preko mesta Bobbio završava se u Đenovi - luci motora, koja na neki način može da označava početak Ligurske obale koja se nastavlja na Cote d'Azur, koja je u mislima bila jedna od čekpoint destinacija.

Dok mi se u mislima sudaraju slikovnice gradova i sela koje smo prošli, želeo bih da izdvojim jedno meni anonimno iznenađenje koje mi se duboko urezalo u pamćenje. Mantova. Prilazeći ovom gradu koji se nalazi u ravnici, pravo niotkuda nikoše kule i zvonici, pa tek onda ostatak grada zagrljen zidinama i vodom koja ga okružuje. Da li je u pitanju polis ili srednjovekovna tvrđava, ni dan-danas nisam se odlučio za definiciju, niti za vek.

Dobre greške nemaju cenu.

Azurna obala: lepo nekad nije dovoljno

Tamo je sve onako kako si zamišljao. Možda, ma sigurno čak i lepše. More, plaže, litice, vile, jahte, palme, imena gradova o kojima sve znaš iako nikad nisi u njima bio. Nica, Kan, Monako. Sve bazdi na ogroman novac koji nemaš niti možeš da zamisliš. Kao prelepa žena sa 300 udvarača, možeš da je gledaš, možeš da joj se diviš, jako teško ćeš da joj priđeš, a samim tim od uživanja nema ništa. Sve jeste prelepo i potpuno nepotrebno natrpano. Ogroman broj turista drži ovu obalu u blokadi pa smo uspeli da pređemo celih trideset dva kilometra za nekih sat i po provlačenja između kolona automobila, od jednog do sledećeg kružnog toka. Upekla zvezda, gori asfalt, greju cilindri, ključa mozak pod kacigom. Avgust definitivno ne talasa sa našim planovima da obiđemo ovaj izvikani moto-raj te menjamo kurs i bežimo u brda Provanse. Tu Francuska menja pesmu i utišava ton. Vinogradi i bele ruže na početku svakog reda čokota, mala mesta puna šarma i fotošopa, platani sa obe strane puta nam, posle one dole gužve, daruju senku i spokoj. Provansa mon amour.

Francuska je lepa, ali namćorasta, šarmantna i bespotrebno komplikovana... svakako besprekorno organizovana, ali i skupa. Na nekim mestima litar benzina je dostizao i 2,5 evra, dok su određene pumpe uzimale depozit od 160 evra kad god bismo provukli karticu da platimo gorivo.

Nepotrebno. Kao i one bele ruže koje su osetljive na bolesti loze, kao i stari motocikl za put oko sveta, kao i vožnja od 5 dana da bi se došlo na destinaciju na koju se može doleteti za 2 sata. Ali hrani dušu. Nek košta šta košta.

I onda Španija

Na putu ka Barsi počinjem da shvatam da onaj što je krenuo put Katalonije nije isti kao onaj koji je na destinaciju skoro pa stigao. Paradoks, slika je mnogo jasnija premda okularni sistem skenira svet kroz vizir na kome su rahmetli insekti skupljeni u pola Evrope. Potpuno sterilisan od svakodnevice života koji živim i osvežen umorom koji je donelo pet dana vožnje, već pravim plan za povratak koji će biti isključiv i u mom ritmu. Plan se sam crta.

Na ovakve ture čovek bi trebalo da ide sam ili maksimalno sa još jednim vozačom sa kojim deli ogroman deo dinamike i ideje kako odmor na dva točka treba da bude. Četiri motora i osam ljudi nije moguće sinhronizovati pa čak i kada se radi o bliskim prijateljima. Svako ima različitu ideju i želju koju pretvara u viziju odmora, a kako su resursi ulaganja u ovakav poduhvat veliki, nije potrebno, a ni dobro, uklapati se u tuđe vizije.

Kada bih ja krenuo, neko drugi bi spavao, tamo gde bi on espreso u kafiću, ona bi tursku na livadi. I niko tu nije pogrešio, već smo svi na istom putu krenuli na različita putovanja.

Pet dana kasnije Barselona nije više destinacija, već tačka posle koje jednostavno više ne ideš napred. Interesantna misao mi se mota po glavi dve hiljade četiristo pedeset i pet kilometara, dva guzna dekubita i jedno ukočeno rame kasnije: nijedan jedini put nema misli - previše sam se vozio.

Nijednom.

Alpi

Izdvojiti utisak koji je iznad svih, emocijom i nadmorskom visinom, meni lično nije teško. Alpi. Prvi put ih vidim bez belih kapica, uredno podšišane, jer prvi put sam ovde, a da se ne bavim skijanjem. I kada pomisliš da je kraj, da nema više i visočije, novi dobroćudni div viri iza leđa mlađeg brata, učtiv, da pozdravi putnika namernika. Svaki pogled u ovim brdima je spektakularan, svaki treptaj oka je pejzaž.

Col de Glandon - anoniman u svom sjaju mi pruža sve ono što mi je falilo - samoću koja forsira ritam, krivinu koja mami fuzaster, mirnoću koja dariva užitak. Za sto devedeset kilometara puta po planini, sreli smo tek po koji motocikl i auto. Daleko i visoko, dok uzimam gutljaj piva na dve hiljade i nešto nadmorske visine, upoznajem sebe do kraja, a evo i ko sam - meni lično je potrebna vožnja, da arčim krivine koje se nižu, da osetim izazov, da poznam nepoznato, da se uvedem u problem koji moram da rešim. Da uživam, da osećam, da strepim.

Dok se spuštamo niz ovaj planinski venac, osećam kako mi zuji u ušima jer nije malo voziti se na dve hiljade metara nadmorske visine. Kakav poduhvat za mene i moj GS, sa svom svojom snagom, ogibljenjem, mapama, trekšn kontrolom, udobnošću - jer da bi se u ovoj avanturi uživalo, potrebna je i određena doza komfora koji nemački stroj pruža.

A Hanibal i slonovi?

General je pre nešto više od dve hiljade godina ovuda terao vojsku, bez Gor-Texa, bez grejača ručica, navigacije, trekšn kontrola. Njihove mule nisu imale tri kofera i grejač u samaru, slonovi nisu imali ESA-u.

A meni pišti u ušima.

Boli me rame.

Stepen samosažaljenja kodira standard sopstvene patnje.

Ono što mi se negde na kraju mota po glavi je misao da poduhvat ne mora da bude veliki da bi čoveku bio važan, da nisu potrebni Rim i Alpi ili ogled koji će završiti na Instagramu i TikToku i imati pregršt lajkova. Dovoljno je da ponekad uradiš nešto što nije bilo potrebno.

A ovo nam stvarno nije bilo baš potrebno.

Barselona je udaljena dva sata avionom.

Srećom, išli smo motorima.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare