Miljenko Jergović: Zašto Zlatan Ibrahimović nije završio karijeru u nižerazrednom Vratniku

Uz dozvolu Miljenka Jergovića prenosimo njegov tekst o Zlatanu Ibrahimoviću, koji je pre nekoliko dana objavio kraj svoje fudbalske karijere.Malo prije desete godišnjice smrti velikoga pisca Mirka Kovača, nogometaš Milana Zlatan Ibrahimović objavio je kraj svoje igračke karijere. Fizički i dalje moćan, snažniji i okretniji od većine dvostruko mlađih suigrača i suparnika, ovaj ahasver, pobunjenik i osamljenik u svome talentu, danas sasvim odgovara introspektivnom opisu jednoga njegovog dalekog rođaka po zemlji: “Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine.

Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.” Pritom, Zlatanu su skoro i četrdeset i dvije, i nema u toj igri, jedinoj metafizici njegova života, ničega više što bi ga privlačilo. Nema nikoga od koga nije on bio bolji, nikoga s kime bi se nadmetao, nego sam stoji na sredini pustoga igrališta, i nisu mu toliko opterećenje te njegove godine u tijelu i nogama, u kostima i u mišićima, nego mu je opterećenje višak sjećanja. Sve čega bi se mogao sjetiti u igri, Zlatan Ibrahimović je ostvario. Sve mu se već dogodilo. On je, kažu statističari, jedan od samo dvojice igrača koji su davali golove u svakoj od devedeset minuta utakmice. Drugi je Cristiano Ronaldo.Pritom, Zlatan je svih godina karijere govorio jezikom kojim više nitko ne govori, a razumiju ga tek malobrojni. Pa bi tako rekao: “Ne kupujem ženi poklone. Već ima Zlatana.” I još bi rekao: “Svjetsko prvenstvo bez mene je bezveze za gledanje.” A nakon što je neko vrijeme nogomet igrao u Americi, Zlatan bi rekao: “Došao sam, vidio i osvojio. Hvala navijačima LA Galaxyja koji su učinili da se opet osjećam živo. Htjeli ste Zlatana i dobili ste ga. Nema na čemu. Sad se vratite gledanju baseballa.” One posljednje večeri, dok je držao oproštajni govor, a navijači protivničke Verone su mu zviždali, rekao je: “Nastavite zviždati. Ovo što me vidite vam je najveći trenutak u godini.” Zadržavao je suze, i tu, ipak, nije ostao na visini. Da jest, rekao bi da im je ovo najveći trenutak u životu. I nipošto ne bi pogriješio.Jezik koji je govorio Zlatan Ibrahimović, i koji su – premda ne do kraja – napisane obje njegove memoarske knjige, kojim više nitko ne govori, a razumiju ga tek malobrojni, uglavnom oni koji su izvan svoga jezika rasuti po svim kontinentima svijeta, i konzervirane čuvaju sve njegove riječi, geste i stilove, nije, kao što bi netko krivo pomislio, ispunjen neprimjerenim hvalisanjem. Nije Zlatan budala tipa Elona Muska, nije on ni besmrtni tragičar poput Muhameda Alija, koji bi se hvalio time što je jači od drugih i veći od vremena u kojem živi.

Zlatan je mangup s igrališta DTV Partizan, u nekoj od bosanskih i jugoslavenskih provincija sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. On je najbolji u raji, onaj o kojem će se pričati priče, i koji će za života preći u legendu, koja će, ta legenda, biti temelj nekoga lokalnog, varoškog, kasabskog, kvartovskog identiteta. On je gubitnički genij, upravo zato što je njegova mjera lokalna.Kao djeca smo u gradovima naših grubih djetinjstava upoznali mnoge nalik Zlatanu, mnoge koji su poslužili kao uzor njegova jezika i stila, i ostalo nam je da se, u trenucima najvećih životnih uzbuđenja i dostignuća, zauvijek s njima uspoređujemo. Nisu moja mjera Knausgaard ni Coppola, moja je mjera jedan Bato, koji je za okladu iz tri šuta pogađao stativu, prečku i drugu stativu, a kad bi pričao kako je džepario po talijanskim kolodvorima, slušao bih ga, i ne znam za čim sam više žalio, što u životu neću biti Johan Cruijff, ili što neću biti džeparoš po Italiji.Zlatan je od starijih naučio tako govoriti, od bosanskih emigranata po Malmöu, od oca grubijana i narodnog pjevača, od majke Dalmatinke i čistačice, i od njezina društva. U tom svijetu koji je iz Jugoslavije otišao davno prije rata, još se uvijek govorilo Batinim jezikom. I sve su legende bile lokalne, a svi geniji bili su gubitnički. Za njih je, i za mene, Zlatan Ibrahimović Nadu Topčagić doveo u San Remo. Dok je silazio na pozornicu, pratio ga je njezin glas i taj vječni, zadimljeni, mamurni kafanski evergrin “Jutro je”. Talijani, vjerojatno, nisu pojma imali što se to događa. Ženski glas kao iz pakla, mračniji od najmračnijih balkanluka koje bi mogao ponuditi genij Emira Kusturice, kao da su se usred lajpciške katedrale za izvođenja fuge Johana Sebastiana Bacha iz dubine lađe začule vuvuzele.Za Talijane je, a još mnogo više za neki naš ovdašnji svijet, to bio poraz jedne glazbene povijesti i jedne velike popkulturne civilizacije dvadesetog stoljeća. Ali za svu balkansku bijedu okupljenu oko zahoda na svim europskim glavnim kolodvorima, bio je to trenutak velike pobjede. I za mene, naravno, premda Nadu Topčagić ne volim ni čuti ni vidjeti, a pjesma “Jutro je” može me podsjetiti samo na nevolje pripadanja i podrijetla, na nevolje zavičaja koji se od nas odmetnuo i ostavio nas same na svijetu.

Zlatan se, međutim, zalizane kose i u džiberskom bijelom sakou, s crnim platnenim cvijetom u zapučku, pobjedonosno osmjehivao, jer mu je uspjelo nešto što rijetkima od nas uspijeva, da lokalnim učini cijeli svijet, da planet svede na bosansku kasabu i da na trenutak, tek jednom u životu, sve sjajne pozornice ovoga svijeta, milanske skale i njujorške metropolitene, zamijeni pozornicama oko zahoda svih europskih glavnih kolodvora.Da nije postao to što jest, da nije postao jedan od autentičnijih velikana u povijesti nogometne igre, Zlatan Ibrahimović ležao bi vjerojatno po švedskim zatvorima. Kao adolescent krao je po gradu bicikle. Ali ne toliko da bi na njima zaradio. Opijao se adrenalinskim šokovima sitnih razbojništava. Pamti kako je ukrao jedan vojni bicikl: ehej, ukrao je bicikl Švedske armije! Samo usput je trenirao nogomet. Kad mu je bilo petnaest, htio je postati doker, lučki radnik, lik kao iz romana Jacka Londona. Ne, nije Zlatan čitao Londona, ali to je bio njegov život, i to je bila njegova imaginacija. Trener, vjerojatno užasnut, mentalitetom, porivima i osjećajima tog gastarbajterskog djeteta, uspio ga je nagovoriti da ostane pri nogometu.Nama, kojima se Zlatanova priča prikazuje kao jedna od velikih popkulturnih legendi naših života, a pogotovu nama koji u toj legendi nalazimo nešto što je tako duboko upisano u naše izgubljene zavičaje i u naša nikad prerasla djetinjstva, sretna je okolnost što Zlatan nije postao doker i karijerni razbojnik, ali valja znati da bi i tad on bio isto ovo što je danas. Samo što vijesti o njemu ne bi stizale do nas.

Otpočetka bilo je tako važno da Zlatan Ibrahimović slučajno ne zaigra za Bosnu i Hercegovinu, ili za Hrvatsku. Da je to učinio, ne bi ništa bilo od njegove legende. Da je to učinio, na gubitku bi bili svi koji razumiju njegov jezik. Uostalom, nije Zlatan ni Bošnjak, ni Hrvat. Zlatan je, kao što je to više puta isticao, Šveđanin. A tu njegovu švedskost doživjet ćemo kao svoju vlastitu, dok bi Zlatanovo bošnjaštvo i hrvatstvo doživjeli kao laž. Da bi čovjek bio ono što jest, mora biti vrlo pažljiv prema onome što nije. A Zlatan Ibrahimović, koliko god bio amblematska figura našega svijeta, ni na koji način nije njegov nacionalni ili reprezentacijski predstavnik. Zlatan u dresu Luke Modrića? Zlatan u dresu Edina Džeke? Ne daj, dragi Bože, jer to bi bio potpuni poraz, to bi bio pristanak na laž o sretnim završecima jedne gubitničke priče. Utješno je u ovakvom svijetu svim svojima biti stranac. Zlatan je nama stranac, premda smo mi Zlatanu domaći.Zlatan govori: “Ono što John Carew radi s loptom, ja mogu s narančom”. Carew danas je glumac u lošim filmovima, nekad dobar norveški igrač, koji se pokušavao narugati Zlatanu. I doista, u toj igri za raju, u sakrivanju lopte, u zabijanju golova kakve svijet nikada više neće vidjeti, u škaricama s trideset i pet metara razdaljine, u čudu zbog samoga čuda, sa Zlatanom neusporedivi ostaju svi velikani iz povijesti ove igre. Pjesma kaže: “Ko igra za raju i zanemaruje taktiku/ završi’će karijeru u nižerazrednom Vratniku”. Hoće, ako nije Zlatan!Ovaj tekst posvećujem Mirku Kovaču, kojemu sam ga, u mislima, otpočetka do kraja i izgovorio.Bonus video: Ibrahimović God Bye - fenomen fudbalskog Boga

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=0706gostiuglomerarkoradakovivladimirvesi-novas-worldwide&stream=hp1400&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="6230359"]