Karmen Obrdalj: Na našim prostorima ženska solidarnost često dolazi tiho

Piše: Nikola Marković

Mlada rediteljka Karmen Obrdalj na upravo završenom Bašta Festu, koji se u Bajinoj Bašti održao za vikend, predstavila se svojim kratkim igranim filmom „Metak u pušci“ koji je nastao u srpsko-bosanskohercegovačkoj produkciji.

Ova rediteljka i scenaristkinja diplomirala je filmsku i TV režiju na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, a magistrirala na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Njen dokumentarni film „Zašto mama vazda plače?“ prikazan je na više od pedeset festivala i osvojio je 13 različtih nagrada; kratki igrani film „Kad jutro svane“ premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2021., nakon čega je osvojio više nagrada, među kojima i onu za najbolji film na Balkan Beyond Borders, kao i specijalno priznanje na festivalu u Herceg Novom.

U novom filmu, koji je na Bašta Festu imao svetsku premijeru, tinejdžerka Nina sanja o begu iz dosadnog sela na sezonski rad, gde bi mogla da doživi prvu letnju ljubav i pijanstvo, no njena majka to ne odobrava. Nakon tragične saobraćajne nesreće u kojoj izgubi majku, Nina se nosi s tugom izlažući se graničnim situacijama. Konačno mora prihvatiti bol i odlučiti – hoće li otići ili ostati?

„Metak u pušci“ govori o suočavanju sa bolom, ali kao da u podtekstu imamo i temu ženske (transgeneracijske) solidarnosti, sa tri žene u fokusu koje se manje-više same bore sa svojim nedaćama. Da li si imala na umu i ovu temu kreirajući film?

- Bilo je mnogo tema koje su mi se povlačile po glavi kada sam pisala scenarij - suočavanje s bolom, doživljavanje svojih roditelja kakvim oni zapravo jesu, zarobljenost u maloj sredini, pa i ženska solidarnost. Ona je došla nekako prirodno, iz dinamike likova. Nisam o njoj mnogo razmišljala, ali je ta tema dosta dominantna u filmu. Na našim prostorima, pogotovo u manjim sredinama ženska solidarnost često dolazi tiho, neizrečeno, a jednako je snažna kao i ona glasna. Na tom području u kojem se odvija radnja filma ljudi ne znaju izraziti emocije - one se često manifestiraju kod žena kao pretjerana briga. Ali iza tih svih slojeva kojima su se te žene zaštitile, nazire se snažna briga jedne za drugu. Zbog društvenih očekivanja one moraju biti jake, ali bez da progovaraju o tome - zato se među ženama stvara tiha mreža žena koje se podržavaju. Mnogo sam razmišljala o toj sredini i nemogućnosti izlaska iz nje i kako se ljudi zapravo njoj prilagođavaju - to je bila inicijalna ideja filma.

Glavna junakinja se suočava i sa ljubavnim odnosima svoje majke; u tvom ranijem filmu „Zašto mama vazda plače?“ Ena otkriva pisma svojih roditelja... šta te naročito filmski intrigira u odnosu dece i roditelja?

- Skrivene stvari su mi uvijek bile najzanimljivije. Takav je odnos između djece i roditelja - ne možemo nikada u potpunosti shvatiti naše roditelje kada smo mlađi, a njihove odnose još teže. Nakon što junakinja doživi smrt svoje majke, ona svoju bol pretvara u istraživanje o tome tko je njena majka bila, pokušava je upoznati iz neko drugog ugla koji joj do sada nije bio dostupan. Ona se tako u isto vrijeme povezuje, ali i zbunjuje sa slikom o svojoj majci. Kada shvaća da je njena majka imala ljubavni interes, ona tog lika poziva iz želje da sazna još nešto više o njoj, jer sada nakon smrti, resursa za upoznavanje je nestalo.

Goran Bogdan je u Srbiji – a i naravno u drugim zemljama regiona – velika filmska zvezda. Kako je biti mlada rediteljka i raditi sa glumcima tog renomea?

- Nestvarno. Zahvalna sam na čitavoj glumačkoj ekipi, divno mi je bilo gledati kako likovima daju život i kako samo iza jednog pogleda možemo pročitati njihova unutarnja previranja. S Goranom Bogdanom mi je bila velika čast raditi i mnogo sam naučila iz rada s njim. Njegov lik je dosta pasivan, ali mnogo osjeća i mislim da je to baš teško za igranje, ali on je dao potpuno novu dimenziju tom liku. Pritom, Goran dobro poznaje taj kraj i samim time mi je bilo posebno raditi s njim.

Kroz film provejava i „socijala“, odnosno težak život u malom mestu. Da li si želela da priču postaviš tako da govori o „univerzalnim“ malim mestima i ljudima u njima, ili ti je bila želja da dotakneš i bosansku (ekonomsku) zbilju?

- Namjera mi je uvijek da film bude univerzalan, ali specifičan. Vjerujem da je svako malo mjesto nalik jedno na drugo i da se ljudi mogu lako pronaći - bilo da je film smješten na jugu Italije ili u Hercegovini. Svejedno, morala sam pričati o specifičnim stvarima kako bi film bio iskren, tako da sam se sigurno dotakla trenutačnog stanja u Bosni i Hercegovini.

U jednom podkastu govorila si o tome da ti je inicijalna kapisla za ulazak u svet režije bio film Harmoni Korina; koji te reditelji danas inspirišu i da li o tim rediteljskim inspiracijama razmišljaš i dok snimaš, bilo kroz omaž ili kroz neko konkretno stilsko rešenje? Ili kao rediteljka radije izbegavaš direktne reference?

- Harmoni Korina volim jer je autentičan i jer je to - on. I zato mislim da bi neispravno bilo raditi direktne reference. Što više sazrijevam sve više pokušavam shvatiti svoju autentičnost i objasniti sebi zašto mi se određene stvari sviđaju. Kod Harmoni Korina me konkretno privuklo što tretira filmove kao spotove s naracijom. Mene je uhvatio posljednji val MTV-ija i kasnije kanala VH1. Sve mi je jasnije da stvari koje sam konzumirala ili koje su mi sve sviđale u ranom djetinjstvu danas prepoznajem kao svoj vizualni identitet. I dalje me inspirira Harmoni Korin kao i Andrea Arnold, Vim Venders, Dejvid Linč naravno. Sve su to autori s izraženim autorskim izričajem kod kojih me fascinira njihov pogled na svijet.

Pripadaš mladoj generaciji autora i autorki koji su stasavali nakon raspada Jugoslavije i ratova, ali koji žive u vremenu kada se etničke napetosti ponekad veštački uvećavaju za dnevnopolitičke potrebe. Kako ti doživljaš post-jugoslovenski prostor, kao osoba koja je rođena u Splitu, živela u Mostaru, pa potom studirala u Banjaluci i Beogradu?

- I trenutno živim u Zagrebu! S obzirom na to da sam živjela skoro u svakoj državi bivše države - osjećam se blagoslovljeno na neki način. Dobila sam razna iskustva kroz ove gradove i mislim da balkanski narod mogu nekako sagledati u cjelini - al i isto sam zaključila da su to sve slična iskustva među ljudima, slična razmišljanja i da su etničke napetosti apsolutno nametnute. Razliku samo pravi bogata priroda koja je na svakom mjestu drugačija i koja na neki način određuje ljude i njihovu mentalnu strukturu. U sebi nosim djeliće svakog grada i samo saznanje o tome me čini sretnom.