Miljenko Jergović piše o Branku Kukiću: Čačanski fanatik

Piše Miljenko JergovićBranko Kukić (1950.) jedna je od najneobičnijih pojava južnoslavenskih kultura i književnosti. Od 1974. do današnjih dana u Čačku uređuje časopis Gradac, koji u posljednjih tridesetak godina izlazi isključivo u tematskim brojevima, malim antologijama umjetnika i mislilaca, umjetničkih i društvenih pravaca, usmjerenja i kretanja. Od broja posvećenog Borgesu koji je izišao sredinom sedamdesetih, slijedio je niz o beogradskoj Medijali, Suvremenoj svjetskoj priči, Apokalipsi, Paracelzusu, Bruni Schulzu, Williamu Blakeu, Danilu Kišu, Harmsu, Mistici, Ernstu Jüngeru, sve do brojeva posvećenih Vasku Popi, Davidu Albahariju, Mladoj Bosni. Osim iznimne i nesvodive kulturološke i književne važnosti projekta Gradac, važno je, vjerojatno i mnogo važnije, nešto drugo. Naraštajima čitatelja u bivšoj Jugoslaviji Branko Kukić bio je smjernica u obrazovanju, navjestitelj trendova i običaja, arbitar stila i elegancije. Tako je i danas: znam ljude – a među njima, ipak, najbolje znam sebe – u Ljubljani, Zagrebu, Travniku, koji se i danas, i u svojim srednjim godinama, ubiše tražeći Gradac, da im nešto otkrije, da ih uputi, da ih obrazuje. Prije nekoliko godina, u intervjuu za beogradski dnevni list Danas Kukić je rekao: "Formiranje ukusa prvi je korak prema prosvećenom društvu." Kakvo je opće stanje: četrdeset godina on se bavi uzaludnim poslom. Na kojem smo mu privatno i pojedinačno zahvalni.Službeni glasnik srpska je varijanta Narodnih novina, visokoprofitna državna tvrtka za proizvodnju formulara, zbirki propisa i taksenih marki. Od vremena vladavine Zorana Đinđića tako zarađeni novac strateški se prelijevao u veliko knjiško izdavaštvo, koje u političkom, kulturnom i estetskom smislu obuhvaća cjelokupan spektar srpskoga nacionalnog meinstrima, a zatim prelazi u radikalni esteticizam. Među urednicima su, recimo, Jovica Aćin i Gojko Tešić, velikani žive nacionalne kulture, a prije nekoliko godina su privolili i Branka Kukića da dođe u Beograd i uređuje ediciju rječnika i enciklopedija svakodnevice. Tako je, u vrlo kratkom vremenu, nastao čudesan, pomalo ekscentričan niz uglavnom francuskih prijevoda rječnika zaljubljenika u vino, u mačke, u sitna zadovoljstva, u Rusiju, u Grčku. Među njima je i knjiga Marija Vargasa Llose "Rečnik zaljubljenika u Latinsku Ameriku". Objavljeni su i "Rečnik pakla", "Rečnik tela" i meni posebno drag i fascinantan "Rečnik kiše".Ovom poslu Kukić pristupa jednako kao i uređivanju Gradca, akribično slijedeći svoju prosvjetiteljsku misiju, on nastoji popravljati zajednicu i kulturu tako što će je učiniti estetski osjetljivijom. Taman posla da je on neki snob, svilen tip iz provincije, elitist u skupom odjelu, koji se, kada mu dozlogrdi, osami u brvnari usred šume. Branko Kukić je, suprotno, teški radnik, rudar, onaj koji sve važno nosi iznutra, pa će mu svaki ozbiljniji vunbacitelj sumnjičavo zatražiti pozivnicu kada pokuša ući na priredbu koja se održava njemu u čast. Ali u svim izdanjima koja urednički potpisuje ima nečega što je, opet paradoksalno, snobovsko u najplemenitijem smislu riječi. Njegove knjige i brojevi časopisa donose velike čitateljske užitke, jednako su zabavne koliko i pametne, pa ih se iz hedonizma i čita, i drži na policama i traži po antikvarijatima. Toliko mi se puta dogodilo da kupujem Gradac s nekom od tema koje me baš nimalo ne zanimaju… U tome se prepoznaju veliki novinski i knjiški urednici: čitatelja uvjere da ga zanima baš sve što zanima i njih.O Kukiću mnogo kazuje i to da će ga predstaviti Svetislav Basara, srpski prozni klasik, i sam tema jednoga broja Gradca. Vrijedi se nadati da će gost poduzetno iz Beograda uprtiti i nešto svojih izdanja, za prodaju, budući da ih u Zagrebu nema nakon što je Prosvjeta svoju knjižaru pretvorila u luksuznu balkansku krčmu.(Objavljeno 2012. godine)