Borivoj Dovniković, ili jednostavno Bordo, preminuo je juče u Zagrebu u 92. godini. Jedan od pionira animiranog filma u Hrvatskoj, reditelj, animator, crtač, autor stripova, karikaturista, novinar, filmski pedagog, sve to bio je Bordo.
Bordo je između ostalog bio jedan od pionira jugoslovenske animacije i osnivača Zagrebačke škole crtanog filma i koautor serije ‘Profesor Baltazar’, autor knjige ‘Škola crtanog filma’ koja je od 1985. službeni udžbenik na praškoj Filmskoj akademiji. Od sedamdesetih godina prošlog veka učestvovao je na bezbrojnim festivalima i forumima od Amerike do Kine i Japana.
Donosimo vam deo iz intervjua koji je dao za zagrebačke „Novosti“ pre tri godine, gde je dosta pričao i o svom detinjstvu.
Kao mali dečak od 10 godina morao je 1941. sa ocem da prebegne iz NDH u Beograd i tamo je imao prvi “javni rad”.
“Prvo smo se bili sklonili u Beogradu kod tetke i teče, koji su također bili izbjeglice, oni iz Prizrena, a mi iz Osijeka. U Beogradu je tetak odmah kupio kuću i kafanu. Opisao sam u svojim uspomenama kako smo došli iz site Slavonije – gdje se svakodnevno jeo beli hleb, nikad crni, a kukuruzni samo kao kolač, o praznicima. Sada je u Srbiji prevladavala bijeda okupirane zemlje, gdje je sve više nedostajalo i proje. Jednoga dana, u augustu, igrajući se na ulici vidio sam natpis u izlogu susjedne trgovine: Nema brašna. Rukom loše ispisana obavijest natjerala me je da svojeručno napišem tekst i pokažem im kako to treba kulturno izgledati. Trgovac je, naravno, prihvatio besplatni dizajn i zalijepio ga u izlog umjesto svoje rukotvorine. Istoga dana nekoliko puta sam iz prikrajka gledao kako ljudi čitaju moje ‘autorsko’ djelo. To je u jednu ruku bio moj prvi autorski likovni nastup u javnosti!
Dovniković je ispričao koji su sve stripovi uticali na njega dok je bio dečak.
“‘Tarzan’ i ‘Princ Valijant’ Hala Fostera, ‘Flash Gordon’ i ‘Detektiv X-9’ Alexa Raymonda, Segarov ‘Popaj’, stripovi Walta Disneyja, naravno… Uglavnom u strip-listovima ‘Mika Miš’, ‘Mikijevo carstvo’, ‘Politikin zabavnik’ iz Beograda te ‘Oko’ i ‘Vandrokaš’ iz Zagreba. To je bio moj svijet…”
U svojim uspomenama opisao je situaciju u kojoj su ga crteži spasili prilkom bega iz Osijeka, kad su njega njegovog oca zasustavile ustaše u Vinkovcima.
“Policajac, za razliku od mladog, ali oštrog ustaše, razblažio kad je u jednom koferu koji smo ponijeli sa sobom ugledao moje crteže (među kojima i kartu Banovine Hrvatske). Rekao je da i on ima sina mojih godina i pustio nas da nastavimo prema granici na Savi. Tamo ponovo nevolja. Opet nas je ustaša htio zadržati, ali je njemački vojnik s oznakama feldžandarmerije odlučio da prekine zastoj u koloni konjskih zaprega, bacio je pogled na naše putne isprave njemačke Kreiskomandature, odgurnuo ustašu i viknuo našem kočijašu: ‘Los! Los!’ Poslije sam mnogo puta tokom rata slušao tu zastrašujuću komandu, ali ovaj Los! značio je život. Ubrzo smo stigli u Šabac s druge strane Save, u slobodu pod njemačkom čizmom – kakva ironija.
Ranih 50-ih u Zagrebu počeo je da se bavi stripom I dobio je prvo zaposlenje.
“Kad sam 1949. došao u Zagreb, upisao sam Akademiju likovnih umjetnosti, kod Krste Hegedušića, ali mene je više privlačila štampa od studija slikarstva. Tako sam se uz Akademiju zaposlio kao karikaturist u humorističkom tjedniku ‘Kerempuh’ kod Fadila Hadžića. Već iduće godine, 1950., pridružio sam se u redakciji grupi Waltera Neugebauera, koja je ušla u avanturu pokretanja crtanog filma. Napustio sam Akademiju i posvetio se karikaturi i filmskoj animaciji. S Walterom, Vladom Delačem, Icom Voljevicom i ostalima za godinu dana završili smo prvi umjetnički crtani film, ‘Veliki miting’, te od države dobili specijalizirano poduzeće za crtani film Duga film, u kome su nam se pridružili svi ostali, među prvima Dušan Vukotić.”
Početkom 90-ih u Hrvatskoj je naglo postao deo manjine, jer je srpskog porekla, a to mu se nije dopalo.
“Pogodilo me kad sam ‘91. postao manjina. Ja nikad neću biti protivnik nečega, ukoliko nije riječ o fašizmu. Kod nas me počelo smetati kako se vodi zemlja, kako se raspoređuju privilegije. Svi su me razočarali i pomalo počeli odlaziti iz mog sna. Od političara imponirao mi je Stipe Šuvar, najviše po svojoj političkoj dosljednosti. Odbio je sve Tuđmanove ponude da participira u vlasti devedesetih.”
Bordo je dobio je mnoge svetstke i državne nagrade, ali ne I Grada Zagreba.
“Moram priznati da me, posebno u ovim poznim godinama, to duboko vrijeđa. Ove sam godine opet bio kandidat za tu nagradu moga grada, ali opet ništa.”
Bonus video: Volt Dizni – Život ispunjen maštom i misterijama
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar