Foto: Goran Srdanov/Nova.rs/Promo

Jedna od kultnih knjiga pisca Srđana Valjarevića (Beograd, 1967) je svakako i zbirka poezije “Džo Frejzer i 49 pesama” iz 1992. godine. Knjiga je tada izašla u 500 primeraka u izdanju Društva prijatelja “Ruže lutanja”, iza kojeg je stajao Miroslav Mandić, važna figura novosadske umetničke scene iz 70-ih.

U pitanju je druga knjiga Srđana Valjarevića (nakon romana „List na korici hleba“), i njegova prva knjiga poezije. Sledeća zbirka istovremeno i njegova poslednja, je u stvari bilo prošireno izdanje “Frejzera”, sa dodatkom 24 pesme, i izašla je za Beopolis 1996, pod nazivom „Džo Frejzer i 49 (+24) pesama“.

Srđan Valjarević, Srdjan Valjarević, pisac, književnik, intervju
Srđan Valjarević Foto: Dragan Mujan/Nova.rs

Za “Džo Frejzer i 49 pesama” Valjarević je dobio nagradu tadašnjeg Književnog kluba Jazzbina, ali za ovu knjigu najveća je nagrada kultni status među čitaocima koju ima već tri decenije, što se zaista retko dešava kada je poezija u pitanju. Zbirka je prevođena na švedski, francuski i engleski jezik.

– “Džo Frejzer” je i danas uticajna knjiga, posebno kod mladog sveta. Uz Milenu Marković, u tom tipu tvrdog, naturalističkog pevanja, Srđan nema premca – kaže za Nova.rs Vasa Pavković, pisac i književni kritičar.

Džo Frejzer Foto: KEYSTONE Pictures USA / Zuma Press / Profimedia

A pre više od 15 godina Pavković je o ovoj zbirci napisao sledeće:

“Kao u nekim starim, dobrim crno-belim filmovima, Valjarević precizno, fotografski, bez ikakvog kićenja i težnje za metaforizacijom saopštava čitaocu svoj izabrani autsajderski doživljaj života. Svet je takav kakav je, pesnik ga prihvata u tom vidu, poezija koju nam šalje neposredni je trag iskustva… Škrtost u leksici, opreznost u upotrebi reči, kombinovanje standardnog jezika sa živopisnim govorom beogradskih ulica i mangupa (dozirano korišćenje žargonskih reči), omogućavaju Valjarevićevoj poeziji da, na prvi pogled, deluje vrlo jasno, nedvosmisleno.

Ona već na taj, prvi pogled uspostavlja kontakt sa čitaocem, pa se učini, nepažljivom oku, kao površna, presna fotografija. Tek docnije, u pažljivim čitanjima, istorijski i socijalni kontekst, psihološki bekgraund, ali i aktuelna srpska pesnička scena obasjavaju složenije, teže uočljive slojeve ove lirike. Iskrenost i autentičnost – pesnikovi su odgovori na izazov prolaznosti.“

Foto: Promo

Klinč

Zovem se Srđan Valjarević

rođen 16. 7. 1967. Beograd

imam male šake i debele usne

imam hiljadu dolara

zarađenih u mašinbravarskoj radionici

čitam Šervuda Andersona

veoma sam loš udvarač

ne studiram ništa

ne govorim razgovetno

volim flomastere

volim kad žensko nosi mušku košulju

volim Patagoniju

volim punjene paprike

mislim da sam dripac.

(iz knjige „Džo Frejzer i 49 pesama“)

Džo Frejzer i 49 pesama from Olivera Miloš Todorović on Vimeo.

Prošireno izdanje knjige „Džo Frejzer i 49 pesama (+24)“ tokom godina su, nakon Beopolisa, objavljivale i izdavačke kuće Samizdat B92 i LOM. U pitanju je zbirka koja ima brojna izdanja i neprestano se prodaje, do današnjih dana.

– To je izuzetna zbirka poezije, jedna od najboljih koja je objavljena kod nas u poslednjih 30 godina. Pre svega sama uvodna poema “Džo Frejzer” a zatim i ostale pesme – kaže za Nova.rs Flavio Rigonat, vlasnik izdavačke kuće LOM, koja je jedno vreme objavljivala skoro sva Valjarevićeva dela.

Rak

Zaljubio sam se.

I nije mi do opisivanja.

Jebo predele i pejsaže i jebo ljudske osobine i

pisanje o tome.

U koga?

Ne znaš je.

Kad?

Sinoć.

I kako si?

Stalno sam žedan, pijem kiselu vodu

i život mi nije bogznašta

i očajavam al’ ne brine me neizvesnost,

jebo sutrašnjicu i jebo sekiraciju,

sve životinje očajavaju,

to se mora,

znam to, ne znam samo za biljke.

(iz knjige „Džo Frejzer i 49 pesama“)

Na sajtu Goodreads, na kojem čitaoci ostavljaju svoje utiske i ocene za pojedina književna dela, korisnik po imenu Nemanja je napisao sledeći komentar o “Džo Frejzeru”:

“Ono što sigurno znam jeste da je Valjarević u svojim prvim pesmama napisao ,,jebe mi se za poetičnost“ i ja mu stvarno verujem. Osećam da je to tako. U njegovim stihovima nema tih ustaljenih pravila. Kao da u poeziji moraju da postoje neka pravila. On piše prostim jezikom, jezikom čoveka malo razočaranog, često rasejanog, ponekad izgubljenog ali i čoveka koji se ne trudi da preterano filozofira, čoveka koji neće da svoju poeziju ukrašava tuđim ukrasima i frazama.

Valjarević piše onako kako misli, oseća i doživljava svet oko sebe. Oseća se ta deprimiranost, bezvoljnost, nadanje i neprekidno razmišljanje. Njegovi stihovi se čitaju kao sećanja, kao utisci i kao stvarni događaji. Njegova inspiracija su očigledno događaji i ljudi iz okruženja, zato likovi u njegovim stihovima deluju baš kao ljudi od krvi i mesa koje bi čak mogli da zateknemo tu negde iza ćoška, ispred radnje, izloga, nekoj birtiji, terasi ili ulici. Svakako ovo je zbirka koja ima taj neki osećaj vanvremenskog i krajnje nenametljivog karaktera koja vas prosto osvoji.”

Džo Frejzer Foto: Keystone Archives / HIP / TopFoto / Topfoto / Profimedia

Džo Frejzer

Ja Džo Frejzer

rekoh

došlo je vreme da odjebem

sve one sitne i slabe

jer ja sam zver

nemam konkurenata

ne može bilo ko da bude sa mnom

moraš se izboriti za stolicu pored mene

moraš zaslužiti pivo kojim ćeš mi nazdraviti

Džo Frejzer

ne mogu više da se osvrćem

ne mogu više da vučem one koji ne mogu sami

ne mogu više iz sažaljenja

ili iz nekog drugog razloga

da primam bilo koga da hoda pored mene

da mi se javlja na ulici

ja Džo Frejzer vešt na malom prostoru

koji ne govori istinu i ne drži do drugih

nikome ne želi ništa posebno

rekao sam za sebe

Frejzeru ti si na vrhu i usamljen si

ne žali zbog toga

ne izmišljaj patnju to ne postoji

Frejzeru niko ne zna da si pobedio

ti znaš da jesi

Frejzeru lutko moja

82 puta su te nokautirali oni lošiji od tebe

oni osrednji

ali zato si tukao one važne

onda kada je bilo najpotrebnije

teško je biti šampion

nikada nisi pokazao da ti je stalo do pobede

a to drugima teško pada

naročito kad dobiješ sve njih zajedno

kroz jednu borbu

Frejzeru

zbog toga i nemaš prijatelja i podršku

niko od njih nije dobio tu jednu

najtežu odlučujuču.

(iz knjige „Džo Frejzer i 49 pesama“)

Srđan Valjarević Foto:Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

“Upoznao sam se sa čovekom koji se zove Izi Jang , koji sad živi u Švedskoj, a nekada je imao klub u Njujorku. I u tom njegovom klubu Bob Dilan je započeo karijeru, oni su pajtosi i dan danas… I desilo se da ja sedim sa Dilanovim ortakom kome se sviđa moja knjiga. Posle toga ja ne moram više da razmišljam da li sam napisao dobru knjigu ili nisam, to se sviđa Dilanovom ortaku, i onda mora da je dobra knjiga”, pola u šali je rekao Srđan Valjarević u jednom intervju pre 15 godina, pričajući o zbirci „Džo Frejzer i 49 pesama“.

Tiho, tiho

E, pssst,

juče sam baš prolazio pored tvoje zgrade

i video te

Nosila si punu kesu smeća,

izašla verovatno da baciš to u kontejner.

Pomislio sam da ti se javim

ali znaš već,

nisam imao ništa da ti kažem,

morao bih da se snalazim i onda bih

sigurno

počeo da mumlam i mucam

uglavnom da mumlam,

i rekoh, bolje da ostavimo susret za drugi put.

A i inače, duvao je neki vetar,

bio je to neki gluv dan.

Ja tada uvek mumlam.

(iz knjige „Džo Frejzer i 49 pesama“)

Foto: Promo

Srđan Valjarević, popularni je savremeni srpski književnik. Pored zbirke „Džo Frejzer i 49 pesama“, autor je proznih zapisa „Zimski dnevnik“, romana „Ljudi za stolom“, „List na korici hleba“, „Dnevnik druge zime“, „Komo“ i knjige kolumni „Fric i Dobrila“. Među regionalnim ljubiteljima književnosti ima status stidljive rok-zvezde koja retko nastupa uživo.

Bonus video: „Što je muškarac bez brkova?“ Prvi roman Ante Tomića u Laguninoj ediciji

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar