Oglas

Ranko Pivljanin Foto: Promo
Ranko Pivljanin, Foto: Promo
Ranko Pivljanin, Foto: Promo

Posle Dušana - Aleksandar, posle Aleksandra - Tito, posle Tita- Sloba, posle Vučića - potop: Piše Ranko Pivljanin

12. maj. 2025. 12:04

Onog trenutka kad zemlja/država/entitet zvani Srbija shvati razmere sopstvene nebitnosti ili, pak, realne pozicije u globalnim okvirima, a njeni takozvani lideri (neznatno modernizovana verzija hajdučkih harambaša) državnu geopolitičku inferiornost prestanu nadomešćivati svojim „značajem“ i ulogom, ovo parče planete će dobiti kakvu-takvu šansu za normalnost, a građani mogućnost i pravo na uljudan i pristojan život.

Oglas

Do tada, vrtećemo se ukrug, poput onog psa koji pokušava da se ugrize za sopstveni rep, pri čemu nama, u toj smešnoj gimnastici, nažalost, neretko, uspeva da odgrizemo sopstvenu nogu, ili, barem stopalo, i onda tako hendikepirani i osakaćeni skakućemo, ubeđujući i druge i sebe (što je još gore) da to radimo na šest, a ne na tri noge.

Ako izuzmemo cara Dušana koji je sa isukanim mačem (ne nego, šireći demokratiju i ljudska prava) - prethodno, normalno, zbacivši oca sa prestola i, za svaki slučaj, rastavivši ga od života - napravio srpsko-grčko carstvo, a koje, takođe, nije izdržalo ni punu deceniju pre nego što je počelo da se raspada, sve ostale srpske države i državni projekti, uključujući i dve Jugoslavije, bile su, mahom, jalovi pokušaji, da ne kažemo pobačaji, začeti u (po)grešnom braku nerealne i ni na čemu utemeljene ideje o sopstvenoj veličini i vlažnog sna naših vladara da budu ono što nisu niti mogu biti. Svaki put su završavali kao mutan san iz kojih smo se budili bunovni, srljajući u još gori košmar. Po pravilu, opet sa idejom i misijom da se ide preko granica svojih mogućnosti i pripadajuće uloge, koju su, kako nekad tako i danas, određivali i kreirali oni jači i moćniji, prvo sa oštrijim mačem, a onda sa većim kalibrima i brojnošću divizija.

Iluziju o našem „pijemontizmu“ u planetarnim koordinatama, dodatno nam je podgrejala uloga socijalističke Jugoslavije kojoj se, u posleratnoj podeli karata, samo posrećilo da bude neka vrsta „amortizera“ i tampon zone između velikih igrača i jagnjeta kojem je omogućeno da sisa dva vimena (Bolno otrežnjenje je usledilo kad je u tuči slonova onaj jedan pobedio, a mi ostali zgaženi na livadi i vraćeni u mutlake sopstvenih zabluda da se batrgamo i pitamo šta to bi?).

U skladu sa takvom pozicijom države i Titu je bilo lakše i uverljivije da nosi šinjel „svetskog lidera“, postavljajući zavodljiv obrazac - zapravo, teški lažnjak - onima koji su ga nasleđivali u bantustanima nastalim na razvalinama Jugoslavije, da će i oni biti bitni igrači i nezaobilazni faktor koji će se pitati o sudbini sveta. Logično, srpski lideri, sa genetski ugrađenom anomalijom megalomanije, prvi su se primili na jadac.

I taman kad smo se jednog takvog - onog svenarodnog vođe „sa vetrom u kosi“, projektovanog u „načertanijima“ nacionalnih ideologa da bude novi car Dušan a u glavi umobolne žene da bude novi Tito - nekako oslobodili, usput popivši teške batine i pehar dubokog razočarenja, zapao nam je još gori i još bolesnije ambiciozan, sa sumanutom idejom da će baš on „popraviti“ učinak prethodnika i ući u istoriju kao novi vožd pred kojim se prostiru crveni tepisi od Vašingtona preko Pekinga i Brisela do Moskve (Čudi me da ga još niko nije pitao, može li on šta učiniti po pitanju najnovijeg sukoba Indije i Pakistana).

I sada, kada mu se ti tepisi, jedan po jedan, izvlače ispod nogu - a on, brukajući i sebe i nas, četvoronoške baulja po betonu, sve vičući „vidi me koliki sam“ - sa užasom gledamo kako nam i ova država, i mi zajedno s njom, postaje talac lažne omnipotentnosti i manije veličine još jednog vladaoca sa „istorijskom misijom“, posle koje će nas istorija možda i zabeležiti u nekoj fusnoti ali, kako stvari stoje, buduća geografija neće.

Nadajmo se samo, da ćemo posle svega konačno naučiti lekciju i da nećemo dozvoliti apoteoziranje još nekog sličnog spasitelja kojem će prioritet opet biti „svetsko liderstvo“, a ne uljuđivanje našeg skromnog dvorišta. I koji će konačno, u skladu sa realnim gabaritima naše kuće, održavati fasadu i popravljati krov, a ne na nju dodavati spratove koje njeni temelji ne mogu da izdrže.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare