Mira Furlan, Foto: Lična arhiva Mire Furlan/Mikel Healey Photography

Brojke su zastrašujuće. Sedamnaest miliona ljudi je u zadnja tri tjedna izgubilo posao. 

Ekonomski kolaps na globalnom nivou. Nezaposlenost kao za vrijeme Velike depresije 1929. I, bez obzira na to što virus ne priznaje ni klasu ni nacionalnost ni rasu ni spol, tamni i siromašni ljudi su pogođeni u nesrazmjerno većem broju nego bijeli i bogati jer nije svakome moguće da se samoizolira i da prestane zarađivati za život. Kao i uvijek, oni najranjiviji će biti najteže pogođeni.

Ali jedno je ipak nevjerojatno: 316 miliona američkih građana u 42 države sada dobrovoljno sjedi kod kuće (ukoliko kuću imaju). Vlastodršci su ovdje vrlo oprezni da upute o ponašanju za vrijeme pandemije prikažu kao preporuku a ne kao naredbu. Nema policije na cestama, nema naoružanih policajaca koji hapse neposlušne šetače starije od 65 godina. Ipak, ljudi uglavnom sjede kod kuće. Kao da je većina ljudi ipak shvatila da ovo moramo izvesti ZAJEDNO jer je to u interesu SVIH NAS.

Ne mogu sebi pomoći a da u tome ne vidim nešto pozitivno. Do pred kratko vrijeme činilo se da nijedna zajednička akcija naprosto nije moguća. Možda nas ovaj neprijatelj konačno opameti pa da shvatimo da smo u ovom velikom loncu ZAJEDNO.

Ali čini se da se događa upravo suprotno. Zatvaranje granica, protjerivanje migranta (u zadnja tri tjedna, otkad je počela panika oko pandemije, Tramp je protjerao 10.000 ljudi s južne granice s Meksikom, a da to nitko nije ni primijetio), konačna pobjeda nacionalističkog zatvaranja u homogene torove kao naše jedine nade za opstanak vrste.

Jedan znanac kaže: svijet nikada više neće biti isti. Iz ovog ćemo izaći potpuno drugačiji.

Pitam se: kakvi? Još razdvojeniji, s još više straha i mržnje? Još siromašniji, još očajniji i zato još spremniji da mrzimo bližnjega svoga? Još bezobzirniji, još sebičniji, još više orijentirani na profit?

Ili ćemo se opametiti i konačno početi raditi na ZAJEDNIČKOM interesu, umjesto na sebičnom zgrtanju i nagomilavanju miliona i ziliona?

Ne znam. Nemoguće je znati.

Čika (Tío) Berni (kako ga ovdje zovu Hispanci) je odustao od daljnje kampanje. Čika (Uncle) Džo ide dalje.

Što će biti u novembru? Ima li Čika Džo šanse? Bi li to donijelo tako potrebnu promjenu? Ili je to samo vraćanje na staro stanje koje je i stvorilo Narandžastoga. Hoće li uopće biti izbora? Što će biti do novembra? Kako uopće izvesti izbore u Americi za vrijeme pandemije? U Viskonsinu su pred neki dan pokušali odgoditi izbore za demokratskog kandidata zbog pandemije ali je Vrhovni sud koji sad, zahvaljujući Trampu i predanom zalaganju republikanaca, ima konzervativnu većinu, odlučio da zabrani odgodu pa su tako ljudi po kiši đeđali u dugim redovima, rame uz rame, čekajući da daju svoj glas jednom ili drugom čiki. Što, čini se promatračima, nije dobar znak za novembarske izbore. Postoji, naime, još živo sjećanje na izbore u kojima je Al Gor dobio većinu glasova (baš kao Hillari 2016) ali je Vrhovni sud dodijelio pobjedu Bušu. Hoće li tako biti i ovom prilikom?

Nitko ništa ne zna.

Jučer razgovaram s prijateljicom. Šutimo na telefonu. Ona kaže: “Ne može se nista reći. Kroz ovo treba proći. To je sve.”

Ima jedna dječja knjiga koju sam rado čitala svom sinu kad je bio mali. Zove se “We have to go through it” ili “Moramo kroz ovo proći”. Junaci knjige su članovi jedne porodice: mama, tata, dvoje djece. Porodica ode na izlet u prirodu i nailazi na razne prepreke: planinu, potok, more, strašnog medvjeda. Pitanje je uvijek isto: kako zaobići prepreku? I uvijek se iznova ustanovi da prepreku nije moguće zaobići nego da kroz nju treba proći. Da se, dakle, s problemom treba uhvatiti u koštac, da se treba boriti i izboriti.

Dakle, we have to go through it. Trebamo kroz ovo proći.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram