Fejsbuk me je obavestio da je juče moj drug, kolega i prijatelj, fotoreporter Predrag Mitić proslavio poslednji rođendan pre stupanja u „Klub 70+“. A nije morao, pošto već duže od tri decenije pouzdano znam taj podatak iz Peđine lične karte.
Kad me je svojevremeno moj drug, kolega i prijatelj, fotoreporter Zoran Rašević Raš obavestio da priprema monografiju i izložbu pod naslovom „Fotografije koje se pamte“, tako što će najistaknutije predstavnike ove sekcije novinarske branše uslikati sa po jednom, po njihovom izboru, najznačajnijom fotografijom, bio sam siguran da će Peđa učestvovati sa onom koju je napravio na svoj 35. rođendan.
A na slici, početak Knez Mihailove, plato između Kulturnog centra i robne kuće, Dragana Milojević Srdić (1950-2010), tri prsta uzdignuta protiv vodenog topa, pozadi u masi nakrivljeni poster Vuka Draškovića…
Pošto taj 9. mart 1991. godine smatram najznačajnijim datumom u mojoj profesionalnoj karijeri, nije uopšte čudno što o svemu što se događalo te subote u Beogradu „raspolažem s milion nježnih i bezobraznih podataka“, kako je pevao Arsen Dedić u onoj pesmi o Ines. Pa i taj da je Peđa umesto da na miru slavi rođendan sa svojom Mišom, uz veliki broj kolega iz „Borbe“ čitav dan proveo na „ratištu“, od Trga republike do Televizije, od Terazija do tenkova pred Skupštinom…
Zbog toga smo i mogli da iste večeri napravimo specijalno izdanje naših novina, za koje je moj drug, kolega i prijatelj Dušan Vujanić smislio antologijski slogan „to je bila Borba, sve ostalo je posao“. Za takve novine su sutradan čitaoci željni pouzdane informacije stajali u redu od ulaza u zgradu „Borbe“ do pola Vlajkovićeve…
O tome sam u ove još malo pa tri i po decenije često pisao i govorio, ne samo povodom raznih godišnjica Devetog marta, ponajmanje da bih istakao sopstvene zasluge za taj poduhvat („Borba“ tada nije izlazila nedeljom, a ja sam kao njen direktor odlučio da se napravi taj presedan). Mislim da je od svih nas pojedinačno daleko važnija činjenica da su u tom trenutku postojale novine koje su mogle i umele da odgovore na zahtev vremena i potrebu društva da se suoči sa istinom umesto propagande i objektivnim prikazom događaja umesto stranačkih kalkulacija.
Baš kao ovog marta. U tom smislu su i „Danas“ i „Nova“ baštinici „Borbinog“ najsvetlijeg perioda, u istoriji ovdašnjeg novinarstva zapisanog kao „era Stanislava Marinkovića“. Kao što smo krajem osamdesetih i početkom devedesetih „gasili“ tiražno daleko moćnije novinske mastadonte, tako i sada Draža Petrović i Ranko Pivljanin sa saradnicima stoje nasuprot stotine hiljada primeraka bezočnih laži, podmetačina, primitivizma i nepoštovanja bilo kakvih profesionalnih uzusa…
Mirina i moja najmlađa ćerka Marina, koja se profesionalno iskalila u „Večernjim novostima“, pitala me je juče da li ima šanse da se nekom od tih smećoida ili makar u kao fol nepristrasnim novinama u nedelju 16. marta pojavi nešto poput tog istorijskog „Borbinog“ izdanja. Makar samo fotografije, koje su uvek govorile „više od hiljadu reči“…
Odgovorih joj odrečeno, „no way“! Istog tog 9. marta, istu tu Draganu, u istom tom trenutku, samo iz drugog ugla, snimio je i moj drug, prijatelj i kolega, fotoreporterska legenda Miloš Cvetković. On je tada platu zarađivao u već pomenutim „Novostima“, gde je njegova fotografija objavljena tek u utorak 12. marta, iako su te novine izlazile nedeljom.
Dva dana su čitaoci po kioscima pljuvali naslovne strane sa kojih su ih strašili „rušilačkim demonstracijama“ i „zločinima opozicije“, nešto poput akcije visprenih Novosađana koji su ovih dana ispod zaglavlja sadašnjih podguznih pamfleta dodavali nalepnice na kojima stoji samo jedna reč: LAŽU!
„U jednom momentu svog života, svaki čovek zatekne sebe kako sabira šta je do tada uradio i često razmišlja da li je i koliko zadovoljan onim što je postigao. Kroz glavu su mi se vrtele stotine fotografija, koje sam napravio i kojih sam se setio. A koliko je njih na koje sam i zaboravio. Fotografije stvaramo i čuvamo kao najverodostojniji dokaz jednog vremena. One najbolje objavljivane su stotine puta zato što su u jednom kadru na upečatljiv način opisale ne samo jedan događaj već i jednu epohu. I mnogo godina kasnije i dalje su aktuelne pa su time postale antologijske“, rekao je Zoran Rašević Raš najavljujući izložbu „Fotografije koje se pamte“.
Zbog toga ovaj Deveti mart ne želim da pričam o prosutom mleku. Bilo pa prošlo, Dragana nam je kasnije debelo naplatila korišćenje Peđine fotografije za kampanju “Borba – list istine”, ono što sad izlazi pod tim imenom je uvreda za profesiju u celini, lik sa postera je vremenom postao podguzna muva zarad ženinih apanaža, samo je narod opet na ulicama i drumovima…
Razlika je samo što se ovog puta niko ne plaši ni vodenih topova, ni tenkova!
BONUS VIDEO:
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar