Da stvaralački opus scenariste Siniše Pavića prevazilazi okvire televizije, te da se scene "Srećnih ljudi" ne repriziraju samo do iznemoglosti na Javnom servisu, već su doslovce prepisane i u našoj aktuelnoj svakodnevici, otkrio je nedeljnik "Vreme" u svom poslednjem broju koji donosi intervjuu sa tužiteljkom Bojanom Savović, ekskluzivno iz - "jezičkog odeljenja" beogradskog VJT.
Dve hiljade devetsto pedeset četvrta repriza kultnog televizijskog ostvarenja iz nesrećnih devedesetih zvanog „Srećni ljudi“, kao i neznatno više naizmeničnih emitovanja „Boljeg života“ i „Vrućeg vetra“ u udarnom terminu RTS, verovatno da je jedina stvar koju većinski procenat gledalaca, uprkos pratećem zvocanju i horskim pridikama, istinski – ne zamera Javnom servisu.
Čak i oni koji iznova postavljaju ono epsko pitanje „dokle će više da nam puštaju ovaj soc i užas“, pre ili kasnije pokleknu. Da li pod udarom promaje sopstvene malograđanštine i taštine ili pak bolnom spoznajom da „soc“, u kombinaciji sa „bedom“ i „užasom“, a nadasve „reprizom“ i dalje predstavljaju našu nepromenjenu i nepoljuljanu stvarnost. Naš život i naš mentalitet, koji nas čini „srećnim ljudima“ u neprekidnoj potrazi za „boljim životom“. U večnoj reprizi.
Zato možda i nije iznenađujuće što nam u toj potrazi i odricanju od „soca“ iznova promiče činjenica da je među nama veliki Branislav Nušić hodao čak dvaput. Prvi put, onaj iskonski, pozorišni, dramski, koji je čitav spektar naših izopačenih karaktera oljuštio i postavio na pozornicu, da im se grohotom zajedno smejemo, da naučimo da ih blagovremeno prepoznajemo, raspoznajemo i raskrinkavamo. Da olakšamo sebi život. Ne da nam ti isti karakteri i famozni „mentalitet“ postanu opravdanja za sve što nismo ni pokušali, a kamoli uspeli da ostavrimo i dosegnemo.
Ovaj drugi Nušić, koji nas je nedavno napustio, sakupio je sve te oljuštene karaktere sa pozorišne scene i ubacio ih u televizijski studio, a onda ih podjednako hirurški precizno, povezivao sa onim našim svakodnevnim, nepromenjenim, univerzalnim. Veliki Siniša Pavić.
Činjenica da nam je bio savremenik, a da mu je delo ovekovečila televizija, njegovi likovi, karakteri i životne epizode još su bliže aktuelnim gledaocima, a posebno nekim novim ili budućim generacijama. Kao što „Ministarka“ može da se čita i gleda bezbroj puta u najrazličitijim alternacijama, tako i „Srećni ljudi“ i „Bolji život“ mogu zauvek da se repriziraju.
Jer kad je veliki Siniša Pavić pisao, serija se nastavljala i nakon odlaska glavnih glumica. Poistovećivanje sa likovima i utisak da su stvarni verovatno najbolje dokazuje slučaj Emilije Popadić, koja je, kako je to najbolje osetila i primetila velika Ceca Bojković, ostala u nas upisana kao jedina žena, makar i u fikciji, koja je od ovog društva ikad dobila kolektivni oprost i to – za preljubu.
Da ni posle svih repriza Pavićevih serija nismo osvestili ni najprostije poruke, potvrdio je i poslednji broj nedeljnika „Vreme“, koji je doneo intervju sa javnom tužitaljkom beogradskog VJT Bojanom Savović.
Naslov „Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima“, koji doista zvuči kao replika nekog Pavićevog „malog čoveka“, prati krupan kadar fotografije jedne ponosne, uspravljene i čvrste žene. Da se ni tu ne zaustavlja podudarnost upravo sa ženskim likovima koje je Pavić neizostvano, bar jednu, morao da ima u svakoj svojoj seriji, dokazuje sam početak intervjua koji potpisuje Jelena Zorić.
U potrazi za njenim kabinetom, koleginica Zorić je od zaposlenih na hodniku saznala da je kabinet Savovićeve u VJT u Palati pravde izopošten u odnosu na čitavo Maloletničko odeljenje, u koje je prebačena po kazni, kao i da se nalazi dva sprata niže, u budžaku, iza klozeta, među istražnim kabinetima, gde se dovode uhapšeni na saslušanja.
Kabinet koji joj je namenio šef Nenad Stefanović među zaposlenima je poznat kao Pavićevo – jezičko odeljenje. Samo što, za razliku od serije i upravnika Miše Janketića, koji u isto šalje „lajave“ službenice, ali iz „niskostrasnih“ pobuda, u slučaju Nenada Stefanovića posredi je najprizemnija osveta, treniranje strogoće i šefovanje– jednog „ćacija“.
Mada, budući da se sporni kabinet nalazi pored najvećeg klozeta na spratu, nije isključeno da je Stefanović izabrao poziciju sa Savovićevu isključivo po profesionalnim kategorijama i kriterijumima jednog sanitarnog inspektora – vođenog mokrim čvorovima i higijenskim brisevima iz kanalizacionih slivnika.
Ne treba zaboraviti da je izmeštanju Savovićeve kumovala i svita iz Visokog saveta tužilaštva – Branko Stamenković, Zagorka Dolovac, Tanja Vukićević i Milan Tkalac uz podršku režimskih nameštenika – istaknutih pravnika i tada ministarke pravde. Osim dvojice antiprotivnih članova Saveta, javnih tužilaca Predraga Milovanovića i Borisa Pavlovića koji su podržali Savovićevu, ostali gorepomenuti nisu ni pokušali da spreče Stefanovića da sprovede svoju nečasnu nameru i tužiteljku sa najboljiom rezulatatima rada, namesti na čvor „jezičkog odeljenja“.
Njen prigovor zbog drugog premeštanja u samo nekoliko meseci, glatko je tada odbijen uz obrazoženje koje sad, sami sebima, mogu da čitaju do iznemoglosti, svaki put, kada im Stefanović podmetne neku speltku i onemogući zasedanje.
Za to vreme, kako u intervjuu kaže tužiteljka kojoj nikada nisu uspeli da saviju ili slome kičmu, ona je sad na mestu sa kog najbolje, najjasnije i najpreciznije može da vidi šta je ovaj režim stvorio i učinio „za svu našu decu“. Šta je još imala da nam poruči sa svoje izopštene pozicije, obavezno pročitajte u novom „Vremenu“.
Usput, obratite pažnju i na unutrašnju fotografiju, na kojoj tužiteljka Savović stoji pred svojim kabinetom, pored zastave Republike Srbije. Advokati dojavljuju da su juče, neposredno nakon što je „Vreme“ stiglo na trafike, videli kurira VJT kako skida pomenutu zastavu ispred njenog kabineta i odnosi je u nepoznatom pravcu. Kažu – po naređenju.
Za njom na zidu ostala je fleka i zagipsirana rupa. Scena kojom bi Pavić verovatno završio jednu od poslednjih epizoda svojih serija. Ali ne i finalnu. Ta je rezervisana za rasplet, uspostavljanje ravnoteže, pobedu dobra nad zlom.
Gde li je u svemu tome „ćaci“ Stefanović?