Živio je tako da njegove 63 godine treba slaviti. Strast koju je pokazivao u poslu i ljubav koju je davao u porodici - ima li ljepšeg i ozbiljnijeg opravdanja za jedan život...
Možda je Čerčil bio u pravu kada je ustvrdio kako je novinarstvo najljepša profesija ako se na vrijeme napusti. Nakon što je veliki njemački izdavač Axel Springer oteo „Blic“ iz njegovih ruku i podveo ga makrou od novog Gospodara Srbije, Vesko se sjetio Čerčila i samo prešao ulicu – umjesto „Blica“ otišao da pravi „Dorćol plac“. Pokušao je da pobjegne u umjetnost, ali 90 ili 120 minuta neke predstave ili koncerta nije bilo dovoljno da uljepša ili prikrije ostatak dana i tragične realnosti.
A u tih ostalih 20 i nešto sati, svakog dana, svake godine, svih ovih decenija, sa kratkim i skoro nevidljivim predasima, od te sada već daleke 1989, u Srbiji i regionu je ubijana istina, gažena pravda, promovisana sramota. Patriotizam je bio utočište hulja, a društvo tamnica, Abu Grejb za rijetke časne pojedince.
Jedan od njih je bio Vesko. Moj drug i brat. Drug po životu, brat po peru.
„Mi smo, u uredništvu napravili dogovor da ne izigravamo neke sulude patriote, već da beležimo, čisto dokumentarno, šta se događa. Dogovorili smo se da stalno pravimo intervjue sa nekim umerenim, normalnim piscima, rediteljima, glumcima. Da damo čitaocima i nešto drugo, što nije rat i nije bombardovanje, i preživimo taj period, a da ne budemo huškači. I tako smo, nekako, sačuvali ’Blic’“, pričao je u jednom intervjuu.
Daj nešto što nije mržnja
Ništa kao ova njegova rečenica ne oslikava ono što je radio 36 godina u jugoslovenskom i srpskom novinarstvu. Kao neponovljivi Benini u nezaboravnom „La vitta e bella“, u kome otac Jevrejin u koncentracionom logoru pokušava da svom malenom sinu ponudi nešto drugo, nešto što nije rat, logor, gasna komora ili streljački vod. Otac se trudio, kao i Vesko, da ne bude huškač, da svog sinčića ne zadoji mržnjom prema Njemcima zbog šačice nacista i uzurpatora vlasti, kao što je Vesko svih ovih decenija spasavao čast i dostojanstvo Srbije pokazujući Slovencima, Hrvatima, Bošnjacima, Albancima, da ne treba mrzjeti Srbe zbog grupice nacionalsocijalista 90-ih ili radikala svih ovih posljednjih godina.
PROČITAJTE JOŠ:
Ostao je nepokolebljiv
Ostao je nepokolebljiv i nakon pada prvog diktatora.
„Oni su mislili da smo mi njihovi posle Petog oktobra. Ne, nismo vaši. Mi smo novinari“, govorio je i tada, u tom kratkom predahu, na prelasku iz diktature Miloševića u diktaturu Vučića.
„Osim što je potrebno da bude obrazovan i pismen, neophodno je da novinar bude i hrabar, da uvek postavlja pitanja i traži odgovore za svoje čitaoce, da otkriva pozadinu i ne bude samo puki prenosilac tuđih izjava i poruka, potrebno je da ‘ispravi kičmu’ i ima stav. Takve sam birao“, objašnjavao je skoro, nakon pokretanja Nove.rs. Jer samo na taj način Veselin je mogao braniti moto svog uredničkog principa svih ovih decenija – da ne varamo ljude!
Tako to biva kad živite u opustošenoj zemlji i poniženom društvu. Tamo gdje za novinarstvo treba hrabrost, tu caruju strah i trepet. I tišina. Sve što se desi je očekivano, ništa što se izgovori nije sramotno. Koliko god bilo izmišljeno i lažno. Živimo na pustom ostrvu gdje vladaju kukavice, odlučuju moćni i bogati, psuju najgori. Par naivnih se ne predaje, ne želi da vidi pustinju oko sebe i pokaže bol koji osjeća od raspeća. Javno se junačimo, u tišini plačemo. Jer kad bismo mi pokazali strah, šta bi ostalo od onih kojima smo mi jedina nada. Koji ne smiju da govore ili pišu, ali koji nijesu prestali da vjeruju.
Kako da ne zviždimo
„Ova vlast gaji primitivizam i poslušnost kod većine medija i to nagrađuje parama građana Srbije, ali i mafijaša. Korumpirali su svoje kerbere i pretvorili ih u moralne nakaze“ , tako je pisao i govorio Veselin Simonović.
Kako onda da ne zviždimo, Veseline, brate moj. I Gospodar Srbije, a tek ovaj crnogorski, doživotni, bi se složili – time najbolje rastjerujemo strah u mraku kojim nas okružuje. Razgonimo crne oblake nad pustim ostrvom tako što lajemo. Na zvijezde. Ali, ništa nije uzaludno, sam znaš. Zato si i rekao – kad bih se vratio na početak karijere, ponovio bih isto. Gospodar misli da su sila i novac moćniji od principa i vrijednosti. Zato je zbunjen što još nije pobijedio. Njegovi bljuju, ali ne pomaže, njegovi prijete, ali ništa ni od toga, njegovi reketiraju, ali i to je uzalud, znaju njegovi i da biju, ali i to smo preživjeli. Zato je, moj druže, u stvari, pisanje ples sa smrću.
Godine opasnog življenja
Iako to nije, sam znaš i o tome smo ponekad pričali, u četiri oka, bilo lako nositi. Nakon što su kerovi i tvog i mog Gospodara objavili 1.422 priloga u zloglasnih „Minut, dva“, o Mišku i Željku, osnivačima „Vijesti“, nastao je gradski vic – da nije Miška i Željka ovo bi se zvalo „Sekund, dva“. Kad je sličan topli zec ili, još slikovitije, sačekuša organizovana od istih kerova i u istom formatu za druga i brata Veska, njegova majka je bila još duhovitija – „Kuku sine, više si na TV nego Milo“!
Izgleda šaljivo, a samo mi i naši najbliži znamo kako je bilo ozbiljno. Skoro četiri decenije. Godine opasnog življenja, zviždanja u mraku da se otjera strah. Pisanja i prkošenja, opet zato što nas je bilo strah. Okretanje za sobom prije nego što uđemo u ulaz zgrade ili automobil, jer ljudi smo, a strah je jači od čovjeka…
Kako nam je deci bilo
A tek naše majke, žene i djeca – kako je tek njima bilo. Gledali smo Vesko i ja ubijanje ljudi i gradova, Vukovara, Zagreba, Dubrovnika, Sarajeva, Mostara, na kraju Beograda, Novog Sada. Toliko smrti, ali život je jedan. La vitta e bella. Zato sam uvijek govorio – nije važno koliko živiš već kako živiš. Moj drug po životu, a brat po peru, moj oslonac i moja snaga, Vesko Simonović, živio je tako da njegove 63 godine treba slaviti. Strast koju je pokazivao u poslu i ljubav koju je davao u porodici – ima li ljepšeg i ozbiljnijeg opravdanja za jedan život. Dugo će živjeti priča o čovjeku koji je sa osmijehom na licu i olovkom u ruci pobjeđivao diktaturu, pa demokratiju, pa opet diktaturu, jer nije pristao da bude bilo čiji, već da bude samo novinar.
„Pesnik sliči caru oluja i bura, / što se tvorcu smeje sa oblačnog
svoda, / Na tle prognan gde ga svet s porugom gura,/ od džinovskih krila ne može da hoda…“.
Zato si odlučio da odletiš, moj Albatrose. Leti, Veseline. I smiješi nam se sa oblačnog svoda.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare