Piše Željko Ivanović: Kako Vučić može da se “promeni”

Teško je zamisliti čovjeka koji je bio više zabrinut i nesrećan uoči istorijskog 15. marta od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Još kada je prethodne noći pratio doček studenata na beogradskim ulicama i bulevarima. Posljednji put, slične slike, Titov pionir Aleksandar Vučić je možda gledao u prvom ili drugom razredu kad su ga izvodili da baca cvijeće na voljenog vođu. Otkazao je predsjednik Srbije sve vozove, zaustavio gradske autobuse, naložio obavezna dežurstva u subotu po svim klinikama i školama, samom sebi uveo noćnu smjenu u TV gostovanjima, ukazujući se pred ponoć na Informeru - ali sve je bilo uzalud. Shvatio je da je njegova koža u pitanju i da ako je on sam ne brani neće ni Ana, a kamoli Dačić. Ništa nije pomoglo, desio se najveći protest u istoriji Srbije i regiona, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.

Ali, na kraju tog dana, najgoreg u trinaestogodišnjoj apsolutističkoj vladavini gospodara Vučića, desio mu se hepiend kome se nije nadao. Teško je zamisliti čovjeka koji je u subotu veče bio više srećan i ispunjen od istog tog AV. Jer ono zbog čega je cijela Srbija pumpala sedmicama, a što je u predstavi većine građana trebalo da znači kraj jednog od najtragičnijih poglavlja u srpskoj istoriji, započetog Miloševićem a dovedenog do savršenstva pod Vučićem - nije se desilo. Zvučni top, ili neki sličan muzički instrument za razbijanje demonstracija, odradio je ono što sam predsjednik nije uspio u desetodnevnoj kampanji protiv 15. marta. Car je, iako go, izašao na još jednu, pres konferenciju u subotu veče, iza 22 sata, da odsvira kraj, studentima a ne sebi. I da saopšti kako je “Srbija još jednom pobedila”. Pošto je on Srbija - on je i pobjednik.

Trudio se AV te večeri da ne pokaže koliko je srećan, odao je priznanje studentima za posvećenost očuvanju mira, čak se na kraju posuo pepelom. “Dobro smo razumeli poruku... Kada se okupi toliki broj ljudi… Moraćemo sebe da menjamo i da naučimo mnogo toga”.

Dakle, od sjutra šef države ukida ili zabranjuje sve ono što je izazvalo studentske proteste. Korupciju, partitokratiju, nepotizam, nepravdu, zarobljeno pravosuđe, propagandu hobotnicu, govor mržnje, mafiju… Od sjutra predsjednik Srbije i ekipa počinju da se menjaju jer su dobro razumeli poruku studenata i građana. Ukazom Aleksandra Vučića, od sjutra, vrhovna javna tužiteljka Srbije Zagorka Dolovac počinje da procesuira i hapsi žešće nego Laura Koveši, sve do Andreja ako treba, Ana Brnabić baca bisere pred opozicione poslanike uz zakletvu da ih više nikada neće nazvati svinjama, studenti se promovišu kao budućnost Srbije a ne tamo neki ćaci iz Pionirskog parka, Bujošević i Mitrović pod zakletvom prihvataju obavezu da dvije najzlokobnije propagande batine Srbije transformišu u istinske javne servise, dok se Zlatibor i Kopaonik iz ruku Luke Bojovića i Zvonka Veselinovića vraćaju turističkoj ponudi Srbije, čime se ukida reket kao obavezno sredstvo plaćanja u investicionom životu ove države.

I ne samo to. Razumeli smo poruku jer nije šala toliki broj ljudi, i već od sjutra počinjemo da se menjamo. Kaže predsjednik Srbije. Ako postoji jedan član SNS-a, a pogotovo Dačićevih socijalista, koji se nije nasmijao na te riječi, onda je on, taj jedan jedini slijepi vjernik i nepopravljivi optimista, pomislio kako već od sjutra predsjednik neće gostovati ni u jednom jutarnjem programu, da od sjutra neće biti vanrednog presa, a da će u večernjim satima i predsednik, kao sav normalan svet, gledati 24 minuta ili N1. Ili neku seriju. Dosta mu je bilo politike, vreme je za promenu. Za početak bi to mogla biti serija Sablja. Koja takođe objašnjava otkud studentski protesti, jer surovo pokazuje kako se Srbija vrti u krugu pakla, od 1989. do 2025, od Miloševića do Vučića, i nazad.

Dan uoči istorijskog 15. marta, zbijao sam šalu sa kolegom i prijateljem iz Beograda, tvrdeći da će predsjednik AV, ako na ulici vidi 200 hiljada ljudi, a ne 300, podnijeti ostavku. Jer će kao odgovoran lider, državnik, shvatiti da je to veliki broj ljudi i da oni traže zamjenu a ne promenu. Zamjenu kompletnog političkog establišmenta a ne promenu istog onog koji može da mijenja samo dlaku, ali ne i ćud.

Svaka vlast kvari ljude, apsolutna vlast kvari apsolutno. Zato smo svi vrtjeli glavom kada je Đukanović 30. avgusta 2020. saopštio da je DPS izgubio, i da je i on, kao i brat po oružju AV u subotu veče, razumio poruku birača! I da njemu i DPS-u nema druge nego da se menjaju. Možete zamisliti koliko bi se promenili da su ostali na vlasti kada su se, za pet godina, ovoliko reformisali iz opozicije. Koja po prirodi stvari prinudno tjera na dramatičnu promjenu ako neko misli da opet preuzme vlast. Kod Vučića i u Srbiji danas je mnogo gore. On je vlast, i tako je nemilosrdno drži da djeluje kako je ne misli pustiti ni na jedan miran način. Zato cinično ponavlja da će se povući samo kada ga konkurencija pobijedi na izborima, što je naravno nemoguća misija jer do izbora može doći samo pod uslovima koji unaprijed garantuju njegovu pobjedu.

Kako da vjerujemo predsjedniku Srbije da je shvatio poruku građana, jer toliki broj ljudi nije mala stvar, kada on već mjesecima liči na zlovoljnog i frustriranog pubertetliju, koji mrzi čitav svijet jer ga je neko nakon 13 godina i brojnih pobjeda, nadigrao u partiji šaha! Ili ko može da vjeruje riječima Vučića kako je shvatio poruku i kako će sad da se menja, ako već četiri mjeseca odbija da prihvati kako novosadska tragedija nije uzrok studentskih protesta već samo njihov povod. Mogla je to isto biti i tragedija u Ribnikaru. Ili ona dan kasnije u Mladenovcu. Ali očito nezadovoljstvo i srdžba decenijskim stanjem u srpskom društvu te 2023. još nisu bili narasli do pucanja. Vrenje je radilo godinama, decenijama, ali je tek u novembru 2024. prevrelo. Odnosno prekipelo.

Zato je jasno da od promene koju obećava predsjednik Srbije nema ništa. Mašina koja je naštelovana da proizvodi korupciju, neznanje, partitokratiju, ropstvo, teror, ne može da se transformiše u nešto drugo. Ona ostaje na fabričkom podešavanju tako da je samo pitanje kada će da “padne” nova nadstrešnica. Sistem koji skoro deceniju i po funkcioniše tako da štiti dvor i kamarilu a ne građane, ne zna drugačije. Ako Vučić nije svjestan toga, onda je loše i za Srbiju, i za region i za njega samog. Onda će dinstanje Srbije da traje, svaki novi dan u tom stanju značiće korak dalje od normalnog i demokratskog raspleta višedecenijske drame jednog društva. Jedini način kako bi Vučić mogao da promeni stvari i pomogne i Srbiji i sebi jeste da shvati kako je njegovo vrijeme isteklo, da građani hoće istinsku promjenu, i da on može da se promeni tako što će obezbijediti mirnu i demokratsku tranziciju vlasti. Ako će studentima i građanima Srbije da pokaže kako se promenio, Vučić treba da se vrati u ustavna ovlaštenja i postane predsjednik svih građana. Srpski Matarela. U konkretnoj situaciji to bi značilo prihvatanje as soonas possible ideje prelazne vlade i organizaciju istinski demokratskih izbora na kojima SNS nema šansu da pobijedi. To bi onda dovelo do kohabitacije i mirnog i demokratskog isteka njegovog predsjedničkog mandata.

Ne znam za autokratu koji je spoznao momenat kada je došlo vrijeme da se kopačke okače o klin. Nije ni Đukanović. Čak nije ni nakon što je izgubio izbore. Zato je, nažalost, mala šansa da će se drugačije ponijeti i Vučić. Naprotiv. Realnije je očekivati jačanje represije i gomilanje sistemskih problema srpskog društva koji su izveli studente na ulice. Što može da dovede samo do novih tragedija.