Oglas

06, December, 2021, Belgrade - On Friday, Saturday and Sunday, Decemb
Darko Tuševljaković Foto: Mateja Stanisavljevic/ATAImages

Darko Tuševljaković: Mi smo u političkoj krizi duže od trideset godina i trenutno stanje deluje kao njena kulminacija, a meni kao čoveku u Srbiji je sve gore

14. feb. 2026. 19:31

Roman "Karota" samo delimično mogu smatrati svojom pričom. Mislim da je odvajanjem od mene priča dobila na univerzalnosti, kaže za Nova.rs dobitnik NIN-ove nagrade Darko Tuševljaković.

Oglas

Deca su se igrala i nisu ništa znala. Mi smo bili ta deca. Nismo znali da nam ispod nogu tinja vulkan koji će nas rasuti poput pepela, beleži u najboljem srpskom romanu u 2025. "Karota" književnik Darko Tuševljaković. Naslov su dva žirija u razmaku od nekoliko dana proglasila najboljim delom u prošloj godini. Najpre je Tuševljaković ovenčan priznanjem "Beskrajni plavi krug", a onda je stiglo i ono, još uvek najvažnije, NIN-ova nagrada. I to za delo u kom je ukrstio tragediju i misteriju. U knjizi Davor, čije se bezbrižno detinjstvo u Zadru s raspadom Jugoslavije, pretvorilo u noćnu moru, zajedno s devojkom Ninom zapućuje se iz Beograda u rodni grad kako bi otkrio istine o sebi ali i drugima.

Beograd 26. januar 2026. Svečano uručenje NIN-ove nagrade za najbolji roman
Darko Tuševljaković Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs

Darku Tuševljakoviću nagrade nisu nimalo strane. Još 2004. godine dobio je priznanje "Lazar Komarčić" a ovenčan je Evropskom nagradom za književnost i Andrićevom. No, kad je saopšteno da je 72. laureat NIN-ove nagrade, za Nova.rs našalio se da bi voleo da se januar, najduži mesec u godini, nikad ne završi. A sada, kad su se slegli utisci Darko Tuševljaković u razgovoru za Nova.rs podvlači da "svi uvek jedva čekamo da se januar završi".

- Meni je januar ove godine doneo iznenađenja kakvim nisam mogao da se nadam i utisci se još uvek množe, ali dobro je da se pompa oko nagrada polako sleže. Pisci uglavnom nisu navikli na tu vrstu medijske pažnje i onoliko koliko priznanje prija, toliko buka koja ga prati ume da unervozi.

Darko Tuševljaković NIN-ova nagrada 260126 Foto Filip Kraincanic (8).jpg
Filip Krainčanić / Nova.rs

Istakli ste kako je pisanje romana neizvestan posao, jer dok ga pišete ne znate kuda će vas odvesti, a kada ga završite ne znate kako će ga publika čitati. No, da pisac svakako ne želi mlaku reakciju, već da ostavi trag. Posle svega, mislite li da ste postigli naum?

- Što se tiče odnosa onoga što sam planirao da napišem i onog što je na kraju od svega toga ispalo, mogu da kažem da sam zadovoljan. Napisan tekst nikada neće u potpunosti odgovarati početnoj viziji, pošto je pisanje dinamički proces, donekle sličan plovidbi, pred koju se možete pripremati koliko god želite i pratiti vremenske prognoze, što ne znači da vas nasred okeana neće zadesiti neočekivana oluja i lomiti vam katarke. A ako pričamo o čitaocima, tu nikada nećete dobiti potpunu sliku, ali na osnovu komentara koji stižu do mene, rekao bih da su reakcije daleko od mlakih. Kada unesete iskrenu emociju u priču, onda vam se, valjda, to tako i vrati, snažno i iskreno.

S obzirom da je ova pripovest delimično vaša autobiografska priča i da ste je, po sopstvenom priznanju, dugo čuvali u sebi ali i pisali, koliko vam je bilo teško dok ste kopali po sećanjima?

- Kopao sam po sećanjima i pre pisanja romana, a nastavio sam da ih prekopavam i pošto je knjiga napisana. Pitanje je bilo samo na koji način ću ono što nosim u sebi, makar to bio samo sadašnji utisak o vremenu prošlom, preneti na papir. Naposletku sam se odlučio da od iskustva skrojim priču koja će sadržati kako doživljeno, tako i izmišljeno, koje, opet, možemo razdvojiti na ono moguće i ono nemoguće. Svi ti segmenti učestvuju u građenju "Karote", romana koji, posle svega, samo delimično mogu smatrati svojom pričom. Mislim da je odvajanjem od mene priča dobila na univerzalnosti, jer onda ne pričate samo jednu priču, ne opisujete samo jedan događaj i trenutak, već se, posredno, bavite svim takvim trenucima i sudbinama.

karota.jpg
Darko Tuševljaković Karota / Laguna

Prisećajući se, naizgled, idiličnog detinjstva s drugarima u Zadru koje je na brutalan način zaprljano ratom glavni junak romana "Karota", Davor kazuje: "Naša ulična banda kao da najavljuje ono što će doći… I to za samo nekoliko meseci. U stvari, sve je to već bilo zakuvano, samo što mi nismo znali". I dok klinci, očekivano, nisu znali, mislite li da su neki odrasli slutili “šta se kuva” u Jugoslaviji?

- Mislim da i veliki broj odraslih zaista nije imao pojma šta se sprema na obzorju. Država koja je polako erodirala krajem osamdesetih i dalje se činila dovoljno čvrstom konstrukcijom za običan svet, među koji spadam ja, moja porodica i širi krug ljudi oko nas. Siguran sam da je bilo teško zamisliti da će se tako nasilno izleteti iz koloseka čiji je pravac decenijama pre toga zacrtan i sa kog su se svi zakleli da neće skrenuti. Ljudi su bili zatečeni, nespremni. Samo nisu svi: očito je da nisu svi s radošću putovali tom prugom. Prethodno nezaceljene rane su se otvorile, netrpeljivosti su podgrejane narativima za kojima se poseže kada neki žele da postave sopstveni kolosek, i ispostavilo se da se prilično lako može dobiti kritična masa za drastične mere. Neko je to morao da planira. Nije to nikakva teorija zavere, već pretpostavka koju nameće prosta logika. I pored svih priča o stranim silama, interesnim grupama i svetskim porecima, u svemu su ipak ključnu ulogu odigrali ljudi odavde, ljudi s naših prostora, političari, sugrađani, komšije.

Da li je zaista postojala iluzija da će život tamo, odnosno ovde moći da se nastavi. I jesu li udarci bili neminovni da biste se "trgli iz sna"?

- Svako ko je prisiljen da život započne ispočetka mora gajiti makar delić iluzije da će mu to uspeti, inače se jedino može prepustiti apatiji. Ta iluzija mora čak biti dovoljno snažna da savlada žal za onim što smo ostavili iza sebe, žal kog vreme kao da mnogo ne leči. Stoga je snaga te volje nužno velika, čak i kada ljudi koji započinju nov život izgledaju iznureno i usahlo. I u tom aktuelnom životu zapravo nikada ne prestajete da se trudite, možda i više od onih kojima je to jedini život, zato što imate onaj iza sebe s kojim ovaj sadašnji neizbežno upoređujete, i zato što se u trenutnom okruženju ipak ne osećate sasvim kao kod kuće. Ni u jednom od osam gradova u kojima sam živeo ne osećam se sasvim komotno, pa ni u ovom u kom sam najduže, a istovremeno svaki od njih osećam kao svoj. Čudan je to osećaj istovremene pripadnosti i nepripadanja. Udarac u romanu koji protagonistu trgne iz sna samo je poluga koja odašilje kamen priče nizbrdo, u stvarnosti je čovek svoje prostorne i vremenske podeljenosti uvek svestan.

Ako veći deo života provedeš u miru, verujući da su svi ljudi dobri, kada počne rat, jedino možeš da okreneš ćurak i pomisliš da smo svi, u stvari, loši, misli Davor. Da li, zaista, rat budi ono najgore u ljudima? I može li se samo ponoviti misao glavnog junaka - svi smo bili pobednici, svi poraženi i svi uvređeni?

- Uveren sam da je rat u stanju da iz čoveka izvuče ono najgore. Ne samo rat, ali rat svakako. I ne kažem da će nužno svi koje on zahvati pokazati najmračniji aspekt svog bića, ali ako postoji plodno tle za uzgajanje tog mraka, onda je to svakako rat, kao najekstremnija ljudska delatnost. Sama činjenica da smo kao vrsta u stanju da svesno započnemo orgiju masovnog samouništenja govori u prilog tome. Sve priče da je rat civilizacijska nužnost, da je prirodan i da bismo bez njega propali salonsko je mudrovanje i jeftino pravdanje upravo davanja oduška najnižim porivima. U nama obitavaju krvoločnost i bespoštednost, sebičnost i nasilnost, profiterstvo i mržnja, a valjda bi tekovina civilizacije trebalo da bude borba protiv tih impulsa, a ne međusobna borba zbog tih impulsa. I kad god posegnemo za ratom kao rešenjem problema, neminovno je da nećemo iz toga izaći kao pobednici.

06, December, 2021, Belgrade - On Friday, Saturday and Sunday,
Darko Tuševljaković Foto: Mateja Stanisavljevic/ATAImages

U jednom trenu Davor kaže partnerki Nini, koja ga je i ponukala da se vrati na "mesto zločina", u Zadar - kako misli da je udario u zid. A da li je to prebiranje po sećanjima, iskopavanje potisnutih rana - sve vreme nesvesno udaranje u zid, ili pak pokušaj da se on probije?

- Mislim da može da bude i jedno i drugo. Često se iz nesvesne potrebe vraćamo na ono što je bilo, kroz generacije smo opterećeni prošlošću, nedovršenim pričama i traumama, nesposobni da odmaknemo od njih. Tada uglavnom tapkamo u mestu, ali postoje trenuci u kojima se sećanjima vraćamo s određenom namerom, što može nastupiti samo onda kada smo osvestili problem, kada nas vodi želja da kroz pomirenje s onim što je bilo omogućimo sebi korak napred. Ti trenuci su ređi, ali svaki napor se isplati, koliko god koristi da donosi.

Kad se tridesetak godina nakon raspada Jugoslavije pročitaju rečenice koje izgovara Cvita, majka jednog od Davorovih drugara iz detinjstva da je "u ratu svako birao svoju stranu", a glavni junak shvata da ne treba da joj govori o bušnim gumama i kamenicama, pretnjama da će biti zaklani, batinama koje su ih naterale da život nastave u Beogradu, zbog čega bi Zadar trebalo da se srami, znači li to da iz trauma većina nije ništa naučila? I da su svi pred sebe postavili pitanje srama, mislite li da se danas možda ne bi iznova stvarale tenzije na ovom tlu?

- Da smo u stanju lako da učimo na sopstvenim greškama i patnjama, svet oko nas bi drugačije izgledao. Potresni događaji su ponekad zaista veliki kamen spoticanja, a da bismo nešto korisno izvukli iz tog iskustva, potrebno je kamen nekako preskočiti, što mnogima ne uspeva, ili im je naprosto potrebno mnogo vremena. Nezgoda sa sukobima kao što je bio taj jeste što u njima svi izvuku deblji kraj, i oni koji sebe smatraju pobednicima i oni koji misle da su gubitnici. I onda svi nosimo traume, upiremo prstom u onog drugog, krivicu tražimo na suprotnoj obali reke, iako je tamo zemlja ista kao ovde. Teško je osetiti sram kada smatrate da ste oštećeni, a to smatraju svi.

Proživljene patnje neminovno su raspolutile ličnost glavnog junaka, te ne čudi kad čitamo njegovo priznanje da je "možda onaj koji pomaže detetu da pređe ulicu, kao i onaj koji ga udara kolima". Da li je zato, u gotovo trilerskoj završnici, morao da pogleda u sebe, a ne oko sebe, i pronađe, ne ono izgubljeno, već sakriveno?

- Jedna od zamisli u vezi s junakovim putovanjem jeste bila da se ono okonča u njemu, otud doslovno poniranje u dubinu, silazak u mračnu, vlažnu jamu koja istovremeno predstavlja tlo na kom živimo i junakovu nutrinu, mesto na kom se krije tajna. Tek tada, nakon što je ispratio sve spoljašnje tragove, nakon što se vratio u prostor i, na neki način, vreme koje je nekad poznavao, i nakon što je bez zadrške pogledao u sebe, on može da dobije šansu da razreši misteriju i nastavi sa životom rasterećeniji. Na čitaocu je da proceni da li će tu šansu iskoristiti i kako će njegova budućnost izgledati.

Roman niste naslovili po glavnom junaku i propovedaču, već po jednom od protagonista te "bande" iz zadarskog Puta Petrića. Karota kao da sublimira svu tamu pripovesti ali i jednog turobnog života, od batina, incesta, smrti, bežanja do gotovo grotesknog obitavanja na Pijaci "Zeleni venac". Koliko je još takvih sudbina bilo ovde?

- U liku Karote se sakupilo sve ono loše iz vremena koje sam želeo da opišem, i samim tim on prerasta u lik veći od života, postaje neka vrsta simbola. U univerzumu romana, on je crna rupa koja privlači i guta sve oko sebe. Glavni lik, Davor, godinama oseća privlačnu silu svoje prošlosti, čiji je centar Karota, i odlučuje da joj se odupre. Roman je takoreći borba između te dve sile, one koja bi da gleda napred i one koja čoveka vuče unazad. Mislim da je mnogo ljudi doživelo štošta loše i da će umeti da prepoznaju neke segmente Karote. Mali je ovo svet koji je pretrpeo razne muke.

Beograd 26. januar 2026. Svečano uručenje NIN-ove nagrade za najbolji roman u 2025. godini održano u Zadužbini Ilije M. Kolarca. Urucenje NIN-ove nagrade, NIN-ova nagrada Foto:Filip Krainčanić/Nova.rs
Filip Krainčanić / Nova.rs

Junaku, na kraju, u njegovom trećem životu ostaje radost slobode. Da li je takva katarza bila neophodna da bi preživeo sve? A koliko je, s druge strane, danas svakom čoveku dostižna ta lična pa i bilo kakva druga sloboda?

- Takvo tumačenje završnice romana je pomalo individualno. Mene ako pitate, Davorova sloboda je i dalje pod znakom pitanja. Ostavljena mu je mogućnost slobode, ali on do nje još mora da ide. Njegovo putovanje se u tom smislu nije završilo. Pitanje slobode u stvarnom životu je, zapravo, slično. Ona postoji kao ideal ka kom se stremi i do nas je da joj pokušamo prići što bliže. Sloboda se, u apsolutnom smislu, nikad neće ostvariti, što ne znači da ne treba da procenjujemo kolikim parčetom njenog kolača bismo bili zadovoljni. Drugim rečima, da vagamo koliko slobode nam je potrebno za kvalitetan i ispunjen život. Pitanje slobode je pitanje cenkanja, borbe za procente.

U romanu ima elemenata trilera, pa i fantastike. Pomenuli ste na ceremoniji dodele priznanja da ste davno "u naletu vatre" napisali pismo jednoj američkoj spisateljici, na koje vam je odgovorila. A je li to, možda, Ursula Le Gvin? Jedan vaš poznanik mi je rekao da ste pre dvadesetak godina uradili i intervju s njom koji je objavljen u fanzinu "Emitor"…

- Jeste, reč je o Ursuli K. Le Gvin, koja se kroz svoja dela često bavila odnosom svetlosti i tame, pronalaženjem ravnoteže koja život čini podnošljivim i, ako imamo sreće, prijatnim. Bavila se nepravdom, ali i mogućnošću pravde. Bila je veliki humanista i često se pozivam na nju i njene reči, jer mislim da su me unapredile i donele mnogo toga umetnosti kojom se bavila.

Darko Tuševljaković NIN-ova nagrada 260126 Foto Filip Kraincanic (17).jpg
Filip Krainčanić / Nova.rs

Nedavno ste kazali da ovdašnja vlast kulturu i umetnost ne razume. Kako je onda vama kao umetniku u Srbiji? I uočavate li neki rasplet društveno-političke krize?

- Meni kao umetniku je otprilike uvek isto. Malo koji pisac kod nas živi od pisanja, većina je prisiljena da radi neki drugi posao, a da pisanjem popunjava ono slobodnog vremena što nam ostane, tako da smo mahom hobisti. To je sada tako, a tako je bilo i ranije. Međutim, manje je važno kako je meni kao piscu, važnije je kako mi je uopšte uzev, kao čoveku. U tom smislu mi je sve gore i, kao i većina, nadam se da će ta situacija promeniti. Srećom, dosadašnje iskustvo me je naučilo da raspleti kriza ne nastupaju trenutno, da nikad nije reč o magiji, već da su to procesi koji traju, ma koliko se to nama ne dopadalo. Mi smo u političkoj krizi duže od trideset godina i trenutno stanje deluje kao njena kulminacija, ali i ta kulminacija može trajati duže nego što bismo želeli. Stoga sam svestan da nas čeka dug put koji se, sasvim je moguće, neće okončati za mog vakta, već će prave benefite doneti nekoj narednoj generaciji.

Posle toliko "tereta" u vidu književnih priznanja, kuda dalje?

- Sledi malo odmora, pa šta drugo nego povratak za tastaturu.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare