Oglas

Izložba Jugoslavija Made in Yugoslavia
Izložba Jugoslavija / Filip Krainčanić Nova.rs

Tri "Made in Yugoslavia" proizvoda koji su se na Zapadu masovno kupovali

autor:
16. nov. 2026. 15:44

Kada se usred socijalističke Jugoslavije razvilo potrošačko društvo, najradije su se kupovali proizvodi koji su nosili oznaku da potiču iz Nemačke, Amerike ili Japana. Natpis "Made in Yugoslavia" nije izazivao naročito oduševljenje čak ni u zemlji u kojoj je ta roba proizvedena, a kamoli u inostranstvu. Ipak, postojali su proizvodi upravo s tom oznakom koji su se prodavali i na razvijenom Zapadu.

Oglas

Index donosi priču o tri takva uspeha.

Skije za partizane i olimpijske pobednike

Rudiju Finžgaru (1920–1995) bilo je tek 15 godina kada je prvi put učestvovao na takmičenju u skijaškim skokovima, i to na skijama koje je sam napravio. Njegovu uspešnu sportsku karijeru prekinuo je rat - mobilisan je u Vermaht, odakle je prebegao u partizane, za koje je počeo da izrađuje skije.

Odmah po završetku rata osnovao je u mestu Begunje fabriku skija, koja je 1952. godine dobila ime Elan. Dok je u većini jugoslovenskih fabrika inovacija bila manje-više nepoznat pojam, Elanovi inženjeri nastavili su da usavršavaju sopstveni proizvod.

Prelomni trenutak dogodio se kada su odlučili da svoje skije predstave svetu, sklopivši ugovor s mladim i tada prilično nepoznatim švedskim skijašem Ingemarom Stenmarkom.

Tu odluku o sponzorisanju mladog talenta morao je da odobri i radnički savet.

"Bilo im je veoma teško da poveruju da će ulaganje značajnog novca u ovog mladog skijaša dovesti do povećanja prihoda od prodaje skija", prisećao se Vinko Bogataj, tadašnji direktor Elanovog odeljenja za skije.

Ipak, odlučili su da makar isprobaju praksu koja je danas sasvim uobičajena. Kao što znaju svi koji su makar malo pratili istoriju skijanja, Ingemar Stenmark postao je skijaš s najviše pobeda u Svetskom kupu, a čak 68 njih - uz dva olimpijska i tri svetska zlata - ostvario je na Elanovim skijama.

Slavu Elana širili su i tadašnji slovenački skijaški velikani poput Jure Franka, Bojana Križaja i Mateje Svet. Elan je i danas zadržao status industrijskog giganta iz male zemlje.

Šporet koji je "uspeo" u Nemačkoj

Kompanija Gorenje je uspeh postigla drugačijim putem. Prvo su 1961. godine izvezli u Zapadnu Nemačku oko 200 šporeta preko Nekermana (Neckermann), velike kompanije za katalošku prodaju.

Na zahtevnom nemačkom tržištu proizvod je pokazao svoj kvalitet, pa je 1965. počeo izvoz većih količina šporeta. Gorenje je 1971. godine osnovalo sopstveno trgovačko preduzeće u Minhenu i već u prvoj godini poslovanja ostvarilo značajan promet od 20 miliona nemačkih maraka.

Narednih godina osnivane su podružnice i u Austriji, Francuskoj, Danskoj i Italiji.

A usred Hladnog rata, 1978. godine, Gorenje je povuklo potez kakav do tada nije bio viđen kada je reč o socijalističkim preduzećima - kupilo je nemačkog proizvođača radio i televizijskih uređaja Körting.

Takvim, tipično kapitalističkim potezom, Gorenje je sebi obezbedilo značajno mesto na tržištu zemlje poznate po vrhunskim kućnim aparatima.

Oznaka „Made in Yugoslavia“ Nemcima sama po sebi nije značila ništa. Štaviše, prosečan nemački kupac verovatno ju je doživljavao čak i kao manu. Međutim, proizvod se nametnuo kvalitetom i pristupačnom cenom.

Čak i kada danas prelistavate nemačke kataloge, neretko ćete ispod Gorenjevih mašina za pranje veša, šporeta i frižidera pronaći oznaku „sehr beliebt“ (veoma popularno).

Tako je kompanija za proizvodnju poljoprivredne opreme, osnovana u Velenju 1950. godine, dospela među osam najvećih evropskih proizvođača kućnih aparata.

Začin s dobrom preporukom

Ubrzo nakon što je 1959. godine diplomirana hemičarka Zlata Bartl izumela Vegetu (i dobila nadimak „teta Vegeta“), rukovodstvo Podravke shvatilo je da nije dovoljno samo imati proizvod i staviti ga na police prodavnica.

Već 1962. godine osnovan je tim u Zagrebačkom centru za domaćinstvo koji se bavio marketinškim istraživanjima prehrambenih navika i tradicionalnih jela.

Ubrzo su počeli da organizuju demonstracije kuvanja, kao i da izdaju knjižice s receptima i uputstvima za upotrebu Vegete.

Početkom sedamdesetih godina definisan je vizuelni identitet pakovanja, s obaveznom plavom bojom i prepoznatljivim likom kuvara, a prvobitni naziv Vegeta 40 promenjen je u jednostavno Vegeta - ime koje se lako pamti i koje je pogodno za međunarodno tržište.

U tom procesu stvaranja onoga što se danas naziva brendom učestvovala je i marketinška agencija Ozeha.

Vegeta je počela da se izvozi 1967. godine u Mađarsku i Sovjetski Savez, gde je ubrzo stekla veliku popularnost. Ostala je upamćena reportaža iz Budimpešte iz 1979. godine, u kojoj se jedna domaćica žalila da u celom gradu ne može da pronađe Vegetu.

Godine 1971. počeo je izvoz u Austriju, Švedsku, Nemačku i Čehoslovačku.

Izvoz je neprestano rastao - na primer, 1979. godine za 50 odsto, a zatim 1980. za dodatnih 40 odsto.

Na nemačkom tržištu Vegeta se u početku distribuirala preko prodavnica koje su držali Turci i Jugosloveni, a od 1981. godine neprekidno je prisutna u praktično svim nemačkim prodavnicama.

Podravka je razvila ozbiljan marketing, neuobičajen za socijalističke prilike. Imala je sopstveni kreativni studio, dizajnersko odeljenje i foto-studio, a sarađivala je i s marketinškim agencijama.

Imala je i svoju kratku, ali upečatljivu televizijsku emisiju „Male tajne velikih majstora kuhinje“.

Zauvek su ostale upamćene emisije koje su vodili Oliver Mlakar ili Ivo Serdar, dok je ukusna jela, obavezno začinjena Vegetom, pripremao Stevo Karapandža, najveća kulinarska zvezda ovih prostora.

Naravno, nikakav marketing ne bi pomogao da nije bilo reči o kvalitetnom proizvodu koji može da se koristi u praktično svakoj nacionalnoj kuhinji.

Vegeta je i danas vodeći evropski brend dehidriranih mešavina začina, a dobitnik je i nemačke nagrade Top Marke 2025.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare