Možda će zvučati otrcano, ali zaista Sarajevo film festival je nešto posebno. Kad te dočekaju tako divni domaćini, kad te sačeka takva toplina, ne treba ti ništa više, kazao je danas slavni američki reditelj Aleksandar Pejn u Sarajevu.

Reditelj Aleksandar Pejn, kojem je sinoć na 30. Sarajevo film festivalu uručeno Počasno srce Sarajeva za doprinos kinematografiji, danas je svratio na Festivalski trg kako bi popio kafu s novinarima, studentima, poštovaocima. I, naravno, na početku „kafenisanja“ neminovno je da bilo da nastavi priču o Sarajevu:

– Kada sam došao prvi put ovde pre 19 godina bilo je to deceniju i nešto posle rata na ovim prostorima i u ovom gradu. I ono što mi se tad dojmilo bilo je koliko ta priča Sarajevo film festivala dodiruje, koliko je moćno, snažno kad napravite ovako nešto lepo iz očaja. Svi koje zna, a bili su ovde, zaštitnički se osećaju spram Sarajeva, kao da ga na neki način poseduju. Bio sam dirnut što sam sinoć dobio nagradu i što sam se ovde treći put vratio – iskren je bio Pejn.

Aleksandar Pejn, Sarajevo film festival Foto n1

Nakon sinoćne dodele nagrade publika je mogla da vidi njegov davnašnji film „Stranputice“, koji je ovenčan Oskarom. Prisećajući se stvaranja filma i njegovog kultnog statusa, kazao je:

– Kao filmski stvaralac kojem su 63 godine, moram da kažem da sam počeo da studiram u filmskoj školi bez ikakvih veza, pitajući se da li ću uopšte uspeti u karijeri. A, eto, danas ljudi još uvek gledaju taj film koji sam snimio pre 20 godina. Hvala svima na interesu za dobar film. Ima mnogo divnih filmova, koji ne traju, ljudi ih danas ne gledaju. Tako da – hvala bogovima na tome. Mislim da je snimanje „Stranputica“ bilo moje najsrećnije snimajuće iskustvo. Snimali smo u jesen, po suncu, za vreme žetve, i činilo mi se kao da sam Bog hoće da ga snimimo. Ako nam je trebalo sunce, imali smo ga, a ako nam je bila potrebna kiša, pala je. Pili smo vino uveče, smejali se, i čini mi se da se to i vidi na platnu.

Pomenuo je i Pola Đamatija, glumca, s kojim je prvi put radio na filmu „Stranputice“, da bi ponovo s njim sarađivao na poslednjem naslovu .- „Bartonovoj akademiji“:

– Kad pišem scenario, nikada mi na umu nije određeni glumac. Zaprvo i ako mislim na nekog glumca, obično on više nije živ, i pomogne mi nekako u pisanju. Kad sam pisao scenario za „Stranputice“ nisam znao ko je Pol Đamati, već sam ga upoznao na audiciji i opčinila me je njegova prirodnost, s tim što „Bartonovu akademiju“ jesam pisao s njim na umu. Imamo tu neku povezanost, i ako je i potrebno da mu dam neku sugestiju, mogu samo da ga pogledam, i odmah zna šta hoću.

Šta je najteži deo posla

Naslanjajući se na tu priču o pisanju predloška naglasio je da je stvaranje scenarija za njega najteži deo posla:

– Voleo bih da snimam više filmova. Snimio sam ih samo osam, ali ne da mi se da snimam više, jer mnogo vremena provedem pišući. A i imam 63 godine. Kao reditelj možeš da napraviš grešku, ali tu je scenario koji ti pomaže, koji je tvoja sigurnosna mreža – kazao je, a onda se pozvao na velikog sineastu Akiru Kurosavu:

Aleksander Pejn, Sarajevo Film Festival Foto: Jelena Koprivica, Nova.rs

– Kurosava je rekao: „Ako želim da vam dam poruku svog filma napisao bih je na parčetu papira“. E, pa slažem se s njim. Nisam pretenciozan, ali mislm da nikad ne želim da budem vodič gledaocima već da se sami povežu s filmom. Ne treba im vodič. Opet Bunjuel je govorio – Ne živimo u najboljem od svih mogućih svetova. I to je istina. Uvek sam zainteresovan za film gde klimaks nije čin nasilja, već ljubaznost, ili žrtva.

Iako se ispostavlja da su njegovi filmovi na neki način roud muviji, priznao je da to nikad nije radio s namerom:

– Ali, sebe najbolje možeš upoznati a i nekog drugog kad putuješ. Zato valjda putovanja u mojim filmovima.

Istakao je i kako voli stare filmove i uglavnom samo njih gleda:

– Ne gledam serije, iako mi mnogi govore da ima dobrih. Ali, kad god pomislim da pogledam neku seriju, setim se da ima postoji tamo neki stari film koji još nisam pogledao. Prosto, zanimaju me starine. „Bartonova akademija“ ima estetiku fllma iz sedamdesetih, to je s namerom rađeno. Ja sam tad bio tinejdžer i zahvaljujući filmovima iz tog doba poželeo sam da se bavim ovim poslom. Tada smo imali trend pravljenja filmova koji su bliže realnosti nego eskapizmu, gde filmske zvezde izgledaju kao stvarni ljudi, a ne kao filmske zvezde, koje vežbaju stalno, skidaju košulje ili majice da bi se videlo njihovo savršeno telo, i sjajan izgled. To je tako glupo, i ja s tim ne mogu da se povežem. Pa, kakve to veze ima s Marčelom Mastrojanijem ili Džimijem Stjuartom. Ja volim filmove s njima i verujem da će se takvi naslovi jednoga dana vratiti – naglasio je Pejn, dodavši da gleda filmove iz svih zemalja, dekada, ali uvek se vraća japanskoj, italijanskoj i američkoj kinematografiji.

Napomenuo je i da je teško snimiti film uopšte, naročito snimiti dobar film, a tek film koji će dobiti distribuciju i koji će ljudi nastaviti da gledaju. E to je slučaj, kako je rekao, s njegovim poslednjim ostvarenjem „Bartonovom akademijom“. Tokom samog procesa stvaranja filma najviše voli dve stvari:

Aleksander Pejn, Sarajevo Film Festival Foto: Jelena KoprivicaNova.rs

– Volim da istražujem lokacije za snimanje, da gledam svet i tražim interesantna mesta. Ne volim da pravim setove, volim da snimam u stvarnom svetu. I volim montažu. Rediteljski posao je ponekad zamoran, i zato montažu nazivam obećanom zemljom. Jer, uveče možeš da ideš na večeru s prijateljima, ujutru da vežbaš, i imaš bankarsko radno vreme. E, zato volim montažu.

Pejn smatra i da je u Holivudu od polovine devedesetih došlo do pada u kvalitetu filmova, koju su puni predvidljivosti. Sve bogati i glupi… A upitan da li su Oskari promenili njegov status, ovako je odgovorio:

Aleksander Pejn, masterklas, Sarajevo Film festival Foto: sff.ba

– Pretpostavljam da jesu, ali ne na načine kojih sam svestan. To nije mene promenilo. Menja to kako te drugi ljudi vide. Kad god me negde predstavljaju uvek kažu dvostruki Oskarovac, to te valjda prati. Vudi Alen ima tezu da neće steći besmrtnost kroz svoje filmove, već time da izbegne smrt, da ne umre. Brzo nas guta tepih istorije. Samo se nadam da će u neko potonje doba ljudi i dalje gledati moje filmove.

Koji su Pejnovi omiljeni glumci

A na pitanje Nova.rs ima li glumca za kojeg bi voleo da bude „njegov“, kao što je to Robert De Niro glumac Martina Skorsezea, i da li je spram glumaca strog reditelj, Aleksandar Pejn je za naš sajt odgovorio:

– Među današnjim glumcima volim Maka Rafala, Oskara Ajzaka, Havijera Bardema i vidim ih kao neki svoj alter-ego, ali, nažalost, još uvek nemam scenario za njih. Možda se jednoga dana „desi“ taj scenario. A da li sam strog? Pa, donekle. Glumci mogu da rade šta god žele, ali nema improvizacije, bar s dijalozima. Dozvoljavam im ja da budu kreativni. Ali, jesam strog kad su u pitanju dijalozi. Moraju da izgovaraju replike kako su napisane i tu nema zbora!

Bonus video: Pejnu uručeno Srce Sarajeva

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar