"Ratovi kod nas završeni su pobedom vulgarnosti i kiča"

Razgovarala: Tamara LakićNenad Vujatović je pisac koji od 1993. godine živi i radi u inostranstvu. Najpre je živeo u Dablinu, u novije vreme već godinama živi u Briselu. Rođen je u Zadru 1961. godine, što znači da drugu polovinu života živi izvan jezika na kome piše. Vujatović je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru, na Odseku za jugoslavistiku. Magistrirao je filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nedavno je u "Arhipelagu", u pesničkoj ediciji "Element", objavljena Vujatovićeva pesnička knjiga "Put u Jerusalim". Pre ove knjige, koja je pisana godinama, Vujatović je objavio roman "Krhotine", takođe u Beogradu (2009). Razgovaramo s Nenadom Vujatovićem o jeziku, o proživljenom iskustvu i kako ono postaje deo poezije, o emigrantskom prtljagu i o novom svetu koji podstaknut pandemijom nastaje pred našim očima.U najavi knjige Vaš izdavač posebno naglašava element proživljenog iskustva u Vašim pesmama. Kako su nastajale pesme u knjizi Put u Jerusalim? Koliko one zaista duguju iskustvu?- Put u Jerusalim je dugo nastajao. Pjesme su koincidirale s ratom. Svijet se ruši u krvi i zločinu, a jedan poražen čovjek usred ruševina sjedi i piše pjesme. Kome? Čemu? Ako već pisanje slavi čudo života.

Čovjek pjeva usred rata jer se drži za život, za ono na što se život svodi kad se sve sruši - za malo ljubavi i ljepote. I sve dok postoji želja da se govori, postoji i želja da se bude s ljudima čak i sa onima koji se međusobno ubijaju jer ne nalaze isti jezik. i ne žele da ga nađu.Dakle, te pjesme od samog početka mnogo duguju iskustvu. Međutim, one nisu nekakav neposredan odgovor na podražaj iz okoline ili pokušaj da se predstavi neki konkretan događaj. One u tom smislu iznevjeravaju stvarnost kao što, na primjer, i najistinitija autobiografija iznevjerava stvarnost. One su rezultat stanja tjeskobe, straha, užasa, nemira, žudnje i potrebe da se to stanje spozna i prevaziđe ljepotom. Rat je pobjeda vulgarnosti i kiča. Stvarati ljepotu ili htjeti stvarati ljepotu usred vulgarnosti i kiča naivan je gest samoodbrane kojom bi da se odbrani dragocjeni svijet. Avantura poezije je avantura traženja smisla i ljepote u jeziku. Ona je otkrivanje novog jezika u jeziku svagdašnjem. Sve te moje pjesme napisane su na jednom istom jeziku. I kad se taj jezik iscrpio, zbirka se sabrala.Da, sabrala se i deluje kao dugo pripremana celina.- Kako te pjesme nisam pisao s mišlju na zbirku na kraju su, kad ih je trebalo posložiti, postale teret jer nisam uspijevao da izađem iz kronologije njihovog nastanka. Srećom, čak i u ratnim okolnostima čovjeku se dogodi da naiđe na dobre i izuzetne ljude. Tako sam upoznao, sada, nažalost, pokojnu, dragu prijateljicu Tanju Popović. Ona je bila prva kritičarka tih pjesama, vrlo zahtijevna, ali blagonaklona. I na kraju, ona ih je posložila ovako kako su sad složene u zbirci. Nažalost, nije dočekala da ih vidi u knjizi. Eto, još jedan dokaz da pjesme duguju iskustvu.Našlo bi se tu još sijaset detalja, od rakije koju je pekao moj drugar Dragan Kostić kojom su protkane neke od pjesama. Vjerujte mi, Dragan mnogo bolje peče svoje keramičke skulpture nego rakiju. Tu je, na primer, i toranj crkve svetog Jovana Krstitelja u Blekroku, u Dablinu, koji sam tri godine gledao svakog dana kroz kuhinjski prozor i koji je na kraju završio u jednoj od pjesama. Treba li da naglasim kako nikad nisam čuo da je neko na tom tornju vidio Svetog Georgija ili aždahu. Ali eto ja jesam. I ko kaže da ih tamo nije bilo?Emigrantsko iskustvo i iskustvo putovanja su među najčešćim iskustvima o kojima se govori u Vašoj knjizi. Šta za pesnika znači ta promena mesta boravka i ta promena tačke gledišta?- Putovanje je nešto čime sami sebe volimo da nagradimo. Promjena mjesta je zavodljiva jer ne odlazimo da bismo živjeli u novoj sredini, nego da promijenimo dekor i zaželimo se povratka, jer kod kuće je najljepše. Emigrantsko putovanje nije ni turistički aranžman ni školska ekskurzija. Iako i školska ekskurzija može mnogo čemu da nas nauči, o nama samim i o drugima oko nas. Emigrant je od-bačen na put. On je na trošnom čunu bez krme i nade i ne razumije zašto je kažnjen sve dok ne shvati da je to, zapravo, svojevrsna nagrada. Istina, ne nužno ugodna, ali svakako otrežnjujuća. Kao što bi trebalo da je otrežnjujući izlazak iz kuće u šumu svijeta. To je ona vrsta "privilegije" koju oduvijek u većoj ili manjoj mjeri, zavisno od okolnosti, žive pripadnici neke od manjina. Oni prvi vide kuda vodi put. Dabome da oduvijek putujemo u raj, u nebo, u Jerusalim. A taj raj zvoni u eho rimi kraja. Putovanje je sve što tome prethodi.Kako onda emigrant doživljava svet u kome se našao?- Emigrant svijet doživljava ili preživljava kao niz opasnosti i sve što mu preostaje jeste da se izbori za glavnu ulogu u priči svog života. Tako i pjesnik emigrant jer, nažalost, pjesnik emigrant je osoba koja i ne htijući više radi na svojoj biografiji nego bibliografiji. Emigrant putuje širom otvorenih očiju jer putuje u mraku i u strahu. A u strahu su velike oči. Važno je pjevati na putu jer pjevanje može da utješi i ohrabri, da pripitomi strah što nije malo kad se putuje od nemila do nedraga. Pjevati oslobađa jer znači biti u poeziji, dakle, u prostoru slobode. Pjevanje nas podsjeća i na to da imamo pravo na samo jedno, životno, putovanje. Pjevanje emigrantu, dakle, vraća pravo na to putovanje. Pravo da pjevamo iako odlazimo jer znamo da su pravi putnici oni koji odlaze radi odlaska.Vratimo se promenama mesta i tačke gledišta. Kako biramo ta mesta? Ili ih ne biramo uvek? I ko je dnas sve emigrant?- Pjevati znači pjevati bivanje u svijetu koje je uvijek konfliktno jer živjeti znači biti s drugima. Živjeti na različitim mjestima znači upoznavavati druge i sebe u odnosu s tim drugim drugima. Promjena dekora ne smije da nas zavara jer stvarno mjesto života su ljudi, a ne građevine. Živimo s drugima, u drugima, protiv drugih, uprkos drugima, za druge... Tek u susretu s drugima postajemo ono što jesmo. Kroz zapažanja, poređenja, propitivanja... Susreti su krhki trenuci. Mjesta se pretapaju jedno u drugo. Ulica kojom hodamo nalik je drugim ulicama kojima smo prolazili. I tako prolazimo ulicama različitim, a tako istim. Gradovi nisu samo različiti nego i isti baš kao i ljudi. I tek kad ljudi postanu kompleksni, kad progovore, ta mjesta više nisu kulise.Ne zaboravimo da emigrant nije samo izolirani pojedinac. I danas imamo veliku migrantsku populaciju koja pokušava stići u obećanu zemlju koja je sada sticajem okolnosti na zapadu. Ekranima promiču lica tih ljudi koji tavore u kampovima, u neljudskim uslovima. Ko pjeva njima i o njima? Koje od tih lica je lice pjesnika? Ili što je još teže - pjesnikinje? Koja je njena tačka gledišta? Nevoljnice što leži s djecom na goloj zemlji i grije se na blijedoj vatri iluzija?Dugo živite u inostranstvu, u okruženju drugih jezika. Izdavač pominje "dramu jezika" u Vašoj poeziji.- Drama jezika može da zaiskri već u susretu dviju riječi. Ne samo u poeziji. Evo, na primjer: Bašta, pepeo. Ili: Na Dini ćuprija. Kao što lirsko nije odlika samo poezije tako ni dramsko nije kvaliteta koju nalazimo samo u dramskom dijalogu. Radi se upravo o tome da književnost dovodi u vezu riječi koje možda na prvi pogled ne idu zajedno, ali nam zajedno kazuju više ili otvaraju više mogućnosti razumijevanja nego u nekom kontekstu na koji smo navikli. To oneobičavanje je lepo i opasno, kao cvet radi cveta. Ta opasnost i ta ljepota su ono što treba i pjesniku i ljubiteljima poezije.Živjeti u inostranstvu u okruženju drugih jezika kao, na primjer, ovdje u Briselu to je kao slušati šum Vavilona. U ovom službeno dvojezičnom gradu živi preko stotinu različitih nacionalnosti i svi ti ljudi govore svoje jezike. Ono što mi ponekad nedostaje od početka pandemije jeste da uđem u tramvaj i slušam razgovore na jezicima koje ne znam, ali ih odlično razumijem. Kažu da ima i drugih nego ja koji žive mojim životom.Da li Vam izmeštenost iz jezika pomaže da bolje vidite promene u jeziku?- Moj materinji jezik je dio moje skromne prtljage i popudbine. S prtljagom nešto prtljamo i zapliću nam se ne samo noge nego i jezik od ta četiri konsonanta zaredom. Popudbina nas krijepi. Tako je i s jezikom. Prtljamo nešto s riječima pokušavajući stići dalje nego li se može nogama i kad uspijemo te nas riječi hrane i griju. Živjeti izvan direktnog kontakta s materinjim jezikom i pisati na tom istom jeziku nije uvijek jednostavno, iako je to danas zahvaljujući novim tehnologijama lakše nego prije. Ipak, svaki put kad se vratim u izgubljeni zavičaj doživim svojevrstan jezični udar. Što zbog obilja što zbog svega onoga što jezik donosi. Ta mi nagla promjena, s druge strane, pomaže da lakše uočim neke promjene koje možda ne bih tako brzo uočio da živim među sunarodnicima. Na primjer, generalizaciju upotrebe prepozicije sa u instrumentalu, gdje treba i gdje ne treba. Ispadanje konsonanata... Ili dramu jezika kao dramu političke manipulacije jezikom kad jezik umjesto sredstva komunikacije postaje na prvom mjestu sredstvo političke identifikacije. Nažalost, u tome učestvuju i neki lingvisti iznevjeravajući svoju naučnu ulogu da jezik opisuju, a ne propisuju. Srećom, tu su mladi. Jako mi je, na primjer, interesantan sajt "Vukajlija". Može od mladih štošta da se nauči.Možda zato u Vašim pesmama pleni iznijansirano osećanje jezika?- Prečesto zaboravljamo da je jezik čudo. Uostalom, nema tako mnogo jezika na svijetu. Naš jezik je čudo koje smo naslijedili od naših predaka, koliko još juče nepismenih seljaka. To je najdemokratičnije sredstvo koje imamo. Za standardizaciju tog jezika, dakle, za njegovo prilagođavanje potrebama modernog načina života, najviše je učinio jedan genijalan samouki seljak - Vuk Stefanović Karadžić. A danas je riječ seljak maltene pogrdna riječ u građana prve ili druge generacije.

Ako je moje osjećanje jezika iznijansirano, onda je to zato što sam ga učio ne samo od pisaca, iz cjeline našeg jezika, nego i od seljaka.Svet u Vašoj poeziji je u stalnoj promeni. Tih promena ima mnogo. Šta iz, zapravo, pokreće?- Same po sebi mijene su privlačne. Svi smo privučeni promjenama. Zato valjda i pokretne slike imaju toliko uspjeha. Promjene koje su se dogodile samo u posljednjih pedesetak godina su fascinantne i navode na pogrešan zaključak kako sve ide na bolje. No iz iskustva znamo da promjena ne znači neophodno i napredak.K tome brzina kojom se promjene događaju može da bude opojna. Živimo u brzom svijetu. I ta brzina življenja se vidi i u književnosti. Ali brzina, sama po sebi, nije vrlina. Književnost, a posebno poezija podrazumijeva izvjesnu sporost ili barem usporavanje. Pjesma privlači našu pažnju na neuobičajene kombinacije riječi i to zahtijeva izvjestan napor, posvećenost čitaoca. Ona govori malo da bi rekla mnogo. Zaustavlja se na detalju da bi stigla daleko. A to baš i nije u duhu vremena u kome živimo. Živimo u vremenu kad svi govore urbi et orbi. Šta se u toj buci da razaznati?Istovremeno se gubi potreba za čitanjem knjiga, iako se čita mnogo. Mnogo se i piše, ali uglavnom brzo i površno. Danas bi poštansko sanduče Markesovog pukovnika bilo zatrpano reklamama, ali njemu i dalje ne bi imao ko da piše.Kako su kod nas ratovi završili pobjedom vulgarnosti i kiča nema mjesta čuđenju što su budžeti za kulturu u novonastalim državama tako mizerni. Treba li da se tješimo saznanjem kako je kič proizvod ljudske potrebe za lijepim? (Zanimljivo da emigrant kad koristi prvo lice množine uvijek misli na svijet u kome je živio, a ne na svijet u kome živi.)Da li ste pisali u novije vreme pesme u kojima se pokazuju neka od novih lica našeg sveta?- Napisao sam poemu "Tuđa zemlja", koja nije objavljena. Teško mi je reći koliko ona pokazuje neka od novih lica našeg svijeta. Ono što se meni čini novim i nije jako novo, ali je sve prisutnije. To je čovjek koji gleda u ekran. Počelo je s filmskim platnom pa se pojavio prozor u svijet, pa prozori (windows)... Svijet koji uređuju algoritmi. Predvidljivost. Sve je predvidljivo. Srećom, poezija je nepredvidljiva. Ona je improvizacija, akcija nekoga ko nije spreman za akciju. Pjesma nije ono što sjednete da načas zapišete. Ona je rezultat rada. Taj rad je također svojevrsno emigrantsko stanje. Uostalom, i sama poezija, ne tako davno najcjenjeniji književni žanr, danas je od-bačena, na margini. Uglavnom još služi za plašenje djece po školama, iako je poezija nesumnjivo "dječji" žanr. Djeca poeziju upijaju kao i jezik. Od Čika Jove Zmaja nadalje. Sjećam se da je jednom tamo gdje su odrasli vidjeli baziliku moja ćerkica vidjela debelu crkvu. Emigriramo, dakle, iz stvarnog života i izvan stvari bavimo se riječima. Onim što je, navodno, bilo u početku. Sve u svemu, prilično djetinjasto i preuzetno. Ima u Markesa jedna lijepa rečenica koja kaže, koliko se sjećam: "Svijet je bio toliko nov da sve stvari još nisu imale imena..." Posao pjesnika je da imenuje stvari koje su tu samo što ih svi ne vide."Tuđa zemlja" je najduža pjesma koju sam napisao. Eto, nešto posve nepredvidljivo jer nikad nisam bio sklon dugačkim pjesmama. Iznenadio sam samog sebe. Možda ona svojom dužinom korespondira s masovnom logorejom koja nas okružuje. Nadam se samo u tom smislu.Pre knjige pesama "Put u Jerusalim" objavili ste roman "Krhotine". Da li čitaoci sada mogu da očekuju novi roman ili ostajete privrženi poeziji?- Moja privrženost poeziji je postojana. Istina, trenutno radim na novom romanu s temom iz emigrantskog života. Pišem roman jer mi je taj izraz potreban i čini mi se prikladnim. Pišući roman, valja mi obuzdavati poetske impulse i rezati poetske ekskurse jer proza pred autora postavlja drugačije zahtjeve od poezije. Interesantno je da kod nas nema baš mnogo emigrantskih romana. Iako smo se mnogo selili, iskustvo nam izgleda nije emigrantsko, ako je suditi po književnim ostvarenjima. U "Krhotinama", koje su lirski roman, to nije bilo jako teško jer su unekoliko atipičan tekst. Moglo bi se reći razbijen roman o razbijenom životu. Odatle i naslov koji korespondira s "razbijenom" formom prikladnom za različite vrste tekstova, uključujući i one poetski intonirane. Poezija nije jedina mogućnost književnog govora. Ona je, za razliku od proze, eksplicitno, namjerno "umjetna". No sličnost proze svakodnevnom govoru samo je prividna. U životu se ne govori kao u romanu. Proza ne uspijeva svima lako kao Molijerovom gospodinu Žurdanu.