Najgori nacionalisti su potekli iz komunističke partije: Miljenko Jergović o dnevniku Milovana Đilasa

Trenutak u kojemu Milovan Đilas, miljenik Partije, “princ Politbiroa”, jedan od najmoćnijih ljudi u državi koja upravo izlazi kao pobjednica iz sukoba sa Staljinom i u kojoj još uvijek vlada neobuzdani teror nad neistomišljenicima, okreće leđa drugovima, odbacuje dogmu i nastupa sam protiv svih, jedinstven je događaj ne samo u povijesti Jugoslavije, nego i u cjelokupnoj povijesti komunizma. Nije ga moguće dramaturški obrazložiti. Đilas se prethodno ni sa kim nije posvadio. Nije bio uvrijeđen ni razočaran, nije to bilo vrijeme krize sistema, nego upravo suprotno, sistem je bio na svome vrhuncu, i nije mogao računati na uspjeh u svom poduhvatu. To odmetništvo vodilo ga je samo na stazu mučenika, kao kakvog ranokršćanskog sveca, i, s obzirom na prethodnu povijest radničkog pokreta, ali i na iskustva iz revolucije u kojoj je sam sudjelovao i vodio je, bilo je vrlo malo vjerojatno da će uopće i preživjeti.Bile su mu četrdeset i tri godine, nedavno se ponovo oženio, žena mu je rodila sina, koji u trenutku očeve pobune još nije navršio ni godinu dana. Svatko drugi na njegovom mjestu osjećao bi se ucijenjen porodicom. I uza sve to, Đilasa je pratio vrlo mračan glas iz prvih mjeseci ustanka u Crnoj Gori - čiji je bio glavni pokretač. Uz njegovo ime vežu se stravični partizanski zločini u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini u vrijeme takozvanih lijevih skretanja i crvenog terora s kraja 1941. i početkom 1942., kada je, primjerice, na Badnjak po julijanskom kalendaru, godine 1942., u kolašinskom kraju pobijeno 240 ljudi, nad čijim je masakriranim tijelima, legenda govori, razapeta pasja strvina. Iz toga će se u riječi pretočiti pojam pasja groblja, kojim će biti označena stratišta i masovne grobnice žrtava crvenog terora.

Do kraja života Đilas će nastojati da otkloni svoju odgovornost za lijeva skretanja i partizanske zločine, ali teško će mu to ići. Za rata bio je na glasu kao tvrdi dogmat, odan i u svakom pogledu pouzdan čovjek, okrutan i privržen revolucionarnom pravilu više nego živu čovjeku. Sve to činilo je nemoguć kontekst njegovome intelektualnom preobražaju koji nastupa krajem 1953. i početkom 1954., koji će ga odvesti na nekoliko dugogodišnjih robija i od njega učiniti najvažnijeg i najutjecajnijeg disidenta u svjetskoj povijesti komunizma. Ali i u svijetu daleko najčuvenijeg i najutjecajnijeg pisca iz južnoslavenskih zemalja. Mnogo poznatijeg i od Ive Andrića. U vrijeme kada se Jugoslavija počinje raspadati, a to se događa ubrzo nakon što je unutarpartijskim pučem Slobodan Milošević u Srbiji preuzeo vlast, Milovan Đilas je starac, skoro će mu osamdeset, i živi u Palmotićevoj ulici u Beogradu, tamo iza Skupštine Jugoslavije, i još uvijek je, početkom 1989., u nekoj vrsti javnog bojkota. Premda je Savez komunista Jugoslavije pred nestankom, još uvijek održava zabranu Đilasova pojavljivanja u javnosti, u novinama, na radiju i na televiziji, njegove knjige se još uvijek ne usuđuje objaviti nijedan jugoslavenski izdavač.Vrlo je vjerojatno da ga i dalje prate i prisluškuju. Istovremeno, tih je mjeseci, kada se bliži slom Sovjetskog Saveza i istočnog bloka, Đilas jedan od onih kod kojih se iz State Departmenta obavještavaju o događajima na europskom istoku. Njegova predviđanja su, iz današnjeg gledišta, šokantno pouzdana i precizna. Ponesen udesom povijesnog trenutka, Milovan Đilas početkom 1989. započinje pisati dnevnik. Vodi ga sve do smrti, u travnju 1995. Odlučan je da piše samo o političkim događajima, o velikoj povijesti, a ne o onom što mu se događa, najmanje o svom privatnom životu. Ali s vremenom to se mijenja. Kao i kod svih, tako i kod Đilasa, velika povijest provaljuje u čovjekovu intimu, zalazi u utrobu. I onda se dnevnik velikih događaja pretvara u dnevnik očaja i umiranja.Đilas je najvažniji dio života proveo po zatvorima. Najprije onim kraljevinskim, kao komunist. A onda po onim Titovim, kao komunistički disident, koji će doživjeti vrlo temeljitu, savršeno osobnu, osamljeničku transformaciju u prvoga, a možda i posljednjega jugoslavenskog liberala. Rodom Crnogorac, po krajnje promišljenoj i jasno definiranoj autopercepciji nacionalni je Jugoslaven sve dok se Jugoslavija posve ne raspadne. S početkom rata u Bosni o sebi počinje govoriti kao o Srbinu, ali time se u biti ništa ne mijenja. Osim što je iz njegove perspektive postalo nemoguće o sebi govoriti kao o Jugoslavenu. U osnovi, Đilas je svo vrijeme isto: Crnogorac koji je u Srbinu koji je u Jugoslavenu. Biti Srbin za njega u ovom dnevniku do kraja dosljedno znači baviti se prvenstveno srpskim zločinima. U jednom od posljednjih zapisa u dnevniku, iz vremena kada je već mjesecima na odlasku s ovoga svijeta i kada se bavi još samo prekogrobnim, nepodnošljivo potresnim razgovorima sa svojom mrtvom životnom suputnicom, ovako Milovan Đilas piše: “Povodom ratnih zločina: znam ja da Hrvati i Bošnjaci vrše zločine nad Srbima i jedni nad drugima. Ali mene tište najviše zločini koje vrše pripadnici naroda kome i ja pripadam: osećam se krivim i jetkim na svoj narod što nema snage da to obuzda, da bude bolji nego što jeste - premda to možda nije ni moguće.” Đilas je, za razliku od gotovo svih, ili baš svih onovremenih Jugoslavena, koji su se jugoslavenstvom služili samo zato da uporno i dosljedno izbjegavaju odgovornost za zločine počinjene u ime etnije vlastitih roditelja, baba i đedova, svoje jugoslavenstvo doživljavao drukčije. Ne samo da se osjećao odgovornim za srpske zločine, nego ga je njegov širi autoidentifikacijski okvir samo činio još odgovornijim.Bilo bi i zanimljivo, i uzbudljivo zamisliti Đilasa kao romanesknu ličnost, pa imaginirati taj put od lijevih skretanja, crvenog terora i kolašinskoga Krista-psa do čovjeka koji je pisao ovu knjigu. Na kraju, nije on bio načisto oko objavljivanja svojih posthumnih rukopisa, naročito dnevnika. Sinu Aleksi davao je različite naputke: da štampa dnevnike nakon što prođe vrijeme, da ih nipošto ne štampa, da ih negdje skloni. Aleksa Đilas čekao je dvadeset i sedam godina, a onda je uzorno priređen rukopis predao Manojlu Vukotiću, bivšem novinskom uredniku, koji ga je objavio u svojoj izdavačkoj kući i knjiga se, osim u knjižarama - kojih ima stostruko više nego u Hrvatskoj, jer u Srbiji doista svaka selendra ima barem po jednu pristojnu knjižaru - našla i na kioscima, i u proteklih četiri-pet mjeseci prodana je u tko zna kolikoj nakladi. I u svemu tome ima nekoga dubljeg smisla, jer ako je svaki deseti koji je knjigu kupio ponešto iz nje pročitao, njezin učinak je vrlo snažan i na određen način prosvjetiteljski i preobražujući po srpsko društvo. Bio bi i po hrvatsko, kada bi se za Đilasa našao nakladnik i kada bi još postojao taj dobri običaj da se i u Hrvatskoj ozbiljne knjige prodaju na kioscima.

Već u prvom dnevničkom zapisu, 1. siječnja 1989., dakle u vrijeme kada se drama većim dijelom odvija unutar zatvorenih partijskih foruma, a Milošević tek počinje narod izvoditi na ulice za predstojeću operaciju preuzimanja potpune vlasti u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori, Milovan Đilas ovako piše, pišući o svome prijatelju Dobrici Ćosiću: “slabost i nesreća srpskih demokrata je u tome što kad god moraju da biraju između demokratije i nacije (kako je oni shvataju), odlučuju se za naciju (ustvari za nacionalizam)”. Te ubojite riječi mogle bi poslužiti kao moto epohe, ali i kao dijagnoza bolesti koja će uskoro potpuno zaraziti srpsko društvo. No, to je vrijeme kada se četnici, oni pravi, s bradama i kokardama, dizajnirani kao za filmove Veljka Bulajića, još uvijek masovno ne pojavljuju u javnosti, dok se s druge strane, u Hrvatskoj, kao najgori nacionalist - ne samo u beogradskoj, nego i u sarajevskoj promiloševićevskoj medijskoj čaršiji - etiketira Stipe Šuvar. Franjo Tuđman se još uvijek nije pojavio u javnosti, a do pojave ustaša, onih iz emigracije i kompletne još uvijek žive Poglavnikove obitelji, proći će još skoro godina dana. U ovo vrijeme, dakle, kada Đilas ispisuje svoju rečenicu, golema većina građana SFRJ još uvijek mirno i tiho živi iluziju bratstva i jedinstva, socijalizma i tihe reformske transformacije u demokraciju.Čak ni višestranačje još nije došlo na dnevni red. Jedino tržišna privreda funkcionira gotovo savršeno, skoro kao na Zapadu. Vjerojatno bolje nego danas. Mjesec i pol zatim, Đilas ispisuje još jednu rečenicu koja savršeno ocrtava epohu: “Nacionalizam komunista je jedan od najgorih: nema autentičnih korena ni inspiracija, sračunat na održanje vlasti bez obzira na sredstva i posledice.” Nevjerojatno rano on shvaća da zlo neće doći izvana, od nekakve fantomske emigracije, niti od povampirenih kvislinških formacija, koje su desetljećima čekale svoju priliku, nego će nacionalističko zlo u punom kapacitetu, naravno ne samo u Srbiji, prokuljati ravno iz Saveza komunista Jugoslavije. “’Pomrčina okolo caruje’”, parafrazira rezignirano Njegoša, “ali Nebo nije zatvoreno: u svetu je oduvek bilo slobodnog, relativno slobodnog sveta…” Dok god se sukob bude odvijao unutar raspadajuće Partije, kroz sučeljavanje republičkih komiteta, Đilas će dosljedno biti na strani Slovenaca. Hrvate će kritizirati zbog nedosljednosti, prevrtljivosti, nedostatka hrabrosti. U srpskim će komunistima vidjeti uglavnom samo Miloševića, samo nacionalizam. Zanimljivo je, međutim, s kim se Milovan Đilas zapravo druži. Nakon višedesetljetne izolacije on uza se ima one koji ga se privatno nisu odricali, ali su, zapravo, na suprotnim pozicijama od njega. Recimo, Dobrica Ćosić. Izvanredno je zanimljiv, po Ćosića gotovo tragično poguban, njegov portret koji je proizašao iz Đilasovog dnevnika. Bezmjerna je, naime, Đilasova dobrohotnost prema prijatelju, ali od nje veća i jača samo je njegova intelektualna i politička dosljednost. Ili Matija Bećković.On je, još od kraja šezdesetih, najbliži Đilasov prijatelj. Premda ih dijele tri desetljeća, i premda je Matija četnički sin, Đilasovi su mu oca pogubili, povezalo ih je nešto što je iznad svake ideologije, a što se, možda, tiče njihovih proturječnih životnih sudbina. O njemu Đilas govori gotovo s očinskom ljubavlju, pa kaže da je Bećković načelno sve u krivu i nepodnošljiv mu je njegov nacionalizam, ali da je, kada riječju dođemo do živa čovjeka, do pojedinca i njegove sudbine, on humanist. A to je važnije, misli Đilas. To doista jest mnogo važnije, slaže se i Đilasov čitatelj. Od svog njegova društva, od onih koji mu dolaze i s kojima se sastaje, Milovan Đilas je, začudo, samo s jednim čovjekom bezostatni istomišljenik: s piscem i velikim jugoslavenskim i europskim filmskim redateljem Živojinom Pavlovićem. S njime se viđa mnogo rjeđe nego s Bećkovićem, ali u svemu se slažu. I to ima potrebu da naglasi. Četrdeset godina života Milovan Đilas bio je Titov najopasniji unutrašnji neprijatelj i protivnik. Nakon što su prethodno bili partijski drugovi i nakon što su zajedno prošli rat, u kojemu je u Đilasu imao najpouzdanijeg suradnika, Tito ga je držao u zatvoru i nije dopuštao da mu se u ledenu zimsku ćeliju unese električna grijalica.Put Đilasov u liberalizam, njegova transformacija, kroz koju je Zapadu u svojim knjigama objašnjavao prirodu komunističkog sustava - što neće biti bez važnosti u vrijeme kad bude padao Berlinski zid - tekli su na najdramatičniji način kroz sukob s Titom i njegovom vlašću. Taj sukob morao je biti i privatan, i intiman, jer se nije ticao samo Đilasa i njegovog političkog položaja, nego se ticao i Đilasovih bližnjih. I tako dolazi 18. lipnja 1989., Tito je mrtav skoro već deset godina, a Đilas, zajedno sa ženom Šteficom, odlazi u Jugoslavensku autorsku agenciju na potpis ugovora s Književnim novinama, koje bi napokon trebale objaviti prvu njegovu knjigu u domovini. Do tog trenutka sve što je napisao nakon raskida s Partijom moglo je biti objavljeno samo u inozemstvu, te odnedavno u Sloveniji. Od ovog potpisa, međutim, od dana 18. lipnja 1989., njemu je kao građaninu i piscu vraćeno temeljno pravo na postojanje u vlastitoj zemlji. U sljedećem nadnevku od 23. lipnja stoji ovo: “Nisam stigao ili sam zaboravio da zapišem: Preksinoć, u prvom snu, sanjam Tita - drukčije nego ikad. Kao T. je zadovoljan, čak obradovan što ja dobro pišem, a ni ja prema njemu ne osećam nikakve potmule ljutnje i neiskrenosti: sve mirno, blago, bezmalo porodično. Beležim to kao znak moje nove situacije - objavljivanje mojih spisa i intervjua. A možda se s tim, u meni, menja i odnos prema Titu - nema ogorčenja ni skrivanja potajnih misli.” Ono što je u Đilasa fascinantno, gotovo da je i zastrašujuće, i što se očito nije promijenilo od vremena kada je vladao politbiroom, i prije toga, od vremena crvenog terora u Crnoj Gori, njegova su unutrašnja čvrstina i led koji bije iz te čvrstine. No dok je nekada bio čvrst prema van, sada je čvrst prema unutra.Sentiment iz sna, što ga pokazuje prema Titu, skoro da bi mogao značiti manjak svakog sentimenta prema sebi. I savršenu kontrolu u dubinskom obuzdavanju zlopamćenja. Milovan Đilas prvi put bio je ženjen za partijsku drugaricu, srbijansku revolucionarku, kasnije i prvu ministricu u povijesti Srbije, Mitru Mitrović. S njom je imao kćer Vukicu, inače silno zanimljivu ženu, novinarku, prevoditeljicu i filmsku umjetnicu, kolegicu sa studija Toma Gotovca i Slobodana Šijana, autoricu filmskog dnevnika, koji je snimala više od dvadeset godina. Vukica Đilas mlada je umrla, ostavši prijateljima u lijepoj uspomeni, ali i umrijevši za kulturu koja ne zna što bi s njezinom zaostavštinom. Početkom pedesetih Đilas se zagledao i već na daljinu fatalno zaljubio u mladu tajnicu, koja je stigla na ispomoć iz Zagreba, trešnjevačku komunistkinju i ratnu ilegalku Šteficu Barić. Uz mnogo problema, više sa samim sobom nego s okolinom, razvrgnuo je prvi brak i ponovo se oženio. Štefica ga je pratila kroz sve njegove zatvore i odbila ga se odreći, čak i nakon što su joj službe priredile spletku.Njezino bolovanje i smrt, i duga Đilasova pripovijest o Štefici, poseban su, posve drukčiji i vrlo moćan sloj ove knjige. Njezin veliki finale, kojemu bi trebalo posvetiti poseban tekst. Nevjerojatna ljubavne priča. Kroz Đilasov dnevnik, kroz svih šest godina njegova trajanja, pojavljuju se mnoge osobe iz Hrvatske. Obilazi ga, dok je još u nemilosti, narodni heroj i suborac, osnivač i doživotni počasni predsjednik Dinama, te bivši političar Marko Belinić. Pojavljuju se Enes Čengić i Darko Hudelist. Na javnome mjestu s njime se demonstrativno pozdravlja Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova u saveznoj jugoslavenskoj vladi. Eto i Milorada Pupovca, i novinarke Jasne Babić, i povjesničara Dušana Bilandžića, koji se u neka doba pojavi s budućim hrvatskim veleposlanikom Zvonimirom Markovićem. Sve se to događa u vrijeme dok rat između Hrvata i Srba još uvijek traje, Đilas neće ni doživjeti vrijeme mira, ali zbog nečega Hrvatima je važno da s njime razgovaraju.

U kolovozu 1991., dok u Hrvatskoj već tutnji pravi rat, zvoni Đilasu telefon: “Večeras telefonirao Slaven Letica: kaže da će mi poslati avion (!) radi učešća u diskusiji na hrv. tv. o granicama. Izgovarao sam se starošću i bolešću, pristao jedino da to bude ovde. U diskusiji bi učestvovao Bilandžić i još dva nepoznata novinara. Po mom sudu radi se o manipulaciji. Neću ići, ali ostajem kod toga da ovde dam izjavu i to samo ono u čemu sam učestvovao kao u ime Politbiroa 1945. zajedno s Krstulovićem, Milentijem Popovićem, Jovanom Veselinovim i Jerkom Zlatarićem… Za Leticu mi Stojan (Cerović, op. aut.) kaže da je lukav, podmukao, Tuđmanov propagandist, mada nije ni glup, ni nepismen…” Vrijeme je to kada se po zagrebačkim medijima i u Tuđmanovim nastupima tematiziraju avnojevske granice, a osobito postojanje Bosne i Hercegovine.Đilas je rezolutno protiv podjele Bosne. I misli da se granice ne mogu mijenjati. Ali dva hrvatska imena naročito upečatljivo odjeknu Đilasovom knjigom. Prvi je Slavko Goldstein, najprije povodom Stanka Lasića. Vrlo zanimljiv odlomak: “Stanko Lasić, darovit pisac u stalnoj evoluciji, objavljuje u ‘Danasu’ meditacije, pa u poslednjoj i o meni: veli da ne može da prihvati moju ‘nužnost’ prema kojoj sam ubio svećenika - poziva se na Jevrema Brkovića - zbog neslaganja u teološkim pitanjima. Tim povodom sam jutros telefonirao Slavku Goldštajnu. Ali Goldštajn nije više s njim u bliskim odnosima, pa će preneti moju ‘žalbu’ nekom slikaru koji je blizak Lasiću (vjerojatno je riječ o Josipu Vaništi, op. aut.), i javiti mi se sutra. Istina je da mene ovakve neistine i blaćenja uzrujavaju više nego ranije, mada sam kadar da ih prevlađujem. A i ovo: Lasićeve hrišćansko-humanističke meditacije su lepe i vrednosne, ali on istovremeno mrcvari mene i za ono za šta nisam kriv: Čemu i kuda vodi takav humanizam?”A sutradan, zove Slavko Goldstein: “Kasno uveče Goldštajn se javio: pokušaće nešto da uradi - on je tačan i ozbiljan kad nešto obeća, a uz to i inteligentan.” Još se na nekoliko mjesta u knjizi pojavljuje Goldstein. Recimo, početkom travnja 1990. Đilas je u Zagrebu, i Slavko ga, skupa s Vesnom Pusić, vodi na ručak. Prema njemu Milovan Đilas ima nepoljuljanu i trajnu naklonost. Ali nešto zanimljivo, upravo u vezi Goldsteina, zbiva se 25. svibnja 1989.: “Juče svratio D. Bekić. Razgovarali smo o socijal-liberalima osnovanim u Hrvatskoj, u čemu on aktivno učestvuje. Slažemo se da Jug. demokratska inicijativa nema osnove: nikakav jugo-integralizam nije realan ni privlačan. Prvo se treba organizovati na nac. osnovi - rekao sam - pa onda te nac. organizacije da sarađuju na zajedničkom, čak i da se udružuju u jednu partiju, s tim što bi svako imao nacionalnu autonomiju. Složio se s tim. Inače on smatra da je Lerotić najbolji, najjači. Za Goldštajna kaže da je sposoban menadžer i da, kao Židov, pati od nastojanja da se identifikuju s narodom (Hrvatima) u kome živi (u tom Bekićevom izražavanju nema antisemitizma).”Iz dva je razloga zanimljiv ovaj citat: prvo, Đilas vrlo dosljedno insistira na tome da nema jugoslavenstva, nema nikakvih integracija u širu zajednicu dok se svaka republika ili svaki narod ne integriraju unutar sebe. Ali drugo je zanimljivije: D. Bekić je, naravno, Darko Bekić, posljednjih godina komunizma čuveni publicist po zagrebačkom liberalnom i oporbenom tisku, jedan od prvih članova HSLS-a, koji će u pravom trenutku postati veliki tuđmanovac, Tuđmanov savjetnik za vanjsku politiku, hrvatski veleposlanik kojekuda, a zatim i povjesničar hrvatske diplomacije. Lerotić kojeg spominje, drugi je čuveni suutemeljitelj HSLS-a, još jedan publicist iz lijevoliberalnih zagrebačkih osamdesetih, kao i Bekić politolog, te kao i Bekić munjevito brzo i savjetnik Franje Tuđmana, ne zna se za što, ali čini se za naciju i nacionalne odnose. Lerotić je autor jednog od najzanimljivijih i ujedno najskandaloznijih tekstova hrvatske državne politike, koji kao Tuđmanov savjetnik objavljuje u Vjesniku kao odgovor skupini hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva koji su uputili Tuđmanu pismo protiv podjele Bosne i Hercegovine. Lerotić im odgovara svojevrsnim manifestom za podjelu Bosne i Hercegovine, koji je vrlo zanimljivo danas ponovo čitati.I nije baš nimalo neobično da Darko Bekić, taj ljubazni maneken lažnoga hrvatskog liberalizma i doista savršeni Tuđmanov diplomat, tako hvali Zvonka Lerotića, koji samo što nije napisao svoj manifest za podjelu Bosne i Hercegovine, pa da ga u nedostatku tinte za pečatne jastučiće ovlažimo krvlju bosanskohercegovačkih Hrvata, kojih je u to Bekićevo i Lerotićevo liberalno vrijeme bilo dvostruko više nego danas. I to u ovom čitatelju nipošto ne bi izazivalo bijes. Ali će ga na neki način izazvati to Bekićevo nježno opanjkavanje Slavka Goldsteina. Pročitajmo još jednom: “sposoban menadžer” koji “kao Židov pati od nastojanja da se identifikuju s narodom (Hrvatima) u kome živi”. Pritom, Goldsteina on tog 25. svibnja 1989. opanjkava kao predsjednika HSLS-a, što je svakako morala biti neugodna okolnost. Također, nije u toj kvalifikaciji “sposobnog menadžera” baš mnogo od onoga što je Goldstein osobno. Mnogo je više u njoj onoga što je Goldstein po Bekićevom doživljaju njegova kolektivnog kvaliteta. Čuj kako to samo lijepo zvuči: sposobni menadžer! Skoro kao okretni lihvar, veseli bankar, duhoviti mešetar… Nije teško zamisliti tog diplomata, tog liberala, tog gospodina Darka Bekića koji uspijeva omađijati i nadlukaviti samog Milovana Đilasa, pa da ovaj napiše da “u tom Bekićevom izražavanju nema antisemitizma”. Da, ovo je bez sumnje najmučniji trenutak u cijeloj knjizi, o kojemu bi se koješta još moglo reći kada Bekić i Lerotić ne bi bili živi i zdravi, te čeličnog zdravlja, i kada čitatelja ne bi bili u prigodi tužiti. A dobro znamo da je mnogi hrvatski sudac spreman, pa čak i za dom spreman, obraniti takvu gospodu od tvornih opanjkavanja ovakvih povijesnih autsajdera i ništarija kakva je ovaj Đilasov čitatelj. Knjiga Milovana Đilasa “Raspad i rat: dnevnik, 1989-1995” važna je svjedocima epohe, onima koji su te godine doživjeli, a naročito onima koji bi da provjere kako im je velika povijest urastala u želudac te im je državu učinila dijelom intime. Kao neka strašna bolest. S druge strane, ovo je knjiga iz koje se najpouzdanije može doznati što se tih godina zapravo događalo ljudima.Express.hrBonus video:  Miljenko Jergović o Jugoslaviji

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=jergovicojugoslavijigp-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="2768455"]