0
Ne bih rekao da knjiga odražava ljutnju na Beograd ili Srbiju, možda više razočarenje i očaj prouzrokovan raspadom svega onoga što se zvalo Jugoslavija, čiji je Beograd bio glavni grad, kaže za naš portal pisac o svom debitantskom romanu “Četvrta violina”.
Saša Savić (Tuzla, 1967) jedan je od vodećih svetskih stručnjaka u oblasti marketinga. Početak rata u Bosni ga zatiče u Sloveniji. Iz Slovenije, preko Beograda, odlazi u Prag, u kojem započinje karijeru u reklamnoj industriji u kompaniji “McCann Erickson”. Od 1998. Saša živi u Njujorku gde je tokom proteklih 25 godina vodio neke od najvećih američkih i svetskih reklamnih agentura. Strastveni je ribolovac. „Četvrta violina“ (Laguna) je njegova prva knjiga u kojoj se potraga za blagom postepeno pretvara u potragu za samim sobom.
– Roman je nastajao u mojoj glavi tokom proteklih 30 godina, a pisao sam ga poslednjih 7-8. U Sarajevu, gdje sam odrastao, se uvijek cijenila I slušala s pažnjom dobro ispričana priča. Ako je priča bila baš dobra, ona bi se pričala I prepričavala bezbroj puta, postajala veća I bogatija, sve manje stvarna…tako se to desilo I sa “Četvrtom Violinom”. Svojim drugovima sam često pričao o svojim izbjegličkim danima u Pragu. Svaki put bih dodao neki detalj I pokušao da ovu besjedu učinim smiješnom I zanimljivom čak I za one koji su je slušali više puta. Zatim sam se sreo sa Vukom Ršumovićem tokom festival u Sarajevu, a on me je nagovorio da tu naraciju stavim na papir – kaže Saša Savić za Nova.rs.
Avantura iz Rumunije, u kojoj se dešava veći deo knjige, zaista deluje filmski, kao pravi “road-movie”. Koliko je autobiografskog u knjizi?
– Knjiga je inspirisana stvarnim događajima ali su radnja i likovi tokom pisanja poprimali fiktivni karakter, tako da je konačna verzija kombinacija sna i jave.
Koliko je živopisni “rođak Boban” pored vas glavni junak knjige, autentičan lik? I ako nije, ko vam je bio “model”?
– Boban je oličenje malograđanskog gazde. Može se on sresti u bilo kojoj provinciji južno od Save i Dunava. Ja sam proveo djetinjstvo po bakama i dedama, što na selu, što u malim rudarskim gradićima u Bosni. Boban je mozaik sazdan od vlasnika lokala što piju kafu sa gostima, zidara koji nose pljosnatu olovku za uhom, preprodavaca paprika i paradajza u Semberiji ili sličnih likova iz onih sretnih vremena u kojima smo odrastali.
Pisac Alčeksandar Hemon, koji takođe živi u Americi je vaš prijatelj. Koliko vam je on pomogao savetima?
– Sa Sašom se znam od rođenja. Naši očevi su zajedno studirali u Beogradu. On je bio prvi koji je knjigu pročitao, nakon dugog insistiranja da mu rukopis pošaljem. Dao mi je nekoliko dobrih savjeta i ideja na samom kraju pisanja, ali suštinski mi nije dao ništa da mijenjam ili popravljam. Najviše je doprinijeo tim što me je uvjerio da je knjiga dobra i da moram istrajati do kraja u pisanju iste.
Deluje da Beograd i Beograđani nisu baš najbolje prošli u vašoj knjizi. Da li je to podsvesna ljutnja zbog opsade Sarajeva, za koju mnogi krive Beograd ili je utisak pogrešan?
– Ne bih rekao da knjiga odražava ljutnju na Beograd ili Srbiju. Možda više razočarenje i očaj prouzrokovan raspadom svega onoga što se zvalo Jugoslavija, čiji je Beograd bio glavni grad. Nisam nostalgičar, ali se u isto vrijeme ne stidim priznati da je život u onoj zemlji bio dobar. Ja sam odrastao u Sarajevu, ali sam Beograd uvijek volio. Tata bi nas ponekad vodio u Beograd, na Terazije, na Karađorđevu šniclu. Veliki beli grad! Šarlo Akrobata i Disciplina Kičme, Dunav, širina koje nije bilo na sarajevskim ulicama. Zapravo preko Beograda sam i otišao da živim u Prag. Dan prije izlaska iz zemlje sam u centru grada sa Beograđanima demonstirao protiv rata. Kada sam se na putu ka Rumuniji ponovo našao u (ratnom) Beogradu, krajem te ’92. nije mi izgledao baš mnogo “beo”. Ljudi su zazirali od kriminalaca i ratnih profitera, televizija je šibala nacionalističku propagandu i huškala jedne protiv drugih… I nije mi se to sviđalo. Ali, poslije svega, rado se vraćam u Beograd. Nekoliko puta sam ovdje držao predavanja o reklami mladim stručnjacima. Imam tu mnogo starih i novih, veoma dragih prijatelja.
Postoje dve opservacije u knjizi koje će nekome delovati pomalo čudno – da ne volite porno filmove jer sadrže “grub seks bez emocija i radnje”, a druga da su “Sedmorica mladih” bili “jeftina zabava”…
– Hahaha… Jednom sam na radiju razgovarao sa slušaocima i tema emisije je bila: Koja je profesija totalno dno dna? Zaključak je bio da su najveći luzeri pisci scenarija za porno filmove i glumci sa epizodnim ulogama u porno filmovima. A što se “Sedmorice mladih” tiče, moguće je da su bili dobri muzičari, zabavljači za široke mase. Ali umjetnici i stvaraoci? Ne!
Imate izuzetno uspešnu karijeru u advertajzingu, u SAD. To zvuči kao “američki san”, pogotovo nakon izbegličkog života tokom rata. Da li se osećate kao neko ko je ostvario svoje snove?
– Proveo sam proteklih 30 godina radeći u prosjeku 10 sati na dan! Cijelo to vrijeme sam se trudio da ne iznevjerim ni sebe ni druge. Ako je to definicija američkog sna, onda da. Pravi razlog mog poslovnog uspjeha je činjenica da je ribolov na losose veoma skup sport. Morao sam ozbiljno zapeti da zaradim pare i platim ribolovna putovanja! Usput se desila cijela ta karijera.
Kakav je život danas u Njujorku? Da li je to i dalje centar sveta?
– Obožavam ga. Volim taj ritam. Putovao sam po cijelom svijetu, obišao više od 70 zemalja. Ima mnogo interesantnih mijesta u svijetu, ali jedan je Njujork. Sve ostalo su puka predgrađa. Nije za svakoga, ali ako tražiš mjesto gdje ćeš biti prihvaćen onakvim kakav jesi, gdje ćeš se osjećati kao domaći, onda je to Njujork.
Kako vam danas deluje Sarajevo kad odete?
– Sarajevo se promijenilo proteklih 20-tak godina. Zastupljenost vjere na ulicama je mnogo izraženija nego prije rata. Ali vidi, glasnija je crkva i u Zagrebu i u Beogradu no što je bila prije ovih zadnjih ratova, ali se to možda kod vas manje vidi. Žene nisu pokrivene. Isprva je to i meni bilo neobično, ali brzo sam shvatio da je problem u meni. Ako mi “smetaju” pokrivene žene na ulicama Sarajeva, zašto mi ne smetaju na ulicama Londona, Pariza, Njujorka ili Brisela? Osim toga, ako pogledaš slike Sarajeva od prije Drugog svjetskog rata, vidjećeš da su zarevi bili česti na ulicama. Dakle, nije to stiglo juče iz Saudijske Arabije. Ono što sam naučio tokom svih ovih godina u bijelom svijetu je da se uvijek može naći ljepota u čovjeku, ma ko je i gdje je. Treba poštovati ljude i dati im priliku da ti se svide. Mislim da Sarajevo zna dati šansu ljudima da se svide Sarajlijama. Ja takvo Sarajevo volim, ono koje voli da se udvara. I da znaš, divno je čuti ekavski u sarajevskim kafanama tokom filmskog festivala! Nadam se da se vi osjećate podjednako dobro na Baš Čaršiji kao i ja na Terazijama!
Bonus video: Intervju sa Džonatanom Frenzenom za Nova.rs